|
Poštovano Redakcijo ”Mosta”
Ovaj nepotpuni odgovor Boži Kijcu trebalo je da se pojavi u ”Hercegovačkim novinama”, gdje je štampan sraman i neargumentovan napad na Predraga Matvejevića, našeg istaknutog književnika i intelektualca evropskog i svjetskog ranga.
Obzirom da su navedene novine prestale da izlaze, izuzetno ću vam biti zahvalan ako u svom cijenjenom časopisu nađete mjesta za moj tekst ”I slijepac ima oči”, da čitaoci vide ko je ublehaš i šaš!
S poštovanjem,
Vaš redovni čitalac i saradnik
Mirza Muštović
|
|
Bio sam šokiran i još uvijek sam začuđen nakon što sam u Hercegovačkim novinama (na 43. i 44. stranici broja 40) pročitao napis ”Stari most, Matvejevič, ublehaš i šaš...” autora Bože Kijca. Srećom pa sam prije toga (na str. 5. istog broja) mogao da pročitam šta je pozvani gost iz Zagreba rekao ”pred svitom ambasadora, državnika, političara i mozgova od ugleda, onomad, u Beogradskom muzeju istorije, na izložbi posvećenoj Starom mostu”. I sam autor članka-napada sa čuđenjem ističe da ”nikome nije zasmetala Matvejevičeva pridika koja je bila u funkciji perfidnog i drskog pranja krivice Hrvata za rušenje Starog mosta preko leđa Srba.”
I kako B. Kijac hvalisavo reče da on ”samo misli i zaključuje svojom glavom na osnovu onoga što je u Beogradu rekao pomenuti intelektualac za bruku i sramotu zvanu Stari most: ”Načeli Srbi, a dokrajčili ga Hrvati!” – vratih se na petu stranicu H.N. da provjerim da li je ”slučajno rođeni u Mostaru” Predrag Matvejević zaista to rekao u Beogradu pred već opisanom ”svitom... mozgova od ugleda”. Ne nađoh nijedne navedene riječi!!!
Tad je šok prerastao u ljutnju na autora teksta. A onda sam samom sebi rekao: ’Pa i da je to Matvejević rekao, zar to nije istina!? Zar prve dvije rane našem Starome nisu zadale Miloševićeve i Karadžićeve delije sa okolnih visova Mostara!? Mnogo je granata, namijenjenih Starom mostu, sa tih pomno odabranih kota palo u Neretvu ili oštetilo kule, razorilo čardak iznad kapije Starog, poravnalo magaze u Kujunđiluku, na Džerizu i Tabhani – sve što je bilo sastavni dio kompleksa zvani Stari most. Nakon toga su, izgleda po dogovoru, nastavili posao Tuđmanovi i Bobanovi bojovnici, predvođeni intelektualcem i Tuđmanovim generalom Praljkom (bivšim đakom Mostarske gimnazije!) i tukli po Starom dok ga nisu sunovratili u tečni smaragd ispod njega’.
To su fakta, vajni branioče pravde i istine. Tebe, međutim, ljuti a možda i vrijeđa da se neko (kao ovo ja i svi Mostarci i ini svjedoci) usudio da prezentira javnosti činjenice koje, blago rečeno, ne služe na čast prvom agresoru na Mostar i Stari most. ”Zahvaljujući” tim prvim granatama sa ”Istoka” branioci Mostara su stavili Starom čudan štit od dasaka iznad njega da bi granata, namijenjena njemu, eksplodirala prije nego ga dotakne. Ti to, možda, ne znaš ili se pretvaraš da nisi znao, a mi, koji smo to doživjeli, ne možemo i nećemo da zaboravimo – i zašto bismo zaboravili!?
Po oprobanom Šagoljevskom receptu B. Kijac govori o njima (”oni”) ne navodeći ni jedno prezime niti ime ili bar inicijale: ”oni su se uspjeli nametnuti unutrašnjoj strani naše sujete.” (? – moj upitnik) ”Oni se sami sebi legitimišu (valjda ’sami sobom’ M. M.) kao intelektualci i genijalci. A zapravo su paraziti na vlastitim glavama. " (? – isto) ”Njima je uvijek potrebno naše zabluđeno suočavanje sa primitivnim zlom paganskog naslijeđa, jer na tome najbolje zarađuju.” (? – isto)
Nasumce navodim Kijčeve početne ”bisere” kojim je, valjda, htio da impresionira svoje čitaoce. Da je bar jednom trijezan pročitao navedene redove njihov autor bi uočio da je trabunjao i vjerovatno bi iz svog teksta odstranio dobar dio besmislica, neistina, nedorečenosti, nejasnoća, bezrazložnih uvreda i gadaluka. Svi smo mi, Kijče, pa i ti, potomci onih koji su nas rodili i odgojili. Jedni su na njihov ponos, a drugi, nažalost, na sramotu – kako se kome dogodi...
|
Predrag Matvejević: Mediteranski brevijar
|
|
Slučajno sam poznavao roditelje Predraga Matvejevića. Predragova majka Angelina, sestra uglednih i poštovanih Mostaraca, Ivana i Anate (Tonče) Pavića, uvijek je nas, Predragovu raju, dočekivala s osmijehom i dobrodošlicom, počastila nas pićem, a nekad i kolačima. To se ne zaboravlja, makar što je to davno bilo!
Još je teže zaboraviti Predragovog oca, Vsevoloda Matvejevića, s kojim sam 1960. i 61. godine (kao profesor-početnik na Gimnaziji u Čapljini) proveo dosta vremena, što vozeći se svakodnevno zajedno od Mostara do Čapljine i nazad, što u radnim pauzama ili pri slučajnim susretima u Mostaru. Nije nam smetala razlika u godinama – on pri kraju, a ja na početku radne karijere. Često se naš razgovor pretvarao u monolog jer ja jednostavno nisam htio da prekidam eruditu V. Matvejevića, svjestan da bih time sebi uskratio dragocjenu spoznaju ili novo životno iskustvo.
Vsevolod Matvejević je došao u Kraljevinu Jugoslaviju kad mu je bilo dvadeset godina. Ko zna kad je počela Oktobarska revolucija može lako da izračuna kad se rodio. Kad su 1941. Jugoslaviju okupirali Nijemci i Talijani Predragov otac je, kao ratni zarobljenik, odbio da bude tumač za njemački jezik, iako bi time kao zarobljenik stekao izvjesne prednosti i djelomično privilegiran status kao logoraš. Umjesto toga Nijemci su ga poslali na prisilni rad u koncentracioni logor, odakle se pravim čudom vratio u Mostar.
S poštovanjem i divljenjem sjećam se ponosnog i vrijednog, univerzalno obrazovanog intelektualca Mostara, porijeklom iz Odese, koji je, sjećam se, vršnjacima svog jedinog sina, koji bi došli u njegovu kuću, često zasvirao na klavir a nekad otpjevao (sa suzom u oku) ariju iz ”Evgenija Onjegina”, ”Borisa Godunova” ili nešto drugo.
Tog čovjeka, (već u godinama i oca dvoje djece), vlasti u Mostaru su, odmah nakon povratka iz zarobljeništva u Njemačkoj 1945. godine, pokušale da nagovore, a onda da prisile da se vrati ”u bratski Sovjetski savez”. Međutim, on je odbio da ostavi Mostar, prijatelje, a možda i porodicu, za što je pao u nemilost pa je do penzionisanja ”službovao” kao sudija u gradićima oko Mostara (Stolac, Široki Brijeg Ljubuški, Čapljina), iako je bio iskusni sudija! Kao strasni amater Vsevolod Matvejević je u svakom od navedenih gradića osnovao pjevački hor i kulturnu družinu i još je predavao ruski jezik, naravno nakon uredno obavljenih sudačkih obaveza.
Ovdje valja uzgred napomenuti da tebi, Kijče, nije bilo teško da napustiš svoj rodni grad i lako si ga prebolio kad si dobio sličan nalog ili naređenje od onih sa ili za kojima si pošao – navodno u ime nekih (?) viših narodnih interesa i ciljeva – ti najbolje znaš kakvih i čijih...
I sad najednom po zadatku ili svojevoljno bacaš se uvredama i izmišljotinama na tog pokojnika dostojnog poštovanja i na njegovog sina, ljubimca i živu legendu Mostara! Nevjerovatno je da Kijac hoće da nas uvjeri da on to čini u ime nas i za našu dobrobit (!) uvjeren da će nas obrlatiti sa nekoliko svojih bombastičnih, bez smislene veze razbacanih riječi i rečenica sa namjerom da nam proda rog pod svijeću! To si, Kijče, nekoć mogao nesmetano raditi iz svog Šagoljevskog, etnički očišćenog prikrajka...
Od naslova pa do kraja Kijčevog teksta izbija mržnja, zloba, zavist i jasna namjera da diskreditira čovjeka koji se, kao uvažen gost, usudio da dođe u Beograd nakon što je beogradske, ali i hrvatske i druge kulturne talibane pozvao na odgovornost. Za B. Kijca je Predrag Matvejević je ”potomak iz Carske Rusije” i nešto gore – ”bivši jugoslavenski književnik”, kao što su bili I. Cankar, M. Krleža, I. Andrić ili M. Selimović. Posljednji je, iako Bosanac, prije smrti oporučio da sebe smatra srpskim piscem, onaj ispred njega je, mada je Hrvat iz Bosne, pisao ekavicom, što je u početku činio i Krleža. Pravo koje im niko ne može niti treba da ospori niti da im zbog toga umanjuje vrijednost ili da ih možda vrijeđa...
Za nerazborito prepotentnog B. Kijca Predrag Matvejević je još i ”bivši hrvatski književnik, bivši predsjednik Hrvatskog PEN-a, i po vlastitoj vokaciji angažovani intelektualac i još angažovaniji ljevičar”.
B. Kijac s neprikrivenim gađenjem i podcjenjivanjem svakom prilikom apostrofira Matvejevićevo ”porodično ’tvrdo č’” sa providnom plitkom namjerom da nam time nešto kaže. Prepoznatljiv niski udarac kad člankopisac nema argumenata. Interesantno je ovdje pretpostaviti šta bi se dogodilo rođenom Mostarcu P. Matvejeviću da je u vrijeme euforičnog etničkog čišćenja dopao inkvizitorskih šaka jednog drugog, navodno ”rođenog Mostarca”. Sudeći po ovom tekstu bila bi mu mrka kapa...
Nakon pažljivog čitanja ovog Kijčevog teksta, (koji vrvi od improvizacija, nedosljednosti, insinuacija i uvreda), stiče se dojam da je izvrstan primjer za novinara koji zabalukati pa izgubi kontrolu i piše koješta. U tom pogledu ”monumentalan” je slijedeći citat: ”Ovaj univerzitetski profesor je probao sve u životu. I sve je pokušao biti. Možda je maštao o Nobelovoj nagradi. (! – moj uskličnik) Gdje god nije mogao voditi kolo, izmicao se i sa strane bacao upljuv, a onda vidao te tuđe crvljive rane. I kad je shvatio da u onom što hoće i želi, ne može biti marka i da za to nema štofa, vratio se iskonskoj ljubavi. Postao je rođeni Mostarac.”
Po prirodnoj logici stvari Predrag je to postao dana kad ga je radosna majka Angelina rodila u Mostaru, a on je tokom vremena i na osnovu svojih umnih sposobnosti i ljudskih kvaliteta izrastao u intelektualno najvrednijeg njegovog građanina, a zahvaljujući ovom genocidnom ”ratu” u najvidovitijeg i najhrabrijeg intelektualca Mostara – u Rođenog par excellence – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Na samom početku ovog davno i pomno isplaniranog krvoprolića, koje je počelo u Vukovaru, a vrhunac i početak kraja doživjelo u Srebrenici, on je javno - pismeno – upozorio vožda u Beogradu da ga put, kojim je pošao, vodi u zločin, tražeći od njega da podnese ostavku! Malo kasnije isto upozorenje i zahtjev poslao je – također preko javnih glasila – tek rođenom ”predsjedniku svih Hrvata”. Zato su njegovi bojovnici ispalili nekoliko metaka u Predragovo sanduče za pisma – kao ”zornu” poruku da će slijedeći put slične rupe biti u njegovoj glavi ili pak srcu, ako ne umukne, što on, naravno, nije učinio. To izgleda smeta i vama, pa hoćete da ga diskreditirate i ušutkate lažima i dezinformacijama.
Tek tada je, Kijče, P. Matvejeveć postao svjestan da se nije šaliti sa takvim (ne)ljudima i otišao u izgnanstvo, gdje je dočekan s ljubavlju i poštovanjem, prvo ”Sorbona” u Parizu, zatim ”Sapiencija” u Rimu! I nije prestao da napada i optužuje one koji su krivi za stradanja naroda i ljudi, bili oni Srbi, Hrvati, Bosanci ili Albanci. Stradali su i krvavo plaćali samo zato što se jednom voždu i poglavniku prohtjelo da, nakon eliminisanja jednog i još jednog naroda, naprave veliku Srbiju i takvu Hrvatsku.
Kad je sve to propalo jedino je – punim imenom i prezimenom – Predrag Matvejević imao hrabrosti da optuži ”hrvatske intelektualne talibane”, očekujući da će, po uzoru na njega, isto učiniti intelektualci čiste savjesti u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Nažalost, očekivane reakcije nije bilo. ”Dapače”, Predrag Matvejević je zdušno napadnut iz nekih centara moći bivše Jugoslavije. Čak je jedan u Zagrebu, kad je pročitao da ga Predrag proziva i poziva na moralnu odgovornost, tužio Matvejevića, tražeći pozamašnu sumu kao nadoknadu za pretrpljene duševne boli, kao da se takva ”bol” može mjeriti novcem! Istovremeno su se iz Beograda javili narogušeni intelektualci, koji su od početka metanisali svome voždu, koji je trebao da konačno ostvari nekakav vjekovni san ”ujedinjenja svih srpskih zemalja”, u što je trebao da ”uđe” dobar dio Hrvatske, cijela Bosna i Hercegovina, Crna Gora i, ”naravno”, Makedonija, kao Južna Srbija, stečena malo prije prvog svjetskog rata.
Poučen francuskim iskustvom nakon drugog svjetskog rata gospodin P. Matvejević je tražio moralnu odgovornost intelektualaca višeg, visokog i najvišeg ranga koji su svojim opredjeljenjem i aktivnostima doprinijeli da dođe do bratoubilačkog rata najgoreg tipa – etničkog čišćenja ubijanjem, silovanjem ili progonom nepoželjnih, paljenjem ili rušenjem njihovih kuća, oduzimanjem svog njihovog blaga i imanja, anihiliranjem svih prava, čak i nade na povratak u svoju zemlju, svoje selo, svoj grad, svoj stan, svoju kuću, na svoj posao ili da govori svojim jezikom i upražnjava svoje običaje i svoju vjeru.
To su znali Ćosići i Aralice i upravo su zato svojim autoritetom za sobom povukli sebi slične, nakon čega su naivni i lako povodljivi masovno pošli za njima, ali sa puškom ili koljačkim nožem u rukama protiv nevinih i nezaštićenih i bez krivice krivih. I Predrag s pravom reče da takvi intelektualni krivci treba da snose moralnu odgovornost za svoje neodgovorno ponašanje u sličnim vremenima i da ”bar pognu glave pred ljudima dobre volje”, kad ih u prolazu sretnu! Čitajući tvoj bezrazložan i bezobrazan napad na P. Matvejevića vidi se da iz skoro svake tvoje riječi vire mali zaluđeni Ćosići – njegovi istomišljenici. Pa neka ih – njih je (h)istorija osudila i već im odredila mjesto, a ti budi i ostani na kojoj si kad nisi u stanju da vidiš dalje od svog nosa...
|
Predrag Matvejević: Mediteranski brevijar
|
|
Žalosno je da se toliko godina nakon Dejtonskog ”sporazuma” još nije dogodilo to što je s razlogom zagovarao i zagovara Predrag Matvejević i morat će se, možda, još dugo čekati da se to dogodi. Jedan od dokaza je i ovo sramno i neodgovorno javno blaćenje najvećeg i najpoznatijeg (živog) intelektualca Mostara, čije se knjige (a nekoliko ih je Predrag napisao direktno na francuskom jeziku!) čitaju širom Evrope i svijeta. Jedna je (”Mediteranski brevijar” – svojevrsna pjesma u prozi) u Italiji i Francuskoj proglašena najboljom prevedenom knjigom godine u vrijeme dok su znani i neznani Šagolji svojim ”perima” pomagali i na susjede huškali one koji su etnički ”čistili” Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo. Bilo bi mi drago čuti, Kijče, gdje si ti tada bio, šta si ti tada radio, te čemu je i kome tada služilo tvoje ”pero” i kome sada služi!?
”Zna se”, sve se zna i svakim danom će se više znati – a najbolji dokaz za to je činjenica da se svakodnevno povećava broj onih koji u Hagu čekaju u redu da odgovaraju za ono što su učinili – s razlogom da se opet ne bi ponovilo ”na brdovitom Balkanu”! I fala bogu da je to tako. A to je ono što vas najviše ”gudi” i brine. Poremetilo vam san. Uznemirili ste se od Beograda, Zagreba do Banjaluke, Mostara, Gruda, Pala, Nevesinja i tako dalje kad ste čuli da se našao čovjek koji je javno upro prstom na one koji su intelektualno izdali svoju zemlju, svoj narod i svoju savjest. Ovo posljednje nisu, jer da su je imali ne bi je, sigurno, izdali – stavili bi je u službu čojstva, pravde i istine.
Međutim, provincijalna psiha i psihologija (i mogućnost ćara i šićara) ili nešto drugo – možda obaveza ili nalog da oblati tog hrabrog humanistu i dosljednog borca za ravnopravnost, ako ne za bratstvo ono bar za međusobnu toleranciju naroda, jezika i religija u Bosni i Hercegovini – toliko su zaslijepili B. Kijca da živućoj intelektualnoj i humanističkoj legendi Mostara spočitava što je bio i ostao ”po vlastitoj vokaciji angažovani intelektualac i još angažovaniji ljevičar”. (Izvinjavam se zbog ponavljanja – bilo je potrebno.)
Bilo bi, Kijče, interesantno čuti i saznati po čijoj si se ”vokaciji” ti pretvorio u mrsca čovjeka koji je ostao dosljedan sebi i principima čojstva najvišeg ranga, pa uporno (ali neuspješno) pokušavaš da ga pretvoriš u ”Mostarca po zanimanju”, da bi ga odmah zatim u dva navrata nazvao ”rođenim Mostarcem”. Nevjerovatna nedosljednost ili zaboravnost, a možda i zaslijepljenost – mržnjom ili opsesijom!?
Istini za volju moram reći da sam se od prvog čitanja ovog bljutavog teksta pitao kakvih bi se kvalifikativa moglo i trebalo staviti ispred i iza Kijčevog imena kad se on usudio za Predraga Matvejevića reći da je ”ublehaš i šaš”!? Na kraju sam došao do zaključka da on nije vrijedan naše pažnje niti ljutnje, u skladu sa narodnom izrekom da onaj koji gubi ima pravo da se ljuti i zato ”piše koješta”.
Kijčev nazovimo ga psihoanalitički pristup u pokušaju omalovažavanja i blaćenja Predraga Matvejevića mjestimice prerasta u nonsens, da se čitalac s razlogom pita ”šta je ’pisac’ htio da kaže”: ”Bježeći od sebe i svog unutrašnjeg ’ja’, on je uvijek tuđi. I, kad poželi biti ono što bi optimalno i mogao, on se sjeti pripadnosti rodnom gradu. Na tu foru Mostarci u posljednje vrijeme, obavezno nasjedaju. Nikako da im se ulije voda u uši.”
Dobro sam pazio da ne izostane ni jedna riječ niti sam poremetio Kijčevu interpunkciju – jedino sam podvukao dvije posljednje rečenice. Volio bih da na njima čitalac zastane i spozna da je Kijac (pijan ili trijezan) sve Mostarce i druge, koji cijene i vole Predraga Matvejevića, proglasio mentalno nedoraslim osobama, a to će, izgleda, prestati da budu tek kad svoje mišljenje i ponašanje usklade sa Kijčevim! Da bi im to olakšao ili ih privolio on piše članak, očekujući da će se Mostarcima, alijas magarcima, nakon čitanja njegovih blatnjavih ”bisera”, konačno uliti voda u uši i da će (mišlju i srcem) ”zaplivati” (sa i za njim) vodama koje su njega odvele tamo gdje se sad nalazi...
Možda bi se Kijcu, kao bivšem Mostarcu, mogao oprostiti neargumentiran i tendenciozan napad na uglednog prosvjetnog i kulturnog radnika i poznatog književnika, koji, kao takav, decenijama slijedi svoj životni credo i ne odustaje od svojih principa. Međutim, proglasiti magarcima sve Mostarce i one koji se s njim ne slažu samo zato što mu se Predrag Matvejević ne sviđa ili ga ne voli (siguran sam da će za posljednje dvije riječi pažljiv čitalac naći odgovarajuću, jer ja neću da je upotrijebim) neoprostiva je uvreda, tim viša što je bezrazložna.
Imam dojam daje B. Kijac gledao sebe u ogledalu dok je pisao neke dijelove svog sračunatog napada na P. Matvejevića i da je (citiram B. K.): ”njegov nastup bio u funkciji poručene istine”, insistirajući da je ”Matvejevičeva pridika bila perfidno i drsko pranje krivice Hrvata za rušenje Starog mosta preko leđa Srba”, da bi na kraju rekao da ”ne treba biti mnogo mudar pa zaključiti da je u ugledni (sve podvukao M. M.) intelektualac u sred Beograda htio reći da su pravi i glavni krivci zapravo Srbi.” Kao komentar ovome ja bih samo rekao mudru narodnu – ’kakav je ko onako i misli’ i samo dodao da u ovom ”slučaju” ne može drugačije biti.
A da bi ”dokazao” da on nije jedini koji tako misli, Kijac kaže, (ne navodeći njegovo prezime, pa čak ni inicijale, što je osnovni red): ”Jedan moj istomišljenik, koji ima hrabrosti da misli svojom glavom, dobro je primijetio: ’Grijeh Hrvata je jedino u tome što su ubrzali inače nezaustavljivo raspadanje mosta’.”
Podvukao sam tri riječi koje ističu da se radi o jednom tvom istomišljeniku i da je po tvom mišljenju on to dobro primijetio, a ti, znači, u cijelosti usvojio i čitaocima servirao kao nepobitnu činjenicu! A s posebnim zadovoljstvom i guštom sam podvukao šizoidnu rečenicu da se naš Stari srušio sam od sebe, sa namjerom da je još koji put pročitaju Mostarci i ostali normalni ljudi, baš zato što znam da se ti slažeš sa tim neuspjelim Šagoljevskim propagandnim trikom i bljuvotinom.
Kao komentar navešću već citiranu izdvojenu rečenicu s početka Kijčevog napada na Predraga Matvejevića: ”Za vlastite promocije, oni su (a među njima njihov ’istomišljenik’ Kijac) uvijek spremni i nepozvani doći da nas pouče novim zabludama”. To je dovoljno da se vidi da pisac navedenih riječi otkriva svoju namjeru da nas pouči svojim zabludama, što je, izgleda, Kijac mogao da nesmetano radi u svom bivšem, a izgleda i sadašnjem okruženju. Dapače, itd...
I još nešto, Kijče. Ne stavlja P. Matvejević ”sam sebi oko glave oreol” niti ”lično sebe ovlašćuje da piše novu istoriju”, a još manje ”iskače iz kategorije profesionalnog rođenog Mostarca (?! M. M.) i pliva u europskim vodama koje mu, putem novca otetog od domaće kulture i muke, (!? M. M.) omogućavaju lagodan emigrantski status, i sve ono što uz to ide. Da ne spominjem špijunažu...” (!!!??? M. M.)
Da čovjek prosto ne povjeruje da je neko, ko iole poznaje Predraga Matvejevića, bio u stanju da napiše i još da potpiše sličnu gadost. To je, valjda, u skladu sa Šagoljevskim novinarskim kodeksom i ”moralom” da se kvantitetom insinuacija, laži i bezrazložnih tajnovitosti i nedorečenosti (kao ona uzgredna napomena: ”Ima ovdje poruke svima, ali ponajviše Bošnjacima. Kakve? To ću namjerno preskočiti.”) postigne novi ”kvalitet”, to jest da oni koji čitaju njegov tekst laž prihvate kao istinu, što je od početka etničkog čišćenja u BiH i drugdje bila praksa Miloševića i Karadžića, a kasnije Tuđmana i Bobana i njihove svekolike služinčadi, a među njima, u prvim redovima, lako prepoznatljivi, servilni novinari Šagoljevskog tipa.
Pažljiv i ozbiljan čitalac će se s razlogom upitati zašto su sad već poraženi moćnici izabrali upravo Mostarca da napadne čovjeka koji im je odavno kost u grlu. Mi star(ij)i znamo da je to, ne tako davno, bila ustaljena praksa u obračunu sa časnim, poštenim i intelektualno jakim ličnostima. Božo Kijac i jedan njegov istomišljenik su trebali da daju ton hajci i diskreditiraju uglednog Mostarca, jer bi u protivnom ispalo da neko izvana napada Mostarce pa pokrenuta akcija ne bi završila kako je bilo zamišljeno – imala bi mrlju na sebi. Zato je ”delegiran” Mostarac da za one koji su ga odredili i dali mu uputstva (u Beogradu ili drugoj njegovoj filijali) uradi posao.
U tom pogledu Božo Kijac je izvanredan primjer da u svakom, pa i mostarskom ”žitu” ima kukolja. Očito je da je on sebi stavio u zadatak (ili ga je dobio), kao dio pomno isplanirane ”političke masturbacije” (da upotrijebim još jedan ”karakterističan” Kijčev izraz) da izmišljotinama i insinuacijama diskreditira sad već legendarnog javnog oponenta Miloševićevoj, a onda i Tuđmanovoj namjeri da sa ovih prostora – znači i iz Mostara – nestane jednog naroda, zna se kojeg.
I sam Božo Kijac reče i napisa da je duhovito napisani tekst ”Tevsija buredžika” navodno bacio na papir dok je njime drmao ”honkoški grip”. Međutim, očito je da je tekst, kojim je htio oblatiti Predraga Matvejevića, ”u funkciji neke poručene istine” (B. Kijac, podvukao M. M.) i da je napisan pod pritiskom Nevesinjskog, Paljanskog, Banjalučkog ili Beogradskog ”gripa”, čiji je ”virus” ne samo ubio, silovao ili otjerao u izgnanstvo hiljade i tisuće Bosanaca, Srba, Hrvata, Albanaca i drugih, nego je popalio i porušio stravično mnogo kuća, škola, bolnica, biblioteka, crkava, džamija i mostova.
Taj virus, kojeg ne možeš ili nećeš da se oslobodiš, nanio je, Kijče, mnogo zla ovoj zemlji, a naročito najbrojnijem narodu u njoj, koji je, ”na ovaj ili onaj način”, hoću reći po dogovoru trebao da za sva vremena iščezne sa ovih terena, a kojega je Mostarac a Hrvat Predrag Matvejević u svakoj prilici uzeo u zaštitu i branio ga ne samo od Beogradskog i Paljanskog, nego od Zagrebačkog i hercegbosanskog ”gripa”.
Tek na samom kraju tvoje ”Tevsije buredžika” (koja bi trebala da predstavlja grad Mostar) otkrivaju se tvoje skrivene namjere – stvarni cilj tvoje pisanije:
”Kupujem vrijeme, pravim vjetar, prodajem maglu...” (Podvukao M. M.)
Kad čovjek biološki ”pravi vjetar” onda iza njega smrdi trag i to traje kratko. Međutim, kad u ratno ili poratno vrijeme to čini novinar ili ”čovjek od pera” neodgovornom upotrebom riječi i svog autoriteta (što je, Kijče, očit slučaj ne samo u ovom tvom neosnovanom i neargumentiranom napadu na Predraga Matvejevića) Njegoš bi rekao ”tragovi mu smrde nečovještvom”.
Osim toga, ne prodaješ ti, Kijče, samo maglu – u njoj ti čitaocima proturiš i poturiš mnogo kukavičjih jaja. Tvoj duhovit i mostarski obojen tekst ”Tevsija buredžika” vođen je tako da bi tek na kraju njegov autor, vjerovatno pod djelovanjem već navedenog ”gripa”, samom sebi postavio pitanje i na njega dao sračunat odgovor pun očaja, beznađa i nesreće, koji nas neće nikad napustiti:
”Onda sam sebe, po ko zna koji put, pitam: Kad će ovo završiti`? Ono žuto sunce, pretilo i oblo kao patišpanja, pljunu po sebi, pa me onim krvavim okom pogleda:
– Ko kaže da će završiti!?” (Podvukao M. M.)
Eto, to je i takav je završetak ove Kijčeve priče! To je, valjda, tako zato što je njen pisac odlučio i navodno može ”da govori i razmišlja unaprijed”, kako sam reče za sebe, jer ”kad gubite svijest (ja bih dodao ’i intelektualnu i društvenu orijentaciju i savjest’) počinjete da pričate koješta”. Drago mi je da B. Kijac sam za sebe reče da priča koješta i tad mu se dogodi da zabalukati pa počne da baljezga, rekli bi Mostarci, nastojeći da čitaocu nametne ”naručeno mišljenje”. (opet Kijčeva sintagma).
Po nepisanom i pisanom pravilu imaš, Kijče, pravo du se ”ćeraš”, kako Predragu Matvejeviću reče jedan književnik i član SANU, i da navodno misliš svojom glavom, kako često voliš da kažeš, kao da time želiš da pojačaš svoju tvrdnju, što s razlogom kod čitaoca izaziva sumnju i stvara uvjerenje da je istina na suprotnoj strani, bar kad je riječ o P. Matvejeviću – zato što činjenice govore suprotno! Pitaj rođene Mostarce, upravo one kojima se po tebi ”još nije ulila voda u uši” (niti će, jer nema razloga), ali i druge (nezaražene nacionalističkim i šovinističkim virusom) i svi će ti reći da bi trebao da mu se ”debelo” izviniš, ali i svima koje si uvrijedio onakvim nastupom protiv čovjeka koji to nije zaslužio.
Time bi dokazao da znaš misliti svojom glavom i da u ovom ”slučaju” nisi ničiji pion u obračunu sa čovjekom koji je mnogo zadužio naš rodni grad, našu sirotu domovinu i sve nas pojedinačno, dajući nam stalno nove razloge da ga cijenimo i svakim danom volimo više. Zato ga već odavno od milja zovemo ”naš rođeni”. Izgleda da su Predragovi roditelji, dajući mu ime, znali u što će se njihov sin pretvoriti i da će postati miljenikom svog rodnog grada. Nadam se da ćeš se i sam u ovo uvjeriti kad ti se ulije voda u uši ili se oslobodiš ”virusa” koji te još truje. U protivnom pretvorit ćeš se u živi dokaz da Šagolj, kao sramotna pojava u novinarstvu, nije jedini izuzetak koji potvrđuje pravilo.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-05
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|