|
Njemu je ime bilo Hamid a njoj Danica. Upoznao sam ih davno, još prije nego sam krenuo u školu. Stanovali su u prizemlju kuće u koju sam doselio sa nepunih šest godina. Ni nakon gotovo pedeset godina od tada ne mogu odgonetnuti šta me to privuklo njima, čak ni zbog kog od njih sam počeo nepozvan ulaziti u njihov dom. Siguran sam da to nisu bila njihova dva sina, Josip i Salkan. Bili su nekoliko godina od mene stariji, pristojni momčići uvijek spremni da me prihvate kao partnera u igri ili poput starije braće zaštite od djece iz ulice koja me prvih sedmica po doseljenju nisu rado primali u društvo. Vrata malog, jednosobnog stana u koji se ulazilo iz zajedničkog dvorišta nisu se zatvarala gotovo nikad. Od ranoga jutra pa do gašenja svjetla. Za ljetnih vrućina, čak i noću, to su dvorište pretvarali u dodatnu sobu. S prvim lijepim danima lastavice su se vraćale u gnijezda pod strehom a stol i četiri stolice od pletenog pruća iz prizemnog stana preseljavali u dvorište. Ručak, večera, popodnevne kafice, čak i redovni Hamidovi akšamluci odvijali su se pred očima stanara kuće u ulici uz rijeku. Kao na otvorenoj pozornici nekog avangardnog teatra, već poslije prvih nekoliko dana razlika između aktera i publike bi se brisala a rampa nestajala. Svako ko bi zakoračio na scenu, ulaskom u dvorište postajao je dio predstave, epizodista ili statista. Hamid i Danica tu su maratonsku pretstavu do kraja nosili na svojim leđima, spontano, potpuno prirodno, upravo onako kako to rade vrhunski glumci, majstori improvizacije u igri bez zadatog zadatka i naučenog teksta. Bar jedno od njih stalno je bilo tu, pred našim očima, u zajedničkom dvorištu jednako kao i u njihovom malom stanu čija su vrata uvijek i za svakog bila otvorena. O njima i njihovim životima svi iz ulice su znali sve. Ili su bar tako mislili.
Dana je, tako ju je Hamid od milja zvao, bila kućanica. Po cijeli dan na nogama, sve je poslove svršavala s lakoćom, često s pjesmom na usnama. Ne sjećam se jesam li je ikada vidio a da preko haljine nije imala cicanu pregaču što se vezivala oko vrata i na leđima. Tako obučena odlazila je i u trgovinu i na pijacu. Nisam siguran da je gdje drugo uopće i išla. Bila je puno mlađa od Hamida i prije nego je došla za njega nije bila udavana. Kad ju je doveo iz Osjeka, jednom rukom je nosila mali kartonski kofer a drugom za ručicu vodila sedmogodišnjeg sina Josipa. Hamid, kako se pričalo, do tad, iako četrdesetogodišnjak nije bio ženjen. Dvije sedmice potom vjenčali su se.
Od toga su dana i Dana i Josip imali isto prezime. Hamidovo. Dvije godine kasnije, jednog jutra sve troje u svojim najboljim, prazničnim odijelima, Hamid sa obaveznim šeširom na glavi, niz ulicu su se uputili prema željezničkoj stanici. Uveče ih se iz Zenice vratilo četvoro. Za Hamidovu desnicu kao za sidro čvrsto se držao plavokos mršav dječak, Josipov vršnjak Salkan, ratno siroče iz istočne Bosne, bez ikog svoga. U jednom danu dobio je i oca i majku, čak i brata. I rodni list.
|
Sadko Hadžihasanović, Toronto, Kanada: CD-1, akvarel
|
|
Hamid nije bio zaposlen. Nije poput ostalih očeva iz ulice svakoga jutra odlazio iz kuće sa zavežljajem – doručkom pod rukom. Jednako tako nije ni dane provodio u kući. Povremeno je, sa dva kofera u rukama odlazio na put. Izbivao je kad duže – kad kraće, da bi se poslije nekoliko dana, obično noćnim vozom, opet s koferima u rukama vraćao Dani, Josipu i Salkanu. Nije se znalo kuda putuje. Nije to znala ni Dana, ili bar tu tajnu što je izjedala cijelu ulicu nije nikome htjela odati. Kao da ni odlazio nije, pri povratku bi ga uvijek spremljeni čekali meze i flaša ljute. Zimi, na stolu kraj sećije uz prozor prema ulici i rijeci, ljeti u na stolu od pletenog pruća u zajedničkom dvorištu. I tako svake večeri kad nije bio na putu. Ponekad su se sjedeljke uz ljutu znale otegnuti do duboko u noć. Svako je bio dobrodošao.
O svojim putovanjima nije govorio, čak ni pri piću. Na uporna propitivanja odgovarao bi da je trgovački putnik. Ono što kupi u gradu proda na selu, kupuje gdje je jeftinije, a proda gdje je skuplje, radi sam za sebe, nema ni šefa ni direktora, sam sebi određuje i radno vrijeme i plaću i godišnji odmor. Jesu li životni stil ili privid slobode koji je rasipao svud okolo bili razlog ljubomore i uzrok glasina što su se počele širiti ulicom? Počeli su ga ogovarati. Najprije muškarci među sobom, pa pred vlastitim ženama. Nastavile su žene, gdjegod i kadgod su stigle. Da puno pije, opija se, da to s njegovim poslom i putovanjima nisu čista posla, da je bio u zatvoru, na Golom otoku, oficir otpušten iz vojske, ženskar i razvratnik, radi za Udbu…U svemu tome bilo je istine i svi su za to i od ranije znali, no otkad su počela ogovaranja o tom se govorilo tiho, ispod glasa, konspirativno, udvoje ili utroje. I tako izgovorene morale su doći do njegovih ili bar Daninih ušiju. On je i dalje svake večeri akšamlučio uz meze i flašu ljute, a na zidu u kuhinji još uvijek je visila njegova fotografija, u oficirskoj uniformi s kapetanskim činovima. Lako se pri prolazu kroz dvorište mogla vidjeti kroz uvijek otvorena vrata njihovog stana. Nastavio je putovati, odlazio i vraćao se kući sa dva velika kofera, a ja sam i dalje svakodnevno bio kod njih u stanu, igrao se s Josipom i Salkanom i zajedno s njima radovao se šniti domaćeg kruha namazanoj šipovim pekmezom spremljenim Daninim rukama. Nikad ni prije ni poslije rijeke glasina nisam Danu vidio uplakanih, crvenih očiju, zamišljenu i tužnu, niti tragove šibe na nogama njihovih sinova. U to doba nije to bila rijetka sliku u domovima mojih drugova iz ulice uz rijeku.
Jednako iznenada, kako je i počelo ogovaranje je i prestalo. Vjerovatno bih ga zauvijek zaboravio da se nekoliko mjeseci kasnije, upravo pred kraj školske godine; ja sam bio u šestom razredu a Josip i Salkan na prvoj godini zanata, nije zbilo nešto što je sjećanje na Hamida i Danu zauvijek urezalo u moje pamćenje.
Hamidovo putovanje od samo jednog dana. Nikad ranije se to nije dogodilo. Vratio se jutarnjim vozom, bez kofera, neraspoložen i šutljiv.
I kao nikad ranije s akšamlukom je započeo ujutro. Nije prekidao piti.
Cijelo jutro, cijeli dan, cijelu noć. I još jedan dan i još jednu noć. Ništa nije govorio, niti ga je Dana šta pitala. Odnosila je prazne i donosila pune flaše. Meze nije ni dotakao. Trećega dana je ustao od stola i mirnim, sigurnim korakom, kao da nije popio ni čašicu, izašao iz dvorišta na ulicu, pa preko, do obale rijeke. Obuven i obučen, spustio se do vode i zagazio. Ljeto je bilo i voda mu je dosezala tek do iznad koljena. Koračao je uzvodno zagledan predase, povremeno se sagibao, i sa dna vadio oblutke. Svaki je pažljivo, dugo zagledao, vrtio u rukama, neke vraćao u vodu a neke izbacivao na obalu. Kad je izašao iz korita rijeke pokupio je kamenje u naramak i odnio ga u prizemni stan. Niko od znatiželjnika skupljenih na obali nije se usudio upitati ga ništa. Ni on nije osjetio potrebu nikome ništa objašnjavati. Kad je kamenje pažljivo oprano i posušeno zauzelo je mjesto na dasci prozora uz kog je uvijek sjedio kad je bio u kući. Tu sam ga i ja prvi put vidio kad sam se po navici sutradan, odmah po ustajanju, našao u njihovom stanu. Dolazio sam po drugove. Bilo je ferje, sa Salkanom i Josipom cijele dane provodio sam na brdu iznad ulice ili na rijeci. Ne znam zbog čega, kamenje me na prvi pogled zarobilo. Naprosto nisam mogao očiju skinuti s njega. Obli, jajoliki, različito veliki, od pesnice do dječije glave. Bijeli poput ljuske jajeta. Koristio sam svaku priliku da se što duže zadržim u njihovoj blizini.
|
Dragana Anđelić: Nar, bakropis
|
|
Hamid više nije putovao. Nije više ni akšamlučio. Novca im je ubrzano ponestajalo. Zaposlila se Dana. U mojoj školi. Noću je čistila učionice, danju radila u vlastitom domu. Čistila i prala, kuhala, za sinove i Hamida brinula i trudila se da im ništa ne usfali. Hamid je po cijele dana sjedio na sećiji uz prozor zagledan u svoju neobičnu kolekciju. Jednog po jednog uzimao bi u ruke, dugo ih držao, milovao, šaputao im. Nedugo poslije počeo je glasno s kamenjem razgovarati. Nadjevao im je imena. Najvećeg je zvao imenom Esma, s njim najčešće i najduže "razgovarao". Podzemno vrelo glasina ponovo se otvorilo. Govorili su da je poludio, pretjerao s pićem pa ostao bez pameti. Roditelji više nisu blagonaklono gledali na moja zalaženja i sve duža zadržavanja u prizemnom stanu. No, nisu mi to izričito ni zabranjivali. Koristio sam to. Najradije sam tamo odlazio uvečer kad je Hamid bio sam u stanu. Dana je tada bila u školi a moji drugovi, Josip i Salkan odlazili na korzo pokušavajući da u mimohodu ulove pogled neke cure o kojoj su poslije maštali, sve dok ih u mraku sobe i toploti postelje san ne savlada. Moje prisustvo nije smetalo Hamidu. Nisam bio siguran ni da li ga je bio svjestan. Tek ponekad, kratak bljesak u njegovim očima, koje su se svakim danom sve više mutile i gasile, budio je slabašnu nadu da zna da sam tu, s njim u sobi. Čak i tada je, bez imalo zaziranja neprekidno razgovarao s kamenjem na prozorskoj dasci.
Iz tih sam Hamidovih monologa saznao o njemu mnogo više od svega što se moglo vidjeti kroz otvorena vrata u prizemlju ili čuti u formi povjerljive informacije izgovorene tihim glasom u četiri oka. Odmotavao je, sam pred sobom vlastiti život, epizodu po epizodu, poput novinskih romana u nastavcima.
Ponekad, kad se prisjećam tog perioda moga dječaštva, pomislim da je ta priča glasno pričana radi mene. Nekom je morao povjeriti kako ne bi zajedno s njim otišla sa ovog svijeta. Ali, zašto meni? Zbog moje mladosti i želje da što duže ostane zapamćena? Vjerovanja da neko doista živi sve dok su živa sjećanja na njega?
Zaista, bio je Hamid i partizan i oficir, čak i udbaš. Bio je i u zatvoru i na Golom otoku. Sve to je bujica ogovaranja već ranije bila izbacila na površinu. Ono bitno, nepoznato, nikom ne kazano, teško se probijalo i sporo izranjalo. Trajalo je nekoliko mjeseci.
Rat mu je odnijeo cijelu porodicu. U rodnome selu dočekalo ga je zgarište roditeljskog doma. I Esma. Kad je s partizanima pet godina ranije odlazio, imala je tek dvanaest, deset godina manje od njega. Dotrčala je do kolone, dala mu zamotuljak pa se trkom izgubila. Vezena maramica. Dvije riječi izvezene svilom :" Čekam te." Dočekala ga je. Oženio se i poveo je sa sobom, nazad u Beograd. Tri godine. Jedine tri. Sve prije i sve poslije bile su samo patnja. Četvrte, haps, istraga, Goli otok…Sedam godina. Dok je on robijao, razboljela se i umrla. Vratio se u Bosnu i nastanio daleko od rodnog kraja.
Iz dana u dan pričao je sve manje, šutio dugo, ponekad danima. Gasio se na očigled ukućana, pred mojim očima. Desetak dana prije kraja prestao je razgovarati s kamenjem. I sa porodicom je govorio malo. Vrijeme je teklo. Za njega kao da se zaustavilo, dane i noći provodio je sjedeći na sećiji uz prozor. Ja sam i dalje svake večeri bio dolje, s njim. Sjedili smo u tišini, svak sa svojim mislima.
– Alija, znaš li šta je ovo? – iznenadilo me pitanje. Rukom je prelazio preko kamenja na prozorskoj dasci.
Nisam znao šta reći. Šutio sam i čekao odgovor na postavljeno pitanje. Potrajalo je dok nije ponovo progovorio.
– To su kamena srca. Okamenjena srca onih što su te voljeli… Kad neko ko te volio umre iznevjeren, neuzvraćene ljubavi, njegovo srce se skameni. I prati te. Ne možeš pobjeći, ni otići dovoljno daleko. Dođe čas, i ono te nađe… Kad se to desi, više za tebe nema mira. Ni na ovom ni na onom svijetu. Osim ako ga ne poneseš sa sobom u grob. Ovo veliko… to je Esmino. Nju sam dvaput iznevjerio. Odveo je iz sela i ostavio da čeka. Sama je umrla, sama u tuđem gradu… Ni za mezar joj ne znam. Najteže mi je zbog nje. Ova manja su majkino i babino, sestrino i bratovo… Mogo sam ostati s njima u selu.
Ponovo je zašutio. Ovaj put nešto duže.
– Alija, sine – progovorio je ponovo. – Idi kući. Umoran sam. Probaću malo zaspat.
Te noći je u snu, tiho, u kuhinji malog prizemnog stana, sjedeći na sećiji uz prozor, umro Hamid.
Cijeli dan tijelo mu je bilo izloženo u mrtvačkom kovčegu položenom na dvije stolice u spavaćoj sobi prizemnog stana. Nekako sam, neopaženo, uspio najveći oblutak s prozorske daske sakriti u preveliki sako navučen na oslabljelo tijelo.
Sahranili su ga na ateističkoj parceli. Dok su lijes spuštali u raku, tišinu je narušio šum sličan udaljenoj grmljavini. Pogledi, svi osim moga, usmjerili su se k nebu. Bilo je vedro. Nad Hamidovim grobom carevao je muk. I mir.
Nekoliko mjeseci kasnije, ponovo sam preselio. U novi stan, novogradnju u novoizgrađenom kvartu. Salkana i Josipa sam viđao sve rijeđe. Svakako i Danu. Završio sam gimnaziju, potom fakultet. Vratio sam se u rodni grad i zaposlio. Bio sam profesor, radio u mojoj i Daninoj školi. Bila je u penziji.
Pričalo se da je teško bolesna. Nisam smogao snage otići vidjeti je, ponovo ući u prizemni dvorišni stan u ulici uz rijeku. Na sahrani sam svakako bio.
S Josipom i Salkanom išao sam iza lijesa. Do rake su ga na ramenima donijeli zaposlenici naše škole. Sahranjena je u istoj parceli gdje i Hamid.
Vraćali smo se s groblja. Nešto ispred nas išli su zaposlenici škole. Neko od njih se poluglasno iščuđavao.
– Onako sitna, a kako težak lijes?
Osjetio sam nelagodu i pogledao prema Salkanu.
Nasmješio se zagonetno, pa prošaptao.
– Nisu poznavali Hamida. Bio je ljudina, čovjek velikog srca.
Pogledao sam ga začuđeno a on mi je zavjerenički namignuo.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-02
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|