|
Odavno željah upoznati istočnu obalu Jadranskog mora sa, i iz zemljopisnog i iz historijskog ugla, interesantnim zemljama Istrom i Dalmacijom, kao i bivše turske provincije Bosnu i Hercegovinu. Jedno takvo putovanje se ne može napraviti bez odgovarajućeg društva, a imadoh sreću i dobih za zeta Ernsta Döllinga. Međutim, radi jezika i velikog turističkog talasa u netaknute krajeve, držasmo zgodnim ići putem turist-biroa Carl Stangen u Berlinu, koji za proljeće planira jedno slično putovanje.
|
Hotel Neretva, 1902.
|
|
U vezi tih zemalja, pokušaše me uplašiti grajom o razbojništvima na Balkanu. Ja ipak vjerovah da je Austrija, koja od 1878. upravlja Bosnom i Hercegovinom, uspjela srediti prilike i da se, prema tome, ne može govoriti o nekoj opasnosti. Ipak, radi pouzdanog mišljenja o tome, obratih se jednom prijatelju u Stockholm, a koji bijaše u bliskoj vezi sa čuvenim slavofilom i putopiscem Alfredom Jensenom, molbom da se raspita oko toga. Uskoro primih slijedeći odgovor: ”Alfred Jensen te najodlučnije upozorava o putovanju u – Helsingland2, možda čak i u susjedni Halland; ali na Balkan, uz izuzetak turskih provincija, možeš putovati potpuno sigurno, posebno u pomenute – Dalmaciju, Crnu Goru (Cetinje), Bosnu i Hercegovinu. Njegovo iskustvo je, kao što kaže pjesma ”nema razbojnika u cijeloj toj šumi”. To zvučaše utješno.
Pretpostavljah da hotelijerstvo u tim zemljama nije baš najbolje i da čovjek ne može biti ravnodušan na nečistoću južnih zemalja, ali se hrabrih time da i drugi okušaše isto iskustvo, da prosude izreku pjesničkog patrijarha Goethea: ”es wandelt niemand unbestraft unter Palmen”3.
Plan putovanja4: Polazak: Berlin, 1. aprila, ujutro za Beč (noćenje); Adelsberg (1 dan); Trst (noć); Pula (½ dana); Rijeka (2½ dana) uz izlete Opatija, Bakar; Zadar (½ dana); Šibenik (1½ dan) uz izlet na slapove Krke; Split (2 dana) uz izlete Solin, Trogir; Dubrovnik (3 dana) uz izlete Lokrum, Ombla i Trsteno; Cetinje (1 dan); Kotor (½ dana); Dubrovnik (½ dana); Mostar (2 dana); Sarajevo (2½ dana); Jajce (1½ dan); Banjaluka (½ dana); Zagreb (1½ dan); Budimpešta (2 dana) a preko Beča i Berlina natrag.
Putuju: 7 muškaraca i 7 žena, od kojih su 3 gospođe, 2 udovice i 2 neudate žene. Socijalni status putnika: 1 penzionisani profesor (73 godine), živahan, govorljiv i veoma hodoljubiv; 1 ”službeni savjetnik”, 1 rentijer, 8 trgovaca, 1 dnevni zapisivač. Službeni vodič na putovanju je gosp. Antoni.
Mostar, 19.04.1902.
Već oko 5 sati ujutro bijasmo spremni za put5 u Mostar. Novoizgrađenom željeznicom, i njenim tunelima i serpentinama, stižemo na planinske vrhove u visini Fort Imperiala i još jednom možemo baciti oproštajni pogled na sunčano-sjajnu površinu Jadrana sa visinskog platoa, koji doduše ima stvarni kraški karakter, ali ipak pokazuje više vegetacije nego planinske trase duž dalmatinske obale. Nakon par sati putovanja, željeznica se počinje spuštati. Dolazimo na zaravan oivičenu brdskim lancima sa obje strane. Polje buja vegetacijom žitarica, duhana i vinove loze. Sve je u proljetnom zelenilu. Putevi su okruženi visokim smokvama i ostalim voćkama koje pretežno rastu divlje. Svuda, gdje dostiže pogled, vide se stabla voćaka i cvijeće. Veličanstvena crvena boja šipaka sija na sve strane. Sve se iskazuje čarobnom ljepotom. Nakon prolaska željezničke stanice Čapljina, koja ima prekrasan položaj, ponovo dolazimo na kraški teren, lijevo6 od rijeke Neretve, što žustro juri ovim stjenovitim krajem. Vegetacija ipak zadržava svoju bujnost, a bijaše interesantno vidjeti seljake kako u svojoj narodnoj nošnji rade na poljima. Uskoro, na drugoj strani rijeke, imamo priliku vidjeti staro razbojničko7 gnijezdo Počitelj, koje leži naslagano na stijenama i okruženo kulama i zidinama. Kuće se terasasto okupljaju oko veličanstvene džamije, ispod koje usamljeni visoki čempres stoji kao čuvar tog hrama. Kod stanice Žitomislići vidimo srpski manastir, istog imena, i široke i prekrasne prednje fasade.
Konačno stižemo u Mostar gdje susrećemo galamljive i vrišteće nosače, sa fesovima ili turbanima, kako se bore oko prtljaga kojeg morasmo fizički braniti. Nađosmo se, dakle, u uobičajenoj orijentalnoj svađi i neredu. Zatim se odvezosmo do zaista veličanstvenog hotela Neretva, podignutog od vlade. U staro tursko doba bijahu samo primitivna konačišta za prijem putnika koji dođu i prođu. Zato je austrijska uprava svuda, u okupiranim zemljama, podizala hotele.
Mostar, 20.04.1902.
Rijetko se može vidjeti živopisniji grad od Mostara, glavnog grada Hercegovine, koji leži ukliješten u visoka brda, dok Neretva huči iz svoje divlje i stjenovite postelje. Stvarni kontrast strmim, hladnim brdima jest najbujnija i najsočnija vegetacija u baščama i poljima što očarava dušu – jedan botanički raj iz bajke.
|
Ulica u Mostaru, 1902.
|
|
Tokom moje šetnje gradom otiđoh prvo do pazara – čaršije – koja sadrži masu butika najrazličitijih vrsta. Posebnu pažnju privukoše mi krojačke radnje u kojima se mogu vidjeti prekrasne, zlatom pletene, nošnje. Odavde izađoh na Stari most na Neretvi koji se svojim smjelim svodom pogrbio iznad rijeke. Tu je božanstven pogled, kako na obje strane, tako i dolje u vrtoglavu dubinu. Most se ne prelazi vozilima jer njegova krtost ne trpi vibracije.
Odavde nastavih u dio grada Za humje8. Tu je mnogo mirnije i tiše i svugdje su bašče. Iznad visokih zidova živahnim koloritom nas dočekuje behar; murve i smokve istežu svoje grane preko ulice; na sve strane – opijajući miris. Nakon brzog uvida u rimsko-katoličku crkvu, novogradnju u vidu bazilike sa korintskim stubovima, uputih se uz brijeg ka, takođe novoizgrađenoj, srpsko-pravoslavnoj crkvi. Odavde se pruža čudesan pogled na cijeli grad sa svojih 30 džamija. Svu tu čarobnu panoramu prekriva najčistije plavo nebo, koje je ikada vidjelo ljudsko oko. Pri povratku ne zaboravih uzeti prekrasnu Karađozbegovu džamiju u obzir.
Mostar je grad sa 17.000 stanovnika, od kojih više od polovine pripada Muhamedovom učenju. To utiče na promjene života u gradu: može se vidjeti potpuno prekrivena žena kako se probija ulicom kroz gužvu, u hercegovačku narodnu nošnju odjevenih, muškaraca i žena.
Poslijepodne napravismo izlet na hercegovačku najveću znamenitost, vrelo Bune. Ostavismo Mostar i dođosmo na veliku ravnicu između brda i Neretve. Na lijevoj strani se na sve strane vide vinogradi i vesele vile, a na desnoj samo kameniti teren. Nakon jednog sata stigosmo u Blagaj, gdje ostavismo vozila. Nastavismo put malom pješačkom stazom koja vijuga između rijeke Bune i visoke hridi, gdje ruševine starog dvorca Stjepanograda9 moćno i dostojanstveno tronuju. Put završava kod jedne ruinirane džamije, sa izlazom na verandu, gdje se pojavljuje čaroban prizor: pećina ukrašena stalaktitima iz koje silovito ističe duboka rijeka Buna. To je ista prirodna pojava koju smo upoznali kod vrela Omble10. U kući kraj pećine je jedna vrsta mauzoleja sa dva sarkofaga u kojima su sahranjene dvije svete osobe.
Danas smo doživjeli pravu afričku vrućinu. Veče je, doduše, donijelo izvjesno olakšanje, ali vrelina nastavlja isijavati iz pregrijanog stijenja. Međutim, božanstveno je noću sjediti na hotelskoj terasi, dok mjesec izliva srebrenu rijeku iz tamnoplavog nebeskog svoda, obasjavajući tu pitoresknu oblast svojim magičnim zrakama, pri čemu se čuje šum drveća i rijeke.
|
Dio Mostara, 1902.
|
|
Želim iz Mostara zabilježiti jedan mali događaj koji pokazuje kako je u veoma ranoj mladosti i s koliko dubokom ozbiljnošću kur’ansko sveto učenje usađeno u svijest vjernika.
Pri dolasku ovamo zaposlismo, kao našeg specijalnog poslužitelja i vodiča, jednog trinaestogodišnjeg turskog dečka, koji odlično govori njemački. Pošto ne mogoh izgovoriti ili upamtiti njegovo islamsko ime, prozvah ga Kisse-Misse11, zbog slične zvučnosti sa njegovim nerazumljivim turskim imenom. Čak ga kasnije i njegovi turski drugovi zvahu Kisse-Misse. Dečko bijaše veoma živahan i horan, pa me je zabavljalo raditi s njim. Tako ga poželih naučiti neki švedski izraz i nagovarah ga da ponavlja: ”gamle trindskalle”12 i rekoh mu da time u društvu pozdravlja svakog Šveđanina. Dečko se udalji, a ja unaprijed uživah u iznenađenju Šveđana koji će biti tako nazvani. Onaj koji bijaše prevaren – bijah međutim ja, jer umjesto da obavi moj nalog, ode Kisse-Misse do gosp. Antonija i reče: ”Onaj gospodin (pokazujući na me) želi da odem do onoga i onoga i kažem ’gamle trindskalle’, ali ja to ne želim, jer ne znam šta to znači, a to može biti neka uvreda!” Lijepa opreznost kod jednog trinaestogodišnjaka.
Kao što rekoh, dečko bijaše prijatan i ponudih ga da me u povratku prati u Švedsku, gdje namjeravah voditi brigu o njemu. Njegove mrke oči sijevnuše od ushićenja na taj prijedlog, ali samo nakratko. Odmah se pojavi duboka ozbiljnost na njegovom licu i plačućim očima odbije on moj prijedlog. Upitah ga veoma začuđen – zašto ne želi da me prati, pošto bi očigledno imao mnogo bolje životne uslove nego što ih sad ima. On odgovori: ”U vašoj zemlji ne postoji ni jedna džamija u kojoj bih mogao učiti svoje molitve”. Pokušah ga uvjeriti da mi čak imamo crkve u kojima bi mogao moliti, ali on bijaše neumoljiv, bez obzira što ga je rastanak sa mnom činio tužnim, sudeći po njegovim obilnim suzama, ukoliko nisu uzrokovane mišlju da će izgubiti svoje pare, koje mu tada dobacih.
Sarajevo, 21.04.1902.
Danas oko podneva napustismo Mostar i dođosmo ovdje u pola 7 poslije podne, nakon što tokom putovanja uživasmo u najčudesnijim prirodnim ljepotama. Put ide plodnim uskim dolinama postepeno se penjući u pustije i divlje planinske strane pokraj divlje i kuljajuće rijeke Neretve. Prolazimo Komadinin potok, koji se uz buku i halabuku, noseći stijenje, survava u Neretvu. Dahćući parni konj penje se s naporom uz strmine i kroz tunele. Unutar smo klanca nemjerljivo visokih planinskih zidova. Kakva li je silna prirodna snaga uspjela prokrčiti put rijeci kroz te gigantske mase stijenja, koja je vremenom otvorila put jurećem vozu? Niz te vrtoglave litice ruši se vodopad koji u to doba godine pjeni od obilnog bogatstva. Zatim prođosmo Jablanicu i jedan visoki most iznad, u svom bijesu lijepog, Doljanka-klanca, čak i u poređenju sa hučnom i pjenušavom Neretvom. Na kraju stigosmo u divlje-romantični Konjic. Ovdje scenarij poprima drugačiji karakter. Priroda cijelim putem obrće slike, veličanstvenije i ljepše jedna od druge. Bujno rastinje odijeva brežuljkasto zemljište u najšarmantniju nošnju. Tu i tamo privlače pogled planinski vrhunci omotani snijegom. Čudi – što ih južno goruće sunce nije jednim jedinim pogledom otopilo u suze! Preko željeznog mosta prelazimo Luka-klanac, pruga poprima snažan uspon i može se savladati jedino posebnim zupčastim uređajem, koji nas uskoro dovodi na najviši vrh, slivnu granicu između Jadranskog i Crnog mora, koja je takođe i granica između Hercegovine i Bosne. Kroz dugi tunel dolazimo na stanicu Ivan. Odavde put vodi nadolje. Hercegovačke prkosno-divlje planinske formacije ustupaju mjesto prekrasnim šumama i plodnim dolinama; dražesne kuće i sela nas pozdravljaju sa svih strana. Što se više približavamo Sarajevu, to su planine dalje iza nas. Bogato beharajuće i nebrojive voćke, bujne livade i žitna polja šire se za naše poglede.
|
Sarajevo, 1902.
|
|
Utisak pri dolasku je da se nalazimo u novom evropskom gradu. Putem do hotela prolazimo širokim ulicama sa svojim novim, državnim kućama, velikim prozorima na trgovinama i bečkim kafanama.
O autoru:
 Hafström, Johan (Janne) Lorentz, liječnik i putopisac, rođen 24. marta 1838. u Helsingborgu, umro 31. maja 1918., doktor medicine 1868., obavljao ljekarsku praksu u Helsingborgu od 1867., liječnik pri ljekovitom izvoru Hälsa 1867.-1906., imenovan vojvodom liječnika Västergötlanda 1868., kraljevim liječnikom 1877., bio gradski liječnik u Helsingborgu 1880.-83. i glavni gradski liječnik 1883.-1906. Odlikovan 1894. zlatnom medaljom za unaprjeđenje vakcinisanja u kraljevstvu.
Hafström je bio jedan od prvih liječnika u Švedskoj koji su primjenjivali Metzgerovu13 metodu masaže. Tokom više godina vodio je skupštinu grada Helsingborga i kantonalnu skupštinu u Malmöu. Hafström je objavio više medicinskih radova.
Odabrao i preveo: Haris Tucaković
Skövde, Švedska, oktobra, 2004.
____________________
1 Izvor (pisan starijim švedskim jezikom): Hafström, Johan Lorentz: Soliga dagar afsides från turistvägen. : Dagboksanteckningar under en resa i Dalmatien, Montenegro, Bosnien och Herzegovina, våren 1902. Illustrationer hufvudsakligen efter fotografier, tagna af E. Dölling. (Tr. som manuskr.), Helsingborg, 1902., s. 94, format: 16 X 23 cm.
2 Helsingland, Halland – oblasti u Švedskoj
3 Niko se nekažnjen nije našao ispod palmi; autor navodi ”unbestraft”, kod Goethea je ”ungestraft” iz: ”Es wandelt niemand ungestraft unter Palmen, und die Gesinnungen ändern sich gewiss in einem Lande, wo Elefanten und Tiger zu Hause sind.”, Die Wahlverwandtschaften, 1809.
4 Autor koristi slijedeće nazive gradova i mjesta: Berlin, Wien (Beč), Adelsberg, Triest (Trst), Pola (Pula), Fiume (Rijeka), Abbazia (Opatija), Buccari (Bakar), Zara (Zadar), Sebenico (Šibenik), Krka, Spalato (Split), Salona (Solin), Trau (Trogir), Ragusa (Dubrovnik), Lacroma (Lokrum), Ombla, Cannosa (Trsteno), Cettinje (Cetinje), Cattaro (Kotor), Mostar, Sarajevo, Jajce, Banjaluka, Agram (Zagreb), Budapest (Budimpešta); u zagradi su nap. prevodioca.
5 Polazak iz Dubrovnika.
6 Desna obala Neretve, u smjeru putovanja – lijeva strana Neretve.
7 Nije jasno odakle mu ova (dez)informacija.
8 Zahum.
9 Šćepangrad.
10 Autor u prvom dijelu knjige opisuje boravak u Dubrovniku i izlet na vrelo Omble.
11 Maca, mačkica, pička, pizda.
12 Stari debeljko
13 Dr. Johann Metzger (1839.-1909.), holandski liječnik; Metzgerova metoda je danas poznata kao švedska masaža i uz finsku i rusku spada u tri osnovne škole zapadne masaže.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-02
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|