|
– Danas je bio 138. dan kako Emir nije napustio svoj stan. Bio je zhiv zazidan u svojoj sobi. Na prozore je navukao tamne zastore i u sobi je vladao potpuni mrak. Strah je uchinio svoje, navukao bijelu koprenu preko njegove kose, prosharao je srebrenim zhicama a u ochima ugasio onu zhishku zhivota i uchinio ih tupim i polumrtvim. Dok je vani bjesnio rat, dok su vojnici granatirali gradove, palili sela, dok se ishlo u hajku na one koji su odbili mobilizaciju, dok su ljude odvodili u logore, sjedio je on sakriven u svojoj sobi. Vjerovao je da rat nec'e dugo trajati, da c'e se to ludilo okonchati brzo, ali – evo vec' vishe od pet mjeseci je bilo proshlo a rat je u punom zamahu i bez nagovjeshtaja o skorom zavrshetku.
Stalno je u strahu da c'e kundaci zalupati na njegova vrata. Drhtao je. Drhtao je jer je bio okruzhen neprijateljima. Vidio je svoje komshije kako se shepure u novim uniformama.
”Svaki chovjek ima neku svoju osobenost, neku prepoznatljivost. Mozhe to biti stil odijevanja, neki gest ili manir, tjelesna mana ili biljeg, profesionalna deformacija ili bilo shta drugo po chemu smo razlichiti, ali sve to se gubi onog trena kad se obuche uniforma. Uniformnost, uniformizam, sivilo i bezlichnost. Uniforma oduzima ljudima individualnost i stvara ih chlanom chopora, postaju dio grupe.” Razmishljao je.
Neki od susjeda znali su da se on krije, znali su oni da njegova zhena rasprodaje stvari iz stana koji je svakim danom bivao sve vec'i i shiri. Svakodnevno je ona odnosila po neku dragocjenost i prodavala je u bescjenje, samo da prezhive. Nestajale su dragocjenosti, zlatnina, skupi escajg, tanjuri ruchne izrade, tomovi knjiga, stolice, komoda, c'ilimi, nestalo je sve ono shto je voljena zhena mogla ponijeti u svojim rukama.
Prvih noc'i bilo je najtezhe. Strah da c'e ga otkriti bio je neizdrzhiv. Strah je chudan. Nije se Emir bojao smrti, nije to bila ona instinktivna borba za opstankom kad se grchevito hvata za slamku. Ne! On se bojao, jer se boji. Sva chula bila su napeta i svi senzori pojachani na maksimum. Chuo bi svaki i najmanji shum koji bi dolazio s vana. Oslushkivao bi korake, kishne kapi, huk vjetra. Hodao je na prstima. Mrak i tishina postali su njegovi saveznici i prijatelji, ali i njegovi neprijatelji. U mrtvachkoj tishini chuo bi lupanje srca, svoj dah. Hodao je po sobi od zida do zida. Brojao korake. Shest koraka uzduzh, osam poprijeko, chetrnaest stopa uzduzh a osamnaest poprijeko. Kao hodach po zhici korachao je zamishljenom Linijom sobe. U glavi su mu se rojile misli. Poput osica, napadale ga, svaka bolnija od prethodne.
Bio je bespomoc'an. Bio je ponizhen.
”Zar sam ja mushkarac? Zar se mushko smije ovoliko bojati?” bubnjalo mu je u glavi. ”Uhapsic'e te chim se pojavish vani. Nisi uniformisan.”
Pa ipak, ponekad bi mu se pojavio trachak nade i svjetlosti. Bilo je to u trenucima dok bi posmatrao ylice. Komshija sa sprata obichavao je da baca ostatke hrane kroz prozor na krov garazha. Na koru hljeba pojavio bi se prvo jedan prljavi sivi golub koji bi uzhurbano pocheo jesti osvrc'uc'i se na sve strane. Potom bi se pojavila josh dva goluba a zatim cijelo jato. Nastala bi strka, kora hljeba mrvila se i nestajala, komadana i chapana sa svih strana. Bilo je tu i vizhlastih vrabaca koji su spretno otimali mrvice ispred golubova i izmicali se. Krov garazhe bi ozhivio i u Emiru bi tad neshto zaigralo, prijatna toplina obuzela bi mu tijelo, pojavila bi se neka kratkotrajna nada, poluosmijeh navukao na usne, zaiskrile ochi, podigle obrve i zategle skupljeno chelo i krunu na njemu, ali samo na tren, jer strah nikada ne miruje i vec' je tu, spreman da se poput uljeza uvuche i nagriza. Emir bi navukao i taj jedan centimetar zastora i zavrshio predstavu.
Ponovo shest koraka uzduzh, osam poprijeko, chetrnaest stopa uzduzh a osamnaest poprijeko.
”Oh, Bozhe! Zar si me zaboravio?”
Zamishljao je Boga sa tolstojevskim izgledom, zaraslog u bradu, ogromnog, sa dubokim chizmama na nogama, kako sjedi na vrhu Olimpa sa krvavom batinom u desnoj i magichnim kljuchem zhivota u lijevoj ruci. Lice mu je ozbiljno i strogo. Ubadao je on kljuch u djechija ledja, okrenuo par puta udesno, navio i potom pushtao u zhivot. Neke je navijao duzhe, neke krac'e, i sve zhivo bilo je navijeno njegovim kljuchem. Sve shto bi njime dotakao, ozhivjelo bi. Tako su nastale ribe, biljke, zhivotinje i na kraju i sami ljudi. Poslije toga navio je i samu planetu i zavrtio je kao chigru. Zadovoljan svojim radom pogladio je svoju bradu i rekao:
”A sad! Jedite jedni druge!”
Svakakve misli dolazile su mu u dugim besanim noc'ima.
Stidio se zhene, stidio se pogledati je u ochi. Gadio se samog sebe i nije zhelio da ona primijeti njegovu nemoc' i strah. Stidio se njene snage i borbe, njenog nepredavanja, dok je on bio svjestan svog kukavichluka.
”Poslije ovoga, nishta vishe nec'e biti kao prije.”
* * *
Strah ima svog saveznika, to je sumrak, oni ulaze kroz zabravljena vrata, prozore, guste zavjese, uvijaju i osvajaju predmete i prostor. U jednom fildzhanu napunjenom uljem, pluta fitilj, garava zhishka nema snage da im se odupre. Ona je samo jedan svjetlac u kosmosu. Pa ipak ona osvjetljava dva istravljena oka, napeto tijelo lovljene zvijeri koja je spremna na borbu-bijeg, koja na svaki shum reaguje, naoshtrenih chula.
Emir je shtiglic, ulovljen shtiglic koji se shc'uc'urio u uglu betonskog kaveza i drshc'e. Vani je hajka.
Ukrshtavaju se svijetlec'i machevi baterijskih lampi, sijeku gusti mrak. Sjenke se pomjeraju.
”Drzhi ga, majku mu!”
”Gdje nesta? Nema ga!”
”Uteche!”
Protrcha par cipela, protrcha za njim nekoliko pari vojnichkih bakandzhi. Chuje se guranje, komeshanje, otimanje. Bore se izduzhene sjenke. Prasak revolvera stavi zavrshnu tachku na tu epizodu. Surovi bradati vojnici ubili su josh jednog Bambija.
Zhena se trznu, ne otvorivshi ochi. Ona spava, ona je budna. Prekri se preko glave, kao noj zaroni glavu u mrak. U njemu vidi Emirove ochi, svijetle kao prskalice sa novogodishnje jelke. On pishe u mraku.
- Opsjednutost pticama
- Iza ptice ne ostaje trag,
- samo eho zvonke pjesme kaja se ori shumom.
- Ostaje napushteno gnijezdo,
- Dronjci ispletenih travki i suhih granchica.
- Iza ljudi ostaje krvava Historija.
- Stoga sam odbacio ljude i izabrao ptice,
- ja, chovjek kaji se boji visine,
- pristao sam da budem ptica.
- Prestao sam govoriti, pocheo sam pisati,
- hoc'u rijechima da opishem cvrkut.
- To ne mogu ni note,
- kako c'e tek krivulje slova.
- Milozvuk, zvonkost, jasnoc'u, radost i tugu
- ni geniji pera ne mogu opisati,
- to mogu samo oni koji su
- i sami postali ptice.
Osvanuo je 139. dan.
”Strahovi se javljaju u snovima. Plashe i plashe pa pred zoru ishcheznu. Budim se sa zebnjom, budim se izlomljen, strah ubija svjezhinu sa lica, on joj daje oker boju, boju zemlje, vitalnost ishchezava i bjezhi sa njega. Tijelo izmozhdeno kao poslije policijske torture, bolno.
Moja tamnica krevet ostaje nespremljen, jastuk vlazhan od znoja sa otiskom lobanje, poguzhvan jorgan, izvuchen charshaf. Tu boravi strah, raspline se, sakrije se i vreba, strpljiv je jer vrijeme je njegov saveznik, sakrio se u nevidljivu gipsanu masku lobanje. Cheka na umorno tijelo da legne i pochine, uljez se tad uvlachi u san, u psihu, jak je, paralizuje noge koje bi bjezhale ali su olovne i trome, bjezhe usporene kao da su na mjesecu, odskachu kao baloni lagano i meko. Strah pishe po mom licu, umache perom u vlazhne ochi i pishe slova po njemu”, bile su prve misli koje su mu tog jutra pale na pamet.
Jutro je pochelo s mrazom koji je nestao chim su ga liznule suncheve zrake. Priroda ponekad zataji i pogrijeshi, pa tako i tog jesenjeg dana koji je trebao biti tmuran i kishovit, ona napravi izuzetak i umjesto sivih oblaka natopljenih kishom, pojavio se pravi ljetnji dan. Jedna zlatna traka probila se izmedju zastora i rasjekla sobnu tamu.
Jutro je budjenje, protezanje i zijevanje prirode. Koliko su siromashni ljudi koji prespavaju budjenje novog dana, prisustvo poroda. Koliko li je samo neponovljive ljepote u tome. Koliko li je samo hrane za ochi i ushi u njoj. Poput dojencheta koje se budi nakon dubokog sna, protezhe se u polumrachnoj sobi, zamahuje ruchicama i nogama i tek tad otvori ochi. Svjetlost prasne i osvijetli poluloptu planete. Bucmasti obrazi se rashire i usne se razvuku u shirok osmijeh a iz njih proguche djechiji glas.
”Ggguuuuuuuuu, gguuuuuuuuu!”
Taj zov budi sve shto je zhivo. Na taj zvuk hiljade ptica odgovaraju svojim pojom, cvjetovi otvaraju latice, trava se umiva rosom, vjetar fijuche, more odgovara hukom, planine mumljaju dok mjesec, pastir, nestaje sa svojim ovchicama a na njihovo mjesto dolaze bijeli krilati andjeli.
U Emiru je tad neshto zatreperilo i srce jache zalupalo. Osjetio je olakshanje, nestalo je zategnutosti i kao da je sve popustilo u njemu. Strah je nestao i ishchezao, kao da ga nikada nije ni bilo. Prishao je prozoru i razmakao zastore. Svjetlost ga je zaslijepila. Rukama je zashtitio ochi. Kad se malo navikao na svjetlost, prishao je zheni koja je spavala, njezhno je poljubio, potom obukao vjenchano odijelo, chistu koshulju i kravatu i izishao van na ulicu.
* * *
Grad je zveckao od oruzhja. Svi su bili naoruzhani, chak i oni najmladji. Voli narod prasak, zato je korishtena svaka zgodna prilika pa da se opali iz pushke ili revolvera. Radna odijela, shkolske bluze, farmerice, paradna odijela zamijenile su uniforme krokodilske boje. Leprshavost i kitnjavost su nestali u bezlichnosti uniformi i utopili se u sivomaslinastoj boji. Voli narod uniforme, voli narod da su svi jednaki. Ne vole oni vesele i jarke boje jer su previshe optimistichne za rat, oni vole samo sivilo u svim njegovim nijansama. Danashnje uniforme daju moc' slabima, omoguc'avaju im da se bar sad izdignu iznad prosjechnosti, daju varljivu snagu slabic'ima, hrabrost plashljivcima, velichinu malenima, plijen pljachkashima, sigurnost nesigurnima. Uniforma daje osvetu lijenima, ljigavima, neprimjec'enima, zapostavljenima.
Vjenchano odijelo koshtalo je cijelo malo bogatstvo. Emir nije zhalio novce. ”Ta samo jednom se zhenim!”
Engleski shtof a vjeshte ruke krojacha nachinile su chudo. Danas, iako vidno omrshavio, skladno mu je stajalo, samo je morao malo vishe dotegnuti kaish na hlachama.
”Kako je nekada potrebna jedna sitnica pa chovjek osjeti srec'u, shetati gradom, njegovim ulicama, to josh jedino zhelim. Kako samo malo trebam. Ne trebam se obazirati na znatizheljne ochi posmatracha. Ja sam chudan jer nosim odijelo.”
Emirov dostojanstven hod poprac'en je sumnjichavim pogledima mjeshtana koji kao da pitaju: ”Odakle ti, bre, dolazish, chovjeche? Dok mi ratujemo ti paradirash!”
Neprijatno se osjec'ao gledajuc'i u uniformisana lica, ali gdje god bi okrenuo glavu, svuda su se vidjeli simboli rata. Podigao je pogled ka nebu i ugledao jato divljih gusaka koje je u svom velichanstvenom letu formiralo slovo ”V”. I drugi su to primijetili i znatizheljno posmatrali to chudo prirode. Na kristalnoplavom nebu vladale su guske kao neprikosnoveni gospodari. Na svom dugom putovanju u tople krajeve svaka guska dobro je znala svoje mjesto i poziciju. Poput velikog letec'eg objekta plovile su nebeskim prostorom.
Bila je prava rijetkost vidjeti takvo shto u gradu jer ljudi rijetko ili gotovo nikada ne gledaju gore. Mnogi su sad po prvi put vidjeli tu ljepotu ptica u letu. Do ushiju im je dopiralo nejasno gakanje. Pojavilo se josh jedno jato s istom geometrijskom formacijom.
Iz policijske stanice izishao je policajac zvan Trut. Glava mu je bila malo vec'a od normalne i nepravilna oblika. Nevjeshte ruke prirode izdubile su u njoj dva sitna zla oka natkrivena gustom strehom obrva. Ispod mesnatog nosa, protkanog crvenim zhilicama, zjapila su usta. Ispod policijske kape izvirivala je crna rundava kosa. Ne bi se moglo rec'i da je lijep. Njegova velika glava kao da je i sama trazhila da bude lupana i udarana, prosto je mamila na to. Josh iz shkolskih dana, dok se nastavnik geografije sluzhio njome kao primitivnim globusom, a nastavnik matematike koji je sve uchenike vukao za ushi klepio bi Truta po glavi sa nekim vidnim izrazom zadovoljstva na licu. I djeca su mu se tad rugala govorec'i da mu ”bumbar ne bi obletio glavu za tri dana”.
Zijevnuo je ne stavivshi ruku preko usta, protegao se i pogledao gore. Ugledavshi ptice u letu, izvadio je revolver iz korica i pocheo bjesomuchno pucati na njih. Svi prisutni kao da su se odjednom prenuli, prihvatili su to kao poziv i mashili se oruzhja. Lica su im poprimila neki divljachki izgled a u ochima se ogledalo nastrano zadovoljstvo dok su pucali. Rafali su sharali nebom, ubitachna zrna napravila su gore pravi haos, nestalo je velichanstvenog slova ”V”, linije su se raspale, isprekidale i razbjezhale. Bezbrizhni ptichiji let pretvorio se u panichno bjezhanje.
Emir je vidio mrzhnju u ljudskim ochima. Pomislio je na zatvorenike, na okupirana sela, na logore, na okrvavljene djonove vojnichkih chizama.
”Ne pucajte, ljudi! Shta vam je? Pa to su samo guske!”
Nasta zatishje i prisutni se okrenushe na njegove rijechi.
”To su samo ptice!”
Emir i Trut su se pogledali u ochi. Trutove ochi su zaiskrile i u njima se ogledala mrzhnja pomijeshana sa zlobom. Iz usta sa hijeninim osmijehom chuo se glas, zapovjednichki i autoritativan.
”Shta si to rekaoooooooo? Dodji ovamo!” zaurlao je.
”To su samo divlje guske”, rekao je Emir tiho, okrenuo se i uputio prema svojoj kuc'i. Nije se obazirao na Trutov prijetec'i glas nego je dostojanstveno, podignute glave, korachao, ni brzo ni sporo, nego kako to dolichi chovjeku, koji je uchinio neshto veliko. Ulica je dugachka i protezala se u nedogled.
”Staniiiiii! Stani kad ti kazhem!”
Osjetio je neshto vrelo ispod lijeve plec'ke. Noge su mu pochele otkazivati, uchinilo mu se da se cesta podizhe, osjetio je malaksalost. Zaljuljao se, potom se polako spustio na trotoar i legao na ledja. Plava kruzhnica neba bila je omedjena sivim zidom uniformi. Poput hijena opkolili su ga vojnici. Nagnute glave kesile su se nad njim. Jedna ogromna sjenka zaklonila je na trenutak sunce i progovorila:
”Sam si to trazhio!”
Kruzhnica neba suzila se u kaleidoskopnu trubu i neka sila povukla je Emira, uvukla ga u spektar boja i izdigla na nebo. Bio je lak kao pero, mahao je rukama i osjetio da leti. Pozhurio je da sustigne jato ptica koje je ponovo formiralo slovo ”V”.
|