|
Fazlija Alikalfić je rođen u Mostaru 1910. godine. Tu je završio osnovnu i srednju školu, a Šumarski fakultet u Pragu. Prije Drugog svjetskog rata radio je u Šumskoj upravi u Mostaru. Bio je učesnik NOB, nosilac je ”Partizanske spomenice 1941”. Učesnik je bitaka na Neretvi i Sutjesci, vijećnik Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Poslije rata obavljao je brojne društvene dužnosti. Dobitnik je nagrade ZAVNOBiH-a, Ordena Republike sa zlatnim vijencem, Ordena sa crvenom zastavom, Šestoaprilske nagrade Sarajeva. Jedan je od osnivača Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu. Bio je dekan Šumarskog fakulteta četiri godine i rektor Sarajevskog univerziteta dva mandata – od 1965. do 1969. godine. Jedan je od malobrojnih nosilaca titule ”Honoris kauza” (: Honoris causa).
Osnivanje Univerziteta
Po oslobođenju Sarajeva, Fazlija Alikalfić je radio na pripremama za Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a koje je transformirano u Narodnu skupštinu BiH i izabran za sekretara Narodne skupštine. Najviše je radio na poslovima obrazovanja. ”To je bio zadatak broj jedan”. Među prvim odlukama Prezidijuma NS bilo je donošenje Zakona o Visokoj pedagoškoj školi u Sarajevu 1946. godine. Te godine osnovani su Pravni, Medicinski i Poljoprivredno-šumarski fakulteti i time su se stekli zakonski uvjeti da se osnuje univerzitet. Sarajevski Univerzitet otvoren je u decembru 1949. godine.
Imao sam zadovoljstvo da s Fazlijom Alikalfićem obavim intervju povodom dodjele ovogodišnje Šestoaprilske nagrade. Za sve vrijeme razgovora ni jedan jedini put se nije poslužio nekim dokumentom, nekim izvorom. Sipao je podatke kao da se sve to jučer događalo. I o Mostaru, i o NOB-u, i o Univerzitetu. Bio je, kako kaže dr. Smilja Mučibabić, ”živa istorija”.
Za portret ovog čovjeka, koji je cijeli svoj život, u svakom pogledu, proveo uspravan kao jablan iz njegovih predavanja, izdvojit ću, ovim povodom, nekoliko pojedinosti iz razgovora s njim:
”Prvo da kažem da sam vrlo iskren i otvoren. Tako sam odgojen. Nikad se nisam služio rukavicama. Što mislim, to i kažem, ali tako da ne vrijeđam ljude.”
”Živio sam u Mostaru, u Tikvinu sokaku. Sokak je u nacionalnom i vjerskom smislu bio potpuno izmiješan. U mom najbližem komšiluku stanovao je Marko Šešelj. Bio je jedan od osnivača HKD ’Napredak’. Nosio je ćurak i fes i pušio čibuk. Poštovali smo ga koliko i susjeda Ibragu Ćišića, koji je bio imam džamije na Šemovcu. Tu je bila i katolička crkva u koju sam redovno išao kad bi bila neka vjerska svečanost. Iznad ulaza u nju stajala je ploča na kojoj je pisalo: ’Svetom Petru i Pavlu. Ova crkva sagrađena stoji. Car stambolski mlogo dobrotvorni dade misto ugodno za gradnju i još groša stotinama kesa’”,
sjeća se Fazlija, i s uzdahom dodaje:
”A pogledajte današnji Mostar!”
S neba u ponor
”To kako smo mi danas organizovani, nije ni država, ni poludržava. Šta je falilo BiH do 1990. godine? Ništa. Sad joj fali svašta. Mi nismo pali samo s konja na magarca, već s neba u ponor. BiH je bila na nivou evropskih država. Sad samo što nas ne uče pisati.”
”Visoko obrazovanje treba objedinjavati. Nije dobro da se s državnog nivoa spušta na niži nivo. Čast kantonima, ali visokoškolske ustanove nisu mejtefi.”
”Mi smo se prestrojili na nekakve entitete, kantone, ne znam ni ja šta. Ali, ko god više cijeni to što je neko Hrvat, Srbin, Bošnjak, Jevrej, Englez, Kinez nego čovjek, ja ga ne vidim. Tu je moja granica. Čovjek, pa onda sve drugo.”
Ovi citati mogu se shvatiti i kao svojevrsne (o)poruke čovjeka koji je imao šta da kaže i poruči generacijama koje ostaju.
|