|
 Od naraštaja do naraštaja mijenjaju se stavovi prema vjeri i vjerskoj toleranciji, spram laičnosti i laične kulture. Je li današnji svijet, napose mladi, tolerantniji i laičniji od jučerašnjega? Odgovori na takva pitanja razlikuju se od zemlje do zemlje, u Evropi i na Mediteranu. Pojmovi tolerancije i laičnosti nemaju svugdje ista značenja. Tolerancija Johna Lockea ili ili Voltairea i ona kojoj je mjesto, po riječima katoličkog pjesnika Paula Claudela, u ”kući tolerancije”, tj. bordelu – bitno se razlikuju. Ni laičnost nije lišena stanovitih dvosmislenosti i nesporazuma. Riječ je grčkoga porijekla (laos = puk), prihvatio ju je srednjovjekovni latinitet označavajući njome osobe koje, izvan vjerskih redova, obavljaju uzgredne poslove u crkvi ili samostanu. Prosvjetiteljstvo ju je preuzelo i promijenilo joj značenje. Voltaire spominje ”laičke misionare” i sebe svrstava među njih. Termini ”laik” i ”laičnost” rijetko se susreću u govorima Francuske revolucije, koja je na svoj način gajila kult ”Vrhovnoga bića” sa svojim Panteonom, obredima, mučenicima. Ne nalazimo ih ni u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Laički će duh likovati u čuvenom Zakonu 1905., koji je pripremila politika Julesa Ferrya, potaknuo sukob s klerikalizmom, obilježio dramatski ishod Dreyfusove afere.
Tome francuskom zakonu, koji je prvi put u Evropi proklamirao ”odvajanje Crkava od države”, prethodi cijeli niz svjetovnih mjera: priznanje razvoda braka (1884.), otvaranje grobljâ građanima svih konfesija (1881.), ukidanje obaveznog odmora nedjeljom (1879.), proširenje besplatnog školstva (1881.), zabrana vjeronauka u državnim školama (1880.). Značajan dio inteligencije – ”velika dieceza emancipiranih duhova” kako ju je nazivao Sainte-Beuve – oduševljeno je dočekao takve promjene u društvenom i kulturnom životu. Vjerski amblemi u javnim školama – raspelo u svim učionicama, kipići Gospe u djevojačkim razredima – poskidani su u većini departmana već prije 1905. ”Škola nije ni kapela, ni tribina, ni teatar”, isticao je Jules Ferry. Léon Gambetta je zamišljao nastavu kao ”seminar budućnosti”. Aristide Briand je dao takvim idejama stvaran i praktičan okvir. Ustav iz 1946. godine definirao je Francusku kao ”laičku republiku”.
Ta ”francuska iznimka”, kako bi se danas reklo, izazivala je otpore, ponekad neugodne i oštre, napose u katoličkim zemljama. Belgija ju je prihvatila brže i slijedila dosljednije nego većina drugih, pri čemu nisu izostale polemike s biskupijama. U protestantskim pokrajinama, gdje je katekizam prisutan u svakodnevici na svjetovniji način, napetosti te vrste nisu uzimale previše maha. U Sjedinjenim Državama gotovo nitko nije ni pomišljao – napominju povjesničari – ”da u čitanju Biblije vidi konfesionalan čin”. Na istoku Evrope, u najvećoj slavenskoj naciji, vladao je ”car ruski i pravoslavni”. Bog ili Sveto Trojstvo spominju se u ustavima Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, napose Grčke i Irske. Te posebnosti valja uzeti u obzir kako bi se unaprijedio dijalog povijesti i pamćenja.
Laičnost što proistječe iz francuskoga povijesnog iskustva ”shvaćena je u drugim zemljama više kao negativna nego pozitivna neutralnost spram religije”. Laičnost spram kulta i laičnost kulture valja razlikovati unatoč srodnosti među njima. Ova se posljednja često poistovjećuje sa svjetovnošću. U svakodnevnom životu suočavaju stavovi vjernika i onih koji ne vjeruju. Pogrešno je, unatoč svemu, svoditi laičnost isključivo na agnosticizam ili ateizam.
Kad sam se prije desetak godina preselio u Italiju primijetio sam kako tu laičnost ima drukčije značenje nego u Francuskoj. Podnaslov poznate revije – Rivista per il dialogo fra credenti e laici – suprotstavlja vjernike laicima. Može li se, unatoč tome, pretpostaviti i laičnost vjere ili pak vjera laika? Danas je to sigurno lakše nego što je nekoć bilo. Nikolaj Berdjajev, kršćanski mislilac kojega je Ruska pravoslavna crkva izopćila a Sovjetski Savez izgnao, isticao je razliku između religije kao kolektivne pojave i vjere kao personalizirane ispovijesti. Iskustvo kršćanskoga personalizma i način na koji je ono približilo vjernički i laički postulat zaslužuju posebnu pažnju.
Rasprava o laičnosti suočava nas s različitim pitanjima – metafizičkim, moralnim, teološkim i ideološkim, psihološkim i drugim. Dotiče se ljudskih prava i slobode izražavanja. Potiče na susret konfesija i omogućuje posredovanje među njima. Takozvanoj ”borbenoj laičnosti” (laicité de combat), kojoj nisu strani stanoviti oblici ”integrizma”, suprotstavljaju se danas prijedlozi da se i sama ”laičnost laicizacira”. Na žalost, u zemljama gdje se nacionalizam udružuje s klerikalizmom, laički je pothvat najčešće osuđen na marginalnost ili gubitak. Imali smo priliku promatrati odnose među pravoslavnim i katoličkim kršćanima na Balkanu, u prostoru obilježenu tisućljetnom šizmom (shizmom): u raznim prilikama Crkve su pružale očitu podršku nacionalizmima ili pak zajedno poticale na netrpeljivost prema muslimanima. Staljinistički je pak rječnik, provodeći svoje nemilosrdne ”antireligiozne kampanje”, posve odbacio pojam laičnosti smatrajući ga ”buržoaskim ostatkom”. Uz laičnost se vežu mnogobrojna pitanje koja nadilaze društveno-vjerske okvire: odnosi individue i države, razdvajanje javne i privatne sfere, sloboda mišljenja i savjesti, poštivanje prava i dužnosti građana, borba protiv diskriminacije (vjerske, nacionalne, rasne, spolne), stanoviti tipovi obračuna između ljevice i desnice ili pak jedne i druge s centrom, odbacivanje ”komunitarizma” (zatvaranja u male zajednice, konfesionalne, etničke, emigrantske), traženje zajedničkog prostora za dijalog, potvrda civilnih načela, ideali tolerancije i bratstva među ljudima te napokon zahtjevi modernoga odgoja. ”Liberalistički” stavovi, kakve susrećemo u politici nekih od najrazvijenijih zemalja, nisu skloni laičkim vrijednostima.
Laičnost je kadra pomoći religiji da se oslobodi prozelitizma i isključivosti. Drugi vatikanski koncil i aggiornamento koji je potaknut na njemu omogućio je da se katoličanstvo riješi antisemitske predodžbe o ”deicidnom narodu” i skine anatema s Istočne crkve, od koje je i ono samo bilo anatemizirano. Galilej je rehabilitiran 347. godina nakon osude. ”Ljudi i crkvene institucije ogriješili su se o Galileja i nanijeli mu patnje”, priznao je Sveti Otac. Eppur si muove. Na početku novoga milenija, Ivan Pavao II iznenadio je mnoge vjernike prihvaćajući u svom govoru urbi et orbi ”ispravnu laičnost” (una giusta laicità), odbacujući ”laicizam”. Poigravanje riječima ne pogoduje uvijek jasnoći rasprave. Ma kako bilo, moderna laičnost uzima danas na svoj račun, uz ostalo, pravo na pobačaj, na kontracepciju ili čak na eutanaziju (koja još nije legalizirana), kao što je jučer tražila priznanje razvoda ili otvaranje groblja. U nastojanju da se u Ustavu Evropske unije ne spominju ”kršćanske tradicije” prisutan je također laički stav, različit od onoga kakav zastupaju zemlje poput Poljske, Slovačke, Litve ili Malte, kojima se priključila i Berlusconijeva vlada u Italiji.
Sporovi, za koje smo držali da pripadaju prošlosti, s vremena na vrijeme izbiju ponovo na površinu – na primjer oni oko vjeronauka u javnim školama ili pak isticanja vjerskih simbola. Francuski tip laičnosti nastoji ih riješiti zakonskim odredbama ili administrativnim uputama. U drugim zemljama ističu se posebne tradicije u odnosima s vjerom ili pak primjenjuju mjere koje su manje obavezujuće. Njemačka je vidjela 1995. godine ”sukob oko raspela” na nacionalnoj razini, nakon što je sud u Karlsruheu proglasio protuustavnim odluku bavarskoga Landa da se u razredima obavezno postavlja raspelo. I Italija je nedavno iznenađena presudom, koja je tražila da se ukloni križ u mjesnoj školi u Chietiju – viša je sudska instancija takvu odluku odmah poništila. Izgleda da zakonske odredbe iz 1924. i 1928. godine, koje su nalagale obavezno postavljanje raspela i kraljevske slike u školskim ustanovama nisu nikad eksplicitno opozvane, premda je talijanska monarhija već odavno svrgnuta. Nakon nedavne promjene vlade u Španjolskoj, koja je dovela na vlast socijaldemokrate, najavljeno je ukidanje vjeronauka u državnim školama. Zemlja se, očito, i dalje kreće.
Prisutnost islama, koji je postao drugom religijom u Evropi, potaknula je mnoga pitanja u kojima sama laičnost nije glavni argument. Stanovite analogije u povijesti kršćanskih i muslimanskih opredjeljenja mogu pripomoći raspravi ne suprotstavljajući pritom jednu vjeru drugoj. ”Modernizirati islam ili islamizirati modernitet” – takvu je alternativu predočio mislilac u izgonu, muslimanski vjernik koji ne želi da mu se navodi ime. Evropa nije uspjela kristijanizirati modernitet, tome se suprotstavilo Prosvjetiteljstvo. Ona je međutim u znatnoj mjeri moderizirala kršćanstvo. Modernitet se ne da islamizirati, kao što nije dopustio da bude kristijaniziran. ”Ne smije se dirati u Knjigu”, odgovaraju na to muslimanski vjerski poglavari. Nije se ništa promijenilo u Svetome pismu time što su ukinuti Index zabranjenih knjiga, Inkvizicija, lomača, tortura heretika i još neke crkvene nastranosti. Moderna povijest – u kojoj je kolonijalizam ostavio duboke tragove – nije dopustila većini islamskih zemalja da prožive svoje ”stoljeće Prosvjetiteljstva” i njegov laički utjecaj. Nahda ili trazimat, kao i drugi slični reformistički pokušaji, nisu imali mogućnosti da se u ostvare u skladu s potrebama društva i njegova razvoja. Može li se modernizirati čitanje Kur’ana a da se pritom ne iznevjeri Poslanikovo slovo? Samo muslimanski svijet i njegova prosvijećena inteligencija mogu pružiti odgovor na to pitanje. Imaju valjanih razloga da se ne pouzdaju u ostale. Mi bismo im možda mogli pomoći ako sami izbjegnemo stanovite sudove, površne i pogrešne: islam i islamizam nisu jedno te isto, islamizam i islamski integrizam se razlikuju, integrizam i fundamentalizam se također ne mogu izjednačiti, u samu fundamentalizmu postoje s jedne strane mistični i nenasilni stavovi, s druge oni fanatični i agresivni – tek ovi posljednji provode teror i siju smrt. Takvo bi razlikovanje moglo pomoći da se na većinu muslimana ne baca krivica te da se olakša život onima koji žive uz nas.
Naši se arapski prijatelji ponekad čude ili prosvjeduju zašto Evropljani – oni koji nisu opterećeni nacionalizmom i antisemitizmom – posvećuju osobitu pozornost ”židovskom pitanju”. Ali to smo pitanje mi sami stvorili i snosimo za nj najveći dio krivice: pogromi na istoku Evrope i plinske komore na zapadu, geto, holokaust, shoah. Nije posrijedi pristranost nego odgovornost. Dio Evrope želio je da se židovska dijaspora vrati u Palestinu kako bi je se otarasio. Priznanje o kojem je riječ ne dopušta, naravno, da se zanemari tragedija koju proživljava palestinski narod i okrutnost kojoj je danas izložen.
Što se pak tiče nošenja ”vidljivih vjerskih oznaka”, kao što je marama kojom pokrivaju kosu islamske djevojke – kojoj se dodaje, radi umirenja savjesti, i židovska kipa – ne znam što bi se još moglo reći a da to već nije mnogo puta ponovljeno. Pierre Bourdieu, kojega smo nedavno izgubili, točno je primijetio: ”Vidljivo pitanje je veo, a ono prikriveno je naše odbijanje emigranata”.
Ujedinjujući Evropu valja misliti na to kako formirati u njoj Evropljane. Pogrešno bi bilo tražiti jedinstvene i jednoobrazne laične stavove, obavezne za sve i za svakoga. Pluralna laičnost najviše odgovara pluralističkoj Evropi – danas kad se Evropska unija spaja s jučerašnjom ”Drugom Evropom”. Priželjkujemo Evropu koja neće biti previše eurocentrična.
|