|
Čudan je i uljudan svijet pjesnički. U njemu nema mjesta za osvetu niti kletvu. Nema mjesta za ljutnju niti šutnju. Sve je u njemu lijepo i primjereno čovjeku. Sve je blisko ptici, mravu, travi i svjetlosti. U Kući ljubavi pjesnik slavi život i isijava radost stihovima:
- To je naša dječja kuća,
- Biser usred domovine,
- Dar sunčevog nadahnuća,
- Čar ljubavi i vedrine.
U toj su kući otvorena sva vrata, raskriljeni svi prozori, u njoj je dom od domovine, ljubav u njoj sama zbori.
Domoljublje je rodno mjesto pjesnikovo, domoljublje je kuća čovjekova. U poeziji Velimira Miloševića Dom i Domovina dva su simbola koji imaju gotovo isto značenje. Ni Dom bez Domovine, ni Domovina bez Doma. A u domu otac i majka. Dva draga bića iz naše zbilje. Sunce i zvijezda iz naših snova. Ogledala naše bujne mašte. Baš kao u pjesmi Naša gruda:
- Otac je kuća koja raste,
- A majka – bajka zašaptana.
- Dođi da skupa budemo laste
- I mala sunca sunčanih dana.
Raspjevanost pjesnikova nema granice. Ona lebdi i leti. Ona je na krilu leptira, u glasu cvrčka koji svira. Kroz nju protiče voda, u njoj se kupa sloboda. Velimirova pjesma ne može bez cvijeća, jer tada ona ne bi udahnula prvi dah proljeća. Igra je zadano stanje prirode i, zašto se ne igrati kad je život u igri puno ljepši i dugovječniji.
Za razliku od tzv. postmodernista koji oporim riječima pokušavaju uspostaviti tehničku komunikaciju s mladim čitateljima, Velimir Milošević njeguje tanahnu tradicionalnu rimu koja zrači skladnošću i ljepotom, poput najfinijeg izvornog narodnog veza. Njegove pjesme su izatkane i izvezene od riječi koje ne proizvode povišene tonove, koje razbistravaju misli, raspaljuju maštu i razgaljuju dušu. On, kao sunčeva zraka, ulazi u dječije sobe, budi osmjeh na licu, unosi radost u srce i poziva na beskonačnu igru. Baš kao u pjesmu Svanulo svanuće:
- Granula je zora sa našeg prozora,
- Jesu ti joj krila meka kao svila,
- Ili joj je let šaren kao svijet?
Ili kao u pjesmi Knjiga pod jastukom u kojoj djeca s knjigom pod glavom sanjare pokušavajući zapamtiti teže lekcije i cementirati za život prijeko potrebna znanja:
- Kad se zora javi, sve blista u glavi,
- Odleti mi san u sunčani dan.
Da bi pjesmu učinio bliskom djetetu, pjesnik kadkad polagano ulazi u dječiju dušu pokušavajući na licu mjesta otkriti ono što djeca najviše vole i što najlakše pamte. Tako detektira istinu da djeca najviše vole jednostavne riječi, jednostavne misli i jednostavne stvari. Njih ne fasciniraju jezičke i stilske inovacije, riječi u vojničkim čizmama i rečenice u zimskim bundama. Djeca hoće lagane i lepršave stihove, one koji se pamte, koje vrijeme ne briše i koje su otporne na vjetar i kiše. Djeci je dosta praznih pitalica i zagonetki, mudrijaških knjiga i drugih teških briga. Znade to dobro pjesnik Veljo Milošević, pa im u Dječjoj planeti nudi lepršave stihove koji se lako i dugo pamte, koji ljude uče dobroti i jednostavnosti i koji nam ne dopuštaju da potonemo u dubinu nesigurne i kadkad surove stvarnosti.
Život na Dječjoj planeti oplemenjen je mirom, radošću i svekolikim ljepotama. Ako želite osjetiti njegove čari, potražite knjigu u knjižnicama, knjižarama ili kod izdavača. Čitajući pjesme Velimira Miloševića, pokušajte naučiti ljepšu stranu života. Budete li uporni, uspjet ćete i život će vam biti raspjevan i obasjan ovozemaljskom svjetlošću. Dječja planeta, zapravo je, ova naša, Zemlja. Mirna i vesela, prirodna i rodna, suncem obasjana, pjesmom opjevana.
|