|
U borbama za Beograd, 1789. godine, dzhamija je bila prilichno oshtec'ena i tada se po prvi put spominje Batal-dzhamija (Mosche Batall-Chamia). Austrijanci su u blizini ove dzhamije izgradili redute, a Turci su je, kao monumentalni objekat, koristili za odbranu. Neki pisci navode da je glavnokomandujuc'i austrijskih trupa (60.000 vojnika i 300 topova), sedamdesetchetvorogodishnji marshal Laudon, od Batal-dzhamije komandovao i prema njenoj munari usmjeravao i odredjivao pravce napada na grad, a da su turska vojska i topnishtvo (9.000 vojnika) zhestoko uzvrac'ali. Tom prilikom marshal Laudon je bio ranjen u ruku.
Austrijanci su tada po trec'i put od Turaka preuzeli Beograd i zadrzhali se u njemu svega dvije godine, kao i prvi put.
U borbama za oslobodjenje Beograda u Prvom srpskom ustanku, 1806. godine, Turci su sa Batal-dzhamije pruzhali otpor ustanicima koji su se bili ushanchili na Tashmajdanu, a tu se nalazio i Karadjordjev stan. Za vrijeme tih borbi Batal-dzhamija je bila dosta oshtec'ena, kao i mnoge druge dzhamije u Beogradu. Karadjordje je, po zauzec'u Beograda, mnogim turskim zhenama ”koje su nemilosrdno i nechovjechno vojnici ostavili nage... ukazao milosrdje i odredio im dvije dzhamije za stanovanje”.
Po pisanju Jove Toshkovic'a, ”broj dzhamija upotrebljen za ovu svrhu bio je mnogo vec'i”.
Po biljeshkama S.I. Popovic'a, jedna dzhamija, ”ona na Velikoj pijaci, u avliji zhandarmerijske kasarne bila je pretvorena u pravoslavnu crkvu, pri chemu nije dirano u spoljnu arhitekturu, vec' je na minaret okacheno jedno zvono”.
Beograd je pod tursku vlast ponovo doshao 1813. godine, a uskoro je u njemu zavladao rezhim dvojne, srpsko-turske, vlasti.
Beogradski vezir, Jusuf-pasha, je imao namjeru da popravi Batal-dzhamiju. Na njegov prijedlog Porta mu je poslala 50.000 grosha, dva zlatna polumjeseca alema i ferman kojim mu se naredjuje ”da popravi beogradske dzhamije koje su za popravku a narochito Batal-dzhamiju na Vracharu”.
Jusuf-pasha je obavijestio kneza Milosha, 20. juna 1836. godine, da je dobio ferman za popravku Batal-dzhamije i tom prilikom mu je, izmedju ostalog, saopshtio: ”...indzhinir Ethem-bej, vidio je kako stoka ulazi u ovu dzhamiju, zbog chega su joj zazidana vrata...”
Uzalud je Jusuf-pasha objashnjavao knez Miloshu kako ”...nash Car... ima veliku ohotu k opravljanju zaduzhbina” i isticao da se popravka treba izvrshiti da bi nizami, koji c'e na Vracharu vjezhbati, mogli kad dodje vreme i namaz klanjati u dzhamiji”.
Knez Milosh nije dozvolio opravku navodec'i da je Vrachar u srpskim rukama i da je u blizini palilulske crkve, iako je bash on, knez Milosh 1818. godine popravio dzhamiju u Jagodini i iznova joj izgradio kameni minaret.
Ni poslije duzhih pregovora i urgencija iz Carigrada dzhamija nije popravljena. Knez Milosh je mislio da se popravkom Batal-dzhamije tezhi proshirenju turske vlasti izvan granica beogradske varoshi, a imao je hatisherif po kome je sva zemlja van varoshi bila u nadlezhnosti Srba.
Kako navodi Rashid-bej (Istorija chudnovatih dogadjaja u Beogradu i Srbiji, SKA, Spomenik XXIII/1894.) knez Milosh je zabranio popravku Batal-dzhamije. Na trazhenje srpske deputacije u Carigradu, beogradskom veziru je upuc'ena naredba da se popravka Batal-dzhamije ne vrshi.
Zatim je Milosh naredio ”da se oko Batal-dzhamije vishe pandura nadju i josh noc'u poore prostor oko nje”. Jusuf-pasha je novcem namijenjenim za popravku Batal-dzhamije popravio neku drugu dzhamiju.
Batal-dzhamija je i dalje privlachila pazhnju domac'ih i putnika sa Zapada koji su prolazili kroz Beograd. Navodimo zapazhanja nekih od njih. S. Kaper 1850. izmedju ostalog, pishe: ”Ovaj spolja dosta zanimljiv spomenik proshlih dana” i ”tamoshnji zadah” c'e odvratiti pobozhnog putnika da se priblizhi i uveri da ovaj spomenik sluzhi sasvim drugim potrebama nego onih veoma zadahnutih srdaca”.
Zamorski istiche, 1855/1856. godine: ”Nedaleko od Palate (Dvora) na pustom prostoru iza nje, stoji rushevina male, ali lepe od crvenkastog kamena sagradjene dzhamije, unishtene u posljednjim ratovima, koju vredi sachuvati kao spomenik i ukras toga mesta”.
Putnik Lezhea, 1867. godine, pishe: ”Medju ovim dzhamijama ima jedna koja zasluzhuje da joj se pokloni pazhnja. To je Batal-dzhamija, koju su vojnici Crnog Djordja oteli od Turaka, napushtena je vec' pola stolec'a i lezhi usamljena, na jednom velikom trgu, preko puta groblja. (Rijech je o groblju u danashnjem tashmajdanskom parku koji je zasadjen u radnim akcijama nakon svrshetka Drugog svjetskog rata.) Vreme joj je obojilo zidove onom sivkastom bojom koja daje char starim zdanjima; u pukotinama njenih zidova ptice su svile gnezda dok joj je polusrusheno kube obraslo u divlji sheboj”.
Poznati arheolog, pisac i putopisac F. Kanic boravio je u vishe navrata u Beogradu, i pored ostalog napisao: ”Usred hrishc'anskog Beograda stajala je do 1878. godine Batal-dzhamija (batal na turskom: zapushten) kao neosporno najlepsha turska gradjevina u Srpskom vilajetu, usamljena i velichanstvena, kao da zhali za sjajnim danima Polumeseca kojeg se josh sjec'ala. Istichuc'i se nad okolinom svojom masivnoshc'u, njen kvadratni centralni deo od mrkooksidisanog peshchara prelazio je na polovini visine u osmougao koji je nosio gordu kupolu. Uz juzhnu fasadu se, takodje, sa osmostranog pijedestala, uzdizalo kitnjasto, vitko minare, sa koga je nadaleko odjekivao poziv vernicima na molitvu, a Laudon je pomoc'u njega odredio pravac napada na oblizhnju tvrdjavu. Kad je Karadjordje osvojio Beograd, sherefe i vrh minareta su se sruchili sa svoje gorde visine, a centralni deo je, prkosec'i zubu vremena, ostao postojan, izuzev nasilno razvaljenog glavnog portala. Kroz dvadeset prozora sa shiljatim lukovima prodirala je sunchana svetlost u unutrashnji prostor, od chijih osam kitnjastih rebrastih lukova, na koje se oslanja kupola, chetiri, kao nosachi pandatife koji obrazuju svod, imaju i konstruktivnu funkciju.
Spoljni zakosheni trapezi, posrednici pri prelasku iz kvadrata ka osmokutnom tamburu, bili su s unutrashnje strane sveta na kojoj se nalazi Meka, ukrasheni gracioznim visuljcima, kako se to vidi i na mojoj skici koju sam radio 1860. godine”.
Omiljena ideja upravnika Biblioteke Shafarika bila je da se Batal-dzhamija pretvori u srpski nacionalni muzej, medjutim, na putu ka ostvarenju te zamisli stajali su obziri prema tadashnjem sizerenu, koji su iskljuchivali primenu ove velelepne gradjevine u nacionalno-kulturne i crkvene svrhe, ona je ostala neiskorishc'ena sve dok nije, po naredjenju energichnog namesnika Blaznevca, na zhalost, sravnjena sa zemljom”.
K.N. Hristic' zapisuje: ”Unutrashnjost dzhamije bila je smetlishte, za chitavu okolinu, puno svakojake nechisti. Glavni joj je ulaz bio sa severne strane prema varoshi, ali su joj svi prozori unaokolo bili razvaljeni, gotovo do zemlje, te je izgledala kao da stoji na svodovima. Vrh u minareta bio je podrubljen... Po dupljama na dzhamiji legli su se, na hiljade, vrapci i chavke, a uveche su je obletala chitava jata slepih misheva. Krov, godinama zasipan zemljom i prashinom, bio je pokriven trnjem i travuljinom. Chak je iz onih pukotina nikao jedan mali dud crnoga roda, oko koga su vrapci dzhaveljali, da vam chak dole ushi zaglushnu”.
M.Dj. Milichevic' je u svome dnevniku pisao da se knez Mihailo ustavljao na ovoj dzhamiji i govorio ”da bi trebalo opraviti i u njoj smestiti drzhavnu arhivu, ali ga preteche smrt...”.
”18. maj 1869. godine; juche na noc' srushena je Batal-dzhamija. Kafedzhija Pandjalo dao je Cincarima 230 dukata da je porushe.”
Arhitektura
Batal-dzhamija je bila jednoprostorna potkupolna dzhamija, sa trompama na prelazu iz chetverokuta u osmokutni tambur koji je bio bez prozora. Iznad trompi, sa vanjskih strana, bili su trokutasti dijelovi krova.
Prema dr. D. Djuric'-Zamolo, duzhina vanjske strane objekta bila je oko 15,00 m, a visina je iznosila do vrha kupole oko 18,00 m. Navedene dimenzije su bile priblizhne dimenzijama mnogih preostalih dzhamija u Beogradu 60-tih godina XIX stoljec'a.
Arhitektura Batal-dzhamije se u mnogome razlikovala od ondashnjih beogradskih dzhamija. Monumentalno sagradjena od tesanog kamena-pjeshchara, koji je vremenom dobio crvenkasto-sivu boju, ona je bila harmonichnih proporcija, osvijetljena sa dvadeset prozora. Prozori su se zavrshavali shiljatim lukovima. U zidove tambura nisu bili ugradjeni prozori.
Ulaz u dzhamiju nalazio se sa sjeverne strane. Pretpostavlja se da se ispred ulaza u dzhamiju, ranije, nalazio trijem sa stupovima i kupolicama radi zashtite od nevremena, koji je u toku burnih vremena i ratova porushen, jer je nemoguc'e da je ovako monumentalna dzhamija bila bez ulaznog trijema.
Minaret je bio izgradjen na osmostranom pijedestalu, od istog kamena kao i zidovi dzhamije, sa kitnjasto obradjenim kamenim elementima sa donje strane sherefe, dok je po cijeloj visini imao udubljenja-kanelure.
Minaret se skladno uklapao sa objektom dzhamije.
Pretpostavlja se da je kupola dzhamije nekada bila pokrivena olovom koje je vremenom – promjenom vlasti – skinuto.
Po raspolozhivim skicama i crtezhima (R. Kanica i K. Jovanovic'a) lako se da zakljuchiti da je dekoracija unutrashnjih povrshina bila vrlo bogato uradjena, a posebno mihraba i minbera.
Mihrab-nisha (udubljenje) u zidu prema kibli je imao pravokutni okvir, koji je bio krasno profilisan i sa floralnom dekoracijom ukrashen.
Pri vrhu mihraba (nishe) bio je, u kamenu, izradjen ukras u obliku stalaktita, koji je vjerovatno bio i obojen.
Iznad mihraba, izmedju i iznad trompi, isticali su se povijeni, shiljati konstruktivni i dekorativni lukovi, izradjeni od naizmjenichno nanizanih kamenih blokova, tamnih i svijetlih. Trompe su u donjem dijelu bile ukrashene kitnjasto obradjenim kamenom u obliku stalaktita.
Velika je shteta da je ovako monumentalan objekat, izgradjen krajem XVI stoljec'a, nebrigom i nemarom odgovornih ljudi nestao sa lica zemlje. Uz malo dobre volje, mogao je biti adaptiran da ostane kao svjedok jednog vremena, spomenik sakralne arhitekture islamske provenijencije na medji sucheljavanja razlichitih svjetova.
|