|
Dogadjaju se neki podmukli tektonski poremec'aji – i grad Mostar i Bosna i Hercegovina opet su na mukama i golemom iskushenju u kojem, ispada, da su svi narodi jednako stradali i jednako ugrozheni, pa se svi okrec'u svojim torovima u kojima trazhe uporishte i spas.
– E, vala, nec'u se nikojim prikloniti, pa taman crk’o…
Ovu rechenicu, u popratnom pismu chasopisu ”Most” iz daleke Amerike shalje jedan dokazani i neizljechivi Mostarac, Hercegovac i Bosanac koji je vazda trazhio neke sunchane staze zhivota, trazhio neke svoje jarane s kojima se u nashem, ne uvijek lahkom i lagodnom vremenu druzhio, i u svojim kolumnama i reportazhama slikao ih svojom bojom i svojom rijechju, uvijek shiroko otvoren prema svemu shto bijashe humano i lijepo.
Istog dana, shto nije vrlina ovog zapisivacha, poslan je u Ameriku odgovor s kojim c'e dragi prijatelj biti zadovoljan, mozhda i nec'e.
On pita: zashto nash, i njegov chasopis ne pishe o lopovlucima i pronevjerama, u svakom broju shto se pishe, od korica do korica. Pa nabraja: kradu drzhavu, kradu zemlju, kradu preduzec'a i nadaleko chuvene firme, kradu djecu i ljude, kradu rijeke i shume, kradu ribe i konje, kradu grobnice, kradu istoriju…
Nash je Mostarac i zabrinut, debelo. Jer je vjerovao da c'e njegov grad i njegova zemlja, poslije ratnog pustoshenja biti zashtic'eni od zlih vjetrova, od smutljivaca i prepredenjaka svih fela, od kriminalaca i ”politichara” koji bi, chini se najradije, kamen po kamen, komad po komad odlamali od Bosne i Hercegovine i pridodavali ga susjednim drzhavama. Jesu neke jake drzhave, haman!
On je pun srdzhbe, pa sugerishe da preko ”Mosta” povedemo ”rat” sa svim bukachima i hushkachima, sa svim medijima i njihovim pokroviteljima koji se nikada nisu odlikovali osjec'ajem istorijskog razuma i koji su odavno zanemarili svoj domoljubivi i rodoljubivi instikt.
Kolegu u dijaspori nec'e utjeshiti rechenica da nikada nismo ljudskiji i rahatniji nego kada volimo i druge, ali, istovremeno, nismo ni tako tragichno nesrec'ni kao onda kada ljubav nije uzvrac'ena.
Da li smo mi, da li je nash grad i nasha zemlja, da li su nashi narodi zasluzhili bolju sudbinu!
Shto se tiche ovog snivacha i zapisivacha – Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Makedonci su njegova brac'a od amidzha i daidzha; poslije Boshnjaka, nema od njih blizheg roda i poroda na ovoj planeti – iako, opet i opet, jedni na druge frkc'u i rezhe, kao da nikada nisu zhivjeli u jednoj zemlji. Ovaj chasopis, stoga, odbija da vodi polemiku s perjanicama mraka i mrzhnje. Pogotovo ne na nivou prostachkog verbalnog izhivljavanja, chak i siledzhijstva.
Ovaj c'e chasopis ustupati prostor autorima koji su chinili, i chine chast ovom gradu o ovoj zemlji. Autorima, koji vjeruju u sebe, u svoje prijatelje i saradnike, umne i bratski opredjeljene ljude. Autorima koji – kada im otezha breme zhivota – utjehu nalaze u svojim snovima i mashtanjima u kojima su, oduvijek, zavichaji bili u ljudskim srcima gdje su vazda cvjetale bashche s hiljadu treshanja i, u rani sabah, ezani sa munara i crkvena zvona, budili narod.
Druzhe i gospodine chitaoche, tako je koncipiran i ovaj broj ”Mosta” kojeg imate u rukama i u kojem se javljaju autori iz Sarajeva i Kalifornije, iz Grachanice i Chikaga, iz Osla i Blagaja, iz Stoca i Bostona, iz Bugojna i Belgije, iz Lukavca i Londona, Banjaluke i Beograda, iz Shvedske, Kintake i Jute, Zagreba, iz Slovenske Bistrice i Italije…
To visheglasje i harmonija, to jedinstvo chitalaca, saradnika i urednika – izvor su radosti svih dobrih Mostaraca i mostoljubaca.
Za sve njih, ovdje i u dijaspori, Nova, 2005. godina nije ni potpuno crna ni potpuno bijela. Nego, onako, crnobijela. S beric'etom!
|