|
– Danas je bio 138. dan kako Emir nije napustio svoj stan. Bio je živ zazidan u svojoj sobi. Na prozore je navukao tamne zastore i u sobi je vladao potpuni mrak. Strah je učinio svoje, navukao bijelu koprenu preko njegove kose, prošarao je srebrenim žicama a u očima ugasio onu žišku života i učinio ih tupim i polumrtvim. Dok je vani bjesnio rat, dok su vojnici granatirali gradove, palili sela, dok se išlo u hajku na one koji su odbili mobilizaciju, dok su ljude odvodili u logore, sjedio je on sakriven u svojoj sobi. Vjerovao je da rat neće dugo trajati, da će se to ludilo okončati brzo, ali – evo već više od pet mjeseci je bilo prošlo a rat je u punom zamahu i bez nagovještaja o skorom završetku.
Stalno je u strahu da će kundaci zalupati na njegova vrata. Drhtao je. Drhtao je jer je bio okružen neprijateljima. Vidio je svoje komšije kako se šepure u novim uniformama.
”Svaki čovjek ima neku svoju osobenost, neku prepoznatljivost. Može to biti stil odijevanja, neki gest ili manir, tjelesna mana ili biljeg, profesionalna deformacija ili bilo šta drugo po čemu smo različiti, ali sve to se gubi onog trena kad se obuče uniforma. Uniformnost, uniformizam, sivilo i bezličnost. Uniforma oduzima ljudima individualnost i stvara ih članom čopora, postaju dio grupe.” Razmišljao je.
Neki od susjeda znali su da se on krije, znali su oni da njegova žena rasprodaje stvari iz stana koji je svakim danom bivao sve veći i širi. Svakodnevno je ona odnosila po neku dragocjenost i prodavala je u bescjenje, samo da prežive. Nestajale su dragocjenosti, zlatnina, skupi escajg, tanjuri ručne izrade, tomovi knjiga, stolice, komoda, ćilimi, nestalo je sve ono što je voljena žena mogla ponijeti u svojim rukama.
Prvih noći bilo je najteže. Strah da će ga otkriti bio je neizdrživ. Strah je čudan. Nije se Emir bojao smrti, nije to bila ona instinktivna borba za opstankom kad se grčevito hvata za slamku. Ne! On se bojao, jer se boji. Sva čula bila su napeta i svi senzori pojačani na maksimum. Čuo bi svaki i najmanji šum koji bi dolazio s vana. Osluškivao bi korake, kišne kapi, huk vjetra. Hodao je na prstima. Mrak i tišina postali su njegovi saveznici i prijatelji, ali i njegovi neprijatelji. U mrtvačkoj tišini čuo bi lupanje srca, svoj dah. Hodao je po sobi od zida do zida. Brojao korake. Šest koraka uzduž, osam poprijeko, četrnaest stopa uzduž a osamnaest poprijeko. Kao hodač po žici koračao je zamišljenom Linijom sobe. U glavi su mu se rojile misli. Poput osica, napadale ga, svaka bolnija od prethodne.
Bio je bespomoćan. Bio je ponižen.
”Zar sam ja muškarac? Zar se muško smije ovoliko bojati?” bubnjalo mu je u glavi. ”Uhapsiće te čim se pojaviš vani. Nisi uniformisan.”
Pa ipak, ponekad bi mu se pojavio tračak nade i svjetlosti. Bilo je to u trenucima dok bi posmatrao ylice. Komšija sa sprata običavao je da baca ostatke hrane kroz prozor na krov garaža. Na koru hljeba pojavio bi se prvo jedan prljavi sivi golub koji bi užurbano počeo jesti osvrćući se na sve strane. Potom bi se pojavila još dva goluba a zatim cijelo jato. Nastala bi strka, kora hljeba mrvila se i nestajala, komadana i čapana sa svih strana. Bilo je tu i vižlastih vrabaca koji su spretno otimali mrvice ispred golubova i izmicali se. Krov garaže bi oživio i u Emiru bi tad nešto zaigralo, prijatna toplina obuzela bi mu tijelo, pojavila bi se neka kratkotrajna nada, poluosmijeh navukao na usne, zaiskrile oči, podigle obrve i zategle skupljeno čelo i krunu na njemu, ali samo na tren, jer strah nikada ne miruje i već je tu, spreman da se poput uljeza uvuče i nagriza. Emir bi navukao i taj jedan centimetar zastora i završio predstavu.
Ponovo šest koraka uzduž, osam poprijeko, četrnaest stopa uzduž a osamnaest poprijeko.
”Oh, Bože! Zar si me zaboravio?”
Zamišljao je Boga sa tolstojevskim izgledom, zaraslog u bradu, ogromnog, sa dubokim čizmama na nogama, kako sjedi na vrhu Olimpa sa krvavom batinom u desnoj i magičnim ključem života u lijevoj ruci. Lice mu je ozbiljno i strogo. Ubadao je on ključ u dječija leđa, okrenuo par puta udesno, navio i potom puštao u život. Neke je navijao duže, neke kraće, i sve živo bilo je navijeno njegovim ključem. Sve što bi njime dotakao, oživjelo bi. Tako su nastale ribe, biljke, životinje i na kraju i sami ljudi. Poslije toga navio je i samu planetu i zavrtio je kao čigru. Zadovoljan svojim radom pogladio je svoju bradu i rekao:
”A sad! Jedite jedni druge!”
Svakakve misli dolazile su mu u dugim besanim noćima.
Stidio se žene, stidio se pogledati je u oči. Gadio se samog sebe i nije želio da ona primijeti njegovu nemoć i strah. Stidio se njene snage i borbe, njenog nepredavanja, dok je on bio svjestan svog kukavičluka.
”Poslije ovoga, ništa više neće biti kao prije.”
* * *
Strah ima svog saveznika, to je sumrak, oni ulaze kroz zabravljena vrata, prozore, guste zavjese, uvijaju i osvajaju predmete i prostor. U jednom fildžanu napunjenom uljem, pluta fitilj, garava žiška nema snage da im se odupre. Ona je samo jedan svjetlac u kosmosu. Pa ipak ona osvjetljava dva istravljena oka, napeto tijelo lovljene zvijeri koja je spremna na borbu-bijeg, koja na svaki šum reaguje, naoštrenih čula.
Emir je štiglic, ulovljen štiglic koji se šćućurio u uglu betonskog kaveza i dršće. Vani je hajka.
Ukrštavaju se svijetleći mačevi baterijskih lampi, sijeku gusti mrak. Sjenke se pomjeraju.
”Drži ga, majku mu!”
”Gdje nesta? Nema ga!”
”Uteče!”
Protrča par cipela, protrča za njim nekoliko pari vojničkih bakandži. Čuje se guranje, komešanje, otimanje. Bore se izdužene sjenke. Prasak revolvera stavi završnu tačku na tu epizodu. Surovi bradati vojnici ubili su još jednog Bambija.
Žena se trznu, ne otvorivši oči. Ona spava, ona je budna. Prekri se preko glave, kao noj zaroni glavu u mrak. U njemu vidi Emirove oči, svijetle kao prskalice sa novogodišnje jelke. On piše u mraku.
- Opsjednutost pticama
- Iza ptice ne ostaje trag,
- samo eho zvonke pjesme kaja se ori šumom.
- Ostaje napušteno gnijezdo,
- Dronjci ispletenih travki i suhih grančica.
- Iza ljudi ostaje krvava Historija.
- Stoga sam odbacio ljude i izabrao ptice,
- ja, čovjek kaji se boji visine,
- pristao sam da budem ptica.
- Prestao sam govoriti, počeo sam pisati,
- hoću riječima da opišem cvrkut.
- To ne mogu ni note,
- kako će tek krivulje slova.
- Milozvuk, zvonkost, jasnoću, radost i tugu
- ni geniji pera ne mogu opisati,
- to mogu samo oni koji su
- i sami postali ptice.
Osvanuo je 139. dan.
”Strahovi se javljaju u snovima. Plaše i plaše pa pred zoru iščeznu. Budim se sa zebnjom, budim se izlomljen, strah ubija svježinu sa lica, on joj daje oker boju, boju zemlje, vitalnost iščezava i bježi sa njega. Tijelo izmoždeno kao poslije policijske torture, bolno.
Moja tamnica krevet ostaje nespremljen, jastuk vlažan od znoja sa otiskom lobanje, pogužvan jorgan, izvučen čaršaf. Tu boravi strah, raspline se, sakrije se i vreba, strpljiv je jer vrijeme je njegov saveznik, sakrio se u nevidljivu gipsanu masku lobanje. Čeka na umorno tijelo da legne i počine, uljez se tad uvlači u san, u psihu, jak je, paralizuje noge koje bi bježale ali su olovne i trome, bježe usporene kao da su na mjesecu, odskaču kao baloni lagano i meko. Strah piše po mom licu, umače perom u vlažne oči i piše slova po njemu”, bile su prve misli koje su mu tog jutra pale na pamet.
Jutro je počelo s mrazom koji je nestao čim su ga liznule sunčeve zrake. Priroda ponekad zataji i pogriješi, pa tako i tog jesenjeg dana koji je trebao biti tmuran i kišovit, ona napravi izuzetak i umjesto sivih oblaka natopljenih kišom, pojavio se pravi ljetnji dan. Jedna zlatna traka probila se između zastora i rasjekla sobnu tamu.
Jutro je buđenje, protezanje i zijevanje prirode. Koliko su siromašni ljudi koji prespavaju buđenje novog dana, prisustvo poroda. Koliko li je samo neponovljive ljepote u tome. Koliko li je samo hrane za oči i uši u njoj. Poput dojenčeta koje se budi nakon dubokog sna, proteže se u polumračnoj sobi, zamahuje ručicama i nogama i tek tad otvori oči. Svjetlost prasne i osvijetli poluloptu planete. Bucmasti obrazi se rašire i usne se razvuku u širok osmijeh a iz njih proguče dječiji glas.
”Ggguuuuuuuuu, gguuuuuuuuu!”
Taj zov budi sve što je živo. Na taj zvuk hiljade ptica odgovaraju svojim pojom, cvjetovi otvaraju latice, trava se umiva rosom, vjetar fijuče, more odgovara hukom, planine mumljaju dok mjesec, pastir, nestaje sa svojim ovčicama a na njihovo mjesto dolaze bijeli krilati anđeli.
U Emiru je tad nešto zatreperilo i srce jače zalupalo. Osjetio je olakšanje, nestalo je zategnutosti i kao da je sve popustilo u njemu. Strah je nestao i iščezao, kao da ga nikada nije ni bilo. Prišao je prozoru i razmakao zastore. Svjetlost ga je zaslijepila. Rukama je zaštitio oči. Kad se malo navikao na svjetlost, prišao je ženi koja je spavala, nježno je poljubio, potom obukao vjenčano odijelo, čistu košulju i kravatu i izišao van na ulicu.
* * *
Grad je zveckao od oružja. Svi su bili naoružani, čak i oni najmlađi. Voli narod prasak, zato je korištena svaka zgodna prilika pa da se opali iz puške ili revolvera. Radna odijela, školske bluze, farmerice, paradna odijela zamijenile su uniforme krokodilske boje. Lepršavost i kitnjavost su nestali u bezličnosti uniformi i utopili se u sivomaslinastoj boji. Voli narod uniforme, voli narod da su svi jednaki. Ne vole oni vesele i jarke boje jer su previše optimistične za rat, oni vole samo sivilo u svim njegovim nijansama. Današnje uniforme daju moć slabima, omogućavaju im da se bar sad izdignu iznad prosječnosti, daju varljivu snagu slabićima, hrabrost plašljivcima, veličinu malenima, plijen pljačkašima, sigurnost nesigurnima. Uniforma daje osvetu lijenima, ljigavima, neprimjećenima, zapostavljenima.
Vjenčano odijelo koštalo je cijelo malo bogatstvo. Emir nije žalio novce. ”Ta samo jednom se ženim!”
Engleski štof a vješte ruke krojača načinile su čudo. Danas, iako vidno omršavio, skladno mu je stajalo, samo je morao malo više dotegnuti kaiš na hlačama.
”Kako je nekada potrebna jedna sitnica pa čovjek osjeti sreću, šetati gradom, njegovim ulicama, to još jedino želim. Kako samo malo trebam. Ne trebam se obazirati na znatiželjne oči posmatrača. Ja sam čudan jer nosim odijelo.”
Emirov dostojanstven hod popraćen je sumnjičavim pogledima mještana koji kao da pitaju: ”Odakle ti, bre, dolaziš, čovječe? Dok mi ratujemo ti paradiraš!”
Neprijatno se osjećao gledajući u uniformisana lica, ali gdje god bi okrenuo glavu, svuda su se vidjeli simboli rata. Podigao je pogled ka nebu i ugledao jato divljih gusaka koje je u svom veličanstvenom letu formiralo slovo ”V”. I drugi su to primijetili i znatiželjno posmatrali to čudo prirode. Na kristalnoplavom nebu vladale su guske kao neprikosnoveni gospodari. Na svom dugom putovanju u tople krajeve svaka guska dobro je znala svoje mjesto i poziciju. Poput velikog letećeg objekta plovile su nebeskim prostorom.
Bila je prava rijetkost vidjeti takvo što u gradu jer ljudi rijetko ili gotovo nikada ne gledaju gore. Mnogi su sad po prvi put vidjeli tu ljepotu ptica u letu. Do ušiju im je dopiralo nejasno gakanje. Pojavilo se još jedno jato s istom geometrijskom formacijom.
Iz policijske stanice izišao je policajac zvan Trut. Glava mu je bila malo veća od normalne i nepravilna oblika. Nevješte ruke prirode izdubile su u njoj dva sitna zla oka natkrivena gustom strehom obrva. Ispod mesnatog nosa, protkanog crvenim žilicama, zjapila su usta. Ispod policijske kape izvirivala je crna rundava kosa. Ne bi se moglo reći da je lijep. Njegova velika glava kao da je i sama tražila da bude lupana i udarana, prosto je mamila na to. Još iz školskih dana, dok se nastavnik geografije služio njome kao primitivnim globusom, a nastavnik matematike koji je sve učenike vukao za uši klepio bi Truta po glavi sa nekim vidnim izrazom zadovoljstva na licu. I djeca su mu se tad rugala govoreći da mu ”bumbar ne bi obletio glavu za tri dana”.
Zijevnuo je ne stavivši ruku preko usta, protegao se i pogledao gore. Ugledavši ptice u letu, izvadio je revolver iz korica i počeo bjesomučno pucati na njih. Svi prisutni kao da su se odjednom prenuli, prihvatili su to kao poziv i mašili se oružja. Lica su im poprimila neki divljački izgled a u očima se ogledalo nastrano zadovoljstvo dok su pucali. Rafali su šarali nebom, ubitačna zrna napravila su gore pravi haos, nestalo je veličanstvenog slova ”V”, linije su se raspale, isprekidale i razbježale. Bezbrižni ptičiji let pretvorio se u panično bježanje.
Emir je vidio mržnju u ljudskim očima. Pomislio je na zatvorenike, na okupirana sela, na logore, na okrvavljene đonove vojničkih čizama.
”Ne pucajte, ljudi! Šta vam je? Pa to su samo guske!”
Nasta zatišje i prisutni se okrenuše na njegove riječi.
”To su samo ptice!”
Emir i Trut su se pogledali u oči. Trutove oči su zaiskrile i u njima se ogledala mržnja pomiješana sa zlobom. Iz usta sa hijeninim osmijehom čuo se glas, zapovjednički i autoritativan.
”Šta si to rekaoooooooo? Dođi ovamo!” zaurlao je.
”To su samo divlje guske”, rekao je Emir tiho, okrenuo se i uputio prema svojoj kući. Nije se obazirao na Trutov prijeteći glas nego je dostojanstveno, podignute glave, koračao, ni brzo ni sporo, nego kako to doliči čovjeku, koji je učinio nešto veliko. Ulica je dugačka i protezala se u nedogled.
”Staniiiiii! Stani kad ti kažem!”
Osjetio je nešto vrelo ispod lijeve plećke. Noge su mu počele otkazivati, učinilo mu se da se cesta podiže, osjetio je malaksalost. Zaljuljao se, potom se polako spustio na trotoar i legao na leđa. Plava kružnica neba bila je omeđena sivim zidom uniformi. Poput hijena opkolili su ga vojnici. Nagnute glave kesile su se nad njim. Jedna ogromna sjenka zaklonila je na trenutak sunce i progovorila:
”Sam si to tražio!”
Kružnica neba suzila se u kaleidoskopnu trubu i neka sila povukla je Emira, uvukla ga u spektar boja i izdigla na nebo. Bio je lak kao pero, mahao je rukama i osjetio da leti. Požurio je da sustigne jato ptica koje je ponovo formiralo slovo ”V”.
|