|
Čežnja za slikama i otkucajima djetinjstva i zavičaja postaje još naglašenija u drugom ciklusu – ”Sve strane svijeta”, te strane koje nisu više metafore i predjeli izlaska i zalaska sunca, kolijevka pahuljica i zanos valova, nego sivi, neizvjesni putovi po kojima se sada u neke nedođije kreću kolone bosanskohercegovačkih izbjeglica, stiščući sav svoj život u suze i rosu dlanova. I zato, ako neko traži pjesnikinju, ako neko traži bosanskohercegovačku majku, mora krenuti
južnim stranama
otopljenim snjegovima
poljanama,
i naći će je
sa zavežljajem
put kako odmotavam
tražeći klupko
kuće
Velike
Da u nju uselim
svu moju djecu
i tvoju djecu
što svijetom lutaju
izgubljena.
Ostaje još samo Pjesma, kao izvor, kao ohrabrenje, kao jedino utočište.
Ona je moja kuća
u nju jedino mogu da uđem
bez kucanja,
kaže u ”Pjesmi” Nevzeta Omeragić Nikočević, kojoj ta slućena, u dubini rođena riječ ostaje jedina nada i utjeha, i vjera u vlastitu moć:
Prospi me
kao pepeo po vodi
vjetrom uz poljane
da od mene
ne ostane ništa
i ne nikne ništa
samo riječ jedna
iz moje dubine
izrečena pjesma.
Ogledajući se u surovom ogledalu prognaničkog, udaljenog života, i tražeći moguće lirske odgovore na gruba pitanja, pjesnikinja ispisuje i stihove pjesme ”Zimsko računanje vremena”, po kojoj je nazvana cijela zbirka i koja se doima kao metafora našeg bitisanja i disanja:
Produžit ćemo san za jedan sat
kao da nismo dovoljno dugo spavali
uljuljkani u svoju tuđu opštu laž
Trebalo bi se probuditi
rasaniti...
Na to buđenje i te nesanice nastavljaju se pjesme trećeg ciklusa, ”Predjeli nesna”, gdje su stihovi nastali u teškim vremenima između 1992. i 2001. godine, i gdje je ”Bosna bez sna”, i gdje i ”Bjelilo / crno posta”, ali neuništivi bosanskohercegovački narod, kao i ljudi na kapijama opkoljenog Sarajeva, ili zaleđenog ”srebra Srebrenice”, ipak ostaju uspravni ”da otvore Suncu vrata”. Kako opisati ovu opću bol? Kako bjelini papira predati sav taj nemir, taj ”vrisak vjetra”? ”Kako prevesti / tugu prozora” – pita se pjesnikinja, i odgovore traži u vječnosti i dobroti djetinjstva (”Vratiti se / u dječije kućare / treba”), u đerđefu kojemu ruka predaje samo cvjetove, one šarene, sa naših polja, i one neuvehle, iz naše dobrote. Te dobrote prepuna je i ova pjesnička zbirka, nastala u sretnim vremenima djetinjstva i sarajevskih godina, ali i u sjetnim godinama života na nekim novim prostorima, gdje se mala zrnca sreće traže u produžavanju nedovršenog sna:
Ja tako
jutrom hodim
i vezem tvoje lice
koncima nedovršenog
sna.
|