|
Sutradan se, kao i obichno, pozdravim s Omerom i upitam ga za zdravlje, a on mi, namrgodjen, odgovori mrzovoljno. Pitam ga u najboljoj namjeri da se nije dogodilo neshto u kuc'i, a on zagonetno reche ’jes’ se dogodilo, ali nije u kuc'i.’ Na moje prijateljsko trazhenje da mi objasni shta to treba da znachi, on odgovori kao da nije chuo moje pitanje ’Zhena je dobro, a nijednom djetetu ne ostane ni mrva u sahanu – ’fala bogu.’ Rekoh i ja ’neka ’fala bogu’ i ushutih, jer mi bi jasno da mu je teshko i da ne zheli da razgovara o tome.
Malo kasnije udje Marko u moju magazu i bi mu drago kad sam zapodjenuo razgovor o Omeru. Slozhih se s njim da je i meni chudan i tajanstven i da ga do sada nisam vidio takvog. Kad on spomenu Omerovu porodicu kao moguc'i razlog odgovorih mu da je s porodicom sve uredu i da je neshto drugo po srijedi. Na te rijechi Marko se namrshti i, pod izlikom da ga posao cheka, ostavi me samog. Bi mi drago, jer sam i ja morao da pripremim neku robu za jednog mushteriju, koja je rekla da c'e po nju doc'i u toku dana.
Moram ti rec'i da se sve ovo, vjerovatno, ne bi dogodilo da ja tog dana nisam ranije zatvorio moju magazu. Omeru se i prije deshavalo da zaboravi chekmedzhu s novcem nakon shto zatvori c'epenke svog duc'ana i uputi se svojoj kuc'i. Ja bih ga upozorio svaki put, a on mi se zahvaljivao i to bi uchinio i sutradan, sretan da sam mu spasio dnevni pazar. Tog dana se vjerovatno stisnuo i njegov stomak pa je u zhurbi zaboravio chekmedzhu koju je spustio do svojih nogu – dok zakljucha magazu.
Kad je doshao blizu svoje kuc'e, Omer je stao kao ukopan – pod pazuhom nije bilo chekmedzhice u kojoj je bio sav novac koji je pazario tog dana. A bilo ga je dosta. Skoro trchec'i vratio se da vidi da li je njegova nosec'a kasica josh uvijek na mjestu na kojem ju je ostavio. Dok je prilazio svom duc'anu iznenadilo ga je da je Marko, koji ne posti, vec' zatvorio svoj duc'an! Chekmedzhe nije bilo.
Svjestan gubitka Omer se okrenuo i, mada je bio gladan i znao da ga zhena i djeca chekaju da s njim zaiftare, usporenim korakom uputio se kuc'i. Pitao se da li ikome da povjeri shta mu se upravo dogodilo. ”Ne, nikome!” bio je prvi zakljuchak. ”Bar zheni da kazhem? – pocheo je da nagovara samog sebe. Ko c'e izdrzhati ovoliki teret, ako ga ne podijelim s nekim!?” Na kraju – prije nego je doshao do svoje kuc'e – zakljuchio je da nec'e rec'i nikome, pa ni svojoj Zehri, ’makar crk’o od muke’. I tako je uradio. Zahvaljujuc'i tome znao je da za nestanak njegove chekmedzhe zna jedino on i onaj koji se domogao novca u njoj. Prolazili su dani, mjeseci, i godine. Omer je shutio i chekao, ali je shutio i onaj drugi. Medjutim, pete godine Marko je, dok smo pili poslijepodnevnu kafu, iznenada upitao Omera
– Nadje li ti, Omere, onu chekmedzhu?
– Nadjoh! – trijumfalno mu odgovori Omer, sav razdragan.
Gledam u chudu prvo Marka, pa onda Omera i ne mogu da shvatim o chemu govore i shta se dogadja preda mnom. Bi mi krivo da Marko zna za Omerovu izgubljenu chekmedzhu, a ja ne! Shutim i chekam. Vidim da je Marko zatechen, a Omer da je upravo dobio kartu koju je dugo chekao i sad je baca pred onoga koji je nije ochekivao.
– Kada!? zachudjeno ga upita Marko.
– Evo sada!
Nastao je muk, koji je trajao dok ga Omer nije prekinuo strogim upozorenjem...
– Ako mi je sutra, Marko, ne donesesh ovdje zorom, sa posljednjom parom shto je u njoj bila, puknut c'e Kamengradom tvoja bruka da ti nec'e vishe biti zhivota u njemu! Uchinio bih ti ja to sa zadovoljstvom, jer si zasluzhio, ali nec'u radi tvoje djece – nisu ona kriva shto imaju takvog oca... Znash ti dobro koliko je novca bilo u njoj, to se ne zaboravlja, zar ne, a znam i ja, naravno.
Poslije tih rijechi Omer je ustao i sa vrata Markova duc'ana poruchio domac'inu ’Ovo je moja posljednja besjeda s tobom, ako bog da. Od ovog dana moja noga nec'e prec'i ovaj prag, niti zhelim da tvoja ikad vishe prekorachi moj, dok sam zhiv.’
Marko je bio skamenjen i bez rijechi. Sve se dogodilo iznenada i vrtoglavo brzo da sam i ja bio zbunjen, a neke su mi stvari postale jasne tek kad mi ih je kasnije objasnio mudri Omer. Istinu da kazhem bilo mi je teshko, da ne kazhem zhao da se to dogodilo. Po dogovoru Marko je sutradan zorom donio u moju radnju chekmedzhu s novcem u njoj. Prve njegove rijechi su bile da bi on zhelio da mu je on preda i josh jednom zamoli Omera da mu oprosti i oslobodi ga sramnog grijeha. Da mu je zaista bilo stalo do toga vidio sam po tome shto mi je nekoliko puta rekao da mu je vazhniji Omerov nego li od boga oproshtaj!
Omer, medjutim, nije htio da chuje ni za kakvo prashtanje, jer je ono u bozhjoj, a ne njegovoj moc'i. ’Ostaje, dakle, sve onako kako sam rekao jucher prije nego shto sam izishao iz njegovog duc'ana. Nec'u da mu spomenem ni ime, a ti si tu da mu kazhesh shto bih trebao da uchinim ja kod primopredaje moje chekmedzhe i brojanja novca.’ I tu mi se zahvalio na usluzi koju mu chinim. ’Bic'e da je u chekmedzhi bilo upravo onoliko novca koliko je donio i primi to, nakon brojanja, s rijechima da je u njoj sav novac koji je trebao da donese.’
Kad je ta, za mene muchna formalnost obavljena i kad je Marko, utuchen i bukvalno slomljenog srca, napustio moj duc'an, Omer me je zamolio da mu obec'am da nec'u nikome, ’ama bash nikome i nikada’ rec'i shta se dogodilo s njegovom chekmedzhom i ko je to uchinio. ’Pred tobom sam to jucher obec'ao nesretniku i dao mu rijech, pa je red da i ti sad obec'ash meni – radi njegove djece i mene.’ Kad sam mu dao obec'anje zahvalio mi se laskavim rijechima da ustvari nije ni trebao da od mene iznudjuje formalno pokric'e za moje chuvanje nashe tajne, jer me poznaje kao poshtena, chasna i obrazli chovjeka.
Kratko nakon toga Marko se preselio u drugi dio grada da bi izbjegao svakodnevne susrete s nama, kad vec' Omer nije htio da mu oprosti – povjerio mi se pri prvom susretu. Vidish, sinko, istini o Omerovoj chekmedzhi trebalo je skoro pet godina da dodje na svjetlost dana. Nekad joj treba samo malo vremena, a nekad mnogo duzhe od pet godina.
– Znachi li to, dedo, da svaka istina ugleda svjetlost dana?
– Trebalo bi, ali nazhalost chesto je ljudi zastru tamom pa u njoj ostane zauvijek...
– Tuzhno je, dedo, to i chuti a ne dozhivjeti.
– Tuzhno i zhalosno, moje drago nevinashce, zato shto je malo pravih ljudi, koji su kadri da izdrzhe do kraja ono shto treba ili su obec'ali da c'e uchiniti. I ja sam obec'ao Omeru, ali je vec' sutradan to pochelo da me bridi i da se pravdam pred samim sobom da ja to nec'u rec'i nikome u koga nemam potpuno povjerenje, vec' samo onom ko c'e znati da chuva tajnu koju mu povjerim. I tako iz dana u dan moj otpor je slabio i na kraju sam zakljuchio da nema nikakve opasnosti ako ja svoju tajnu povjerim svojoj zheni. Kao shto je Omer od mene, i ja sam od nje trazhio obec'anje da nec'e ’nikome, ama bash nikome i nikada’ rec'i jednu jedninu rijech o onome shto c'u joj rec'i o nestanku Omerove chekmedzhe i kako ju je ”nashao” pet godina kasnije! Skoro svu noc' smo Hasiba i ja proveli razgovarajuc'i o tome.
Sutradan sam zorom otishao u magazu, a Hasiba je malo kasnije posjetila Zehru i uz kafu joj isprichala shta se dogodilo njenom muzhu prije pet godina. Chim se te vecheri Omer vratio kuc'i, zhena mu je spochitala da je vrijedja i u dushi boli da ona od drugih saznaje shta se u njihovoj kuc'i dogodilo prije pet godina, umjesto da to sazna od njega dana kad se to dogodilo... Omeru je odmah bilo jasno odakle je duhnuo taj vjetar, jer Marko sigurno nije govorio nikome o svom sramnom chinu. Bilo je tu i suza, i Zehrinog jadikovanja, medjutim Omer je ostao hladan i rekao svojoj zheni da je, kad se to dogodilo, ocijenio da je najbolje da nikome ne govori o tome, pa ni njoj. Zahvaljujuc'i tome otkrio sam, makar pet godina kasnije, onoga ko je uzeo moju chekmedzhu i novac u njoj! Zahvaljujuc'i sada tebi znam da ne mogu vishe vjerovati Hasibinom muzhu, jer ne drzhi do svoje rijechi, pa ga od ovog trenutka ne smatram svojim prijateljem. Zhao mi je, ali je to tako – stavio je Omer tachku na razgovor sa svojom zhenom i na nashe dugogodishnje druzhenje i prijateljstvo, bash kao shto je postupio prema Marku.
Slijedec'eg dana Omer nije odgovorio na moj uobichajeni jutarnji pozdrav, a kasnije ni da dodje na uobichajenu podnevnu kafu u mom duc'anu. Okrenuo je glavu od mene i ponashao se kao da ne postojim. Bilo mi je jasno shta se dogodili i kad sam pokushao da mu se izvinim i opravdam da je svemu kriva moja zhena, koja je prekrshila obec'anje, on mi je upao u rijech rekavshi da Hasiba ne bi mogla prekrshiti svoju rijech da ja nisam prekrshio onu koju sam dao njemu. Nec'u nikad zaboraviti cinichan izraz na njegovom licu dok je to govorio.
– O ovom mi, dedo, nisi dosad prichao!
– Nisam, drago moje dijete, jer me je bilo i sad me je stid samog sebe, a josh vishe njih dvojice, kojima sam uchinio veliku nepravdu i nanio shtetu, narochito Markovoj djeci i njegovom poslu, ali i Omeru i njegovom dostojanstvu, a najvishe samom sebi, samo zato shto nisam znao, a mozhda ni mogao da shutim o onom o chemu sam trebao i morao.
– I kako je to zavrshilo, dedo?
– Zavrshilo je tako shto sam i ja, nakon vrlo kratkog vremena, preselio u drugu chetvrt grada, jer mi je bilo muchno sretati Omera svakog dana a ne pozdravljati se i ne prichati s njim uz kafu ili preko ulice. Ja bih rado, i pokushavao sam ne jednom, ali on nije htio ni da chuje niti da me pogleda, jer je drzhao do sebe i do svoje rijechi... Izgubio sam, eto, dobrog prijatelja i komshiju samo zato shto nisam poshtivao izreku koja kazhe da je chovjek gospodar svake neizgovorene rijechi, a nekad zhrtva i rob svake izgovorene.
* * *
Jednoj jedinoj, koja je redovno dolazila za vrijeme radne pauze u kafanu ”Prijatelji”, Goran nije znao ni imena. Upitao bi je, ali nije imao hrabrosti. Bila je tiha, nenametljiva, kao da se sklanjala od pogleda ljudi. Uvijek bi naruchila komad pite sirnice i svaki put ga zamolila da joj malo kasnije donese toplu kafu. I kad bi nakon toga na njezin stol stavljao pitu ili kafu rekao bi joj sa strahoposhtovanjem ”Izvol’te!” ili ”Prijatno!” i nishta vishe, iako je zhelio da joj kazhe da je neobichna, interesantna, chudna, divna, zavodna i pozheljna djevojka, kakvu do sada nije sreo. Medjutim, to vrelo vrelih rijechi, koje su kolale u njemu dok ju je potajno gledao ili joj prilazio, presahnulo bi onog trenutka kad je spushtao pitu ili kafu na njezin stol.
Bila je svjesna da on nju izdvaja od ostalih i to joj je godilo, premda to nije pokazivala. Goran se bio zabrinuo kad se ta misteriozna i ’magnet djevojka’ tri dana zaredom nije pojavila u njegovoj kafani. Za svo to vrijeme bilo mu je krivo shto drugi sjedaju na njezino mjesto jer bi ona mogla da dodje... Kad je najzad chetvrtog dana ushla i sjela na svoje mjesto, Goran nije mogao da sakrije svoje odushevljenje i obuzda svoju radost tako da joj je trchec'i prishao: ”Raduje me da vas vidim – nema vas vec' cijelu vjechnost. Bojao sam se da se niste naljutili zbog neke moje nesmotrenost i odluchili da vishe ne dolazite ovamo. Bash bi mi bilo zhao...”
Ona se samo smjeshkala, zadovoljna onim shto je chula i vidjela... Najdrazhe joj je bilo shto je bez ustezanja govorio ono shto misli i osjec'a, shto je za nju bio znak o njegovoj chistoc'i, naivnosti i chak nevinosti. Buduc'i da je ona sjedila, a on stajao gledajuc'i u nju, svom smijeshku je dodala rechenicu koja je zvuchala kao molbeno naredjenje: ”Zashto ne sjednete ako imate vremena i ako vam je toliko drago shto me opet vidite. Svakoj djevojci u Kamengradu bi polaskalo, pa i meni, da su se tako zgodnom i vrijednom momku tri dana mog odsustvovanja pretvorila u vjechnost...”
Goran je vec' djelomichno bio crven u licu, iznenadjen svojim izdajnichkim ponashanjem i zharom s kojim je izgovorio rijechi svoje radosti da je opet vidi. Josh kad mu je ona uzvratila komplimentom i skoro mu naredila da sjedne za njezin stol, njegovo lice se zacrvenilo tako da su svi u kafani mogli da vide shta se s njim i u njemu dogadja. Na trenutak se izvinuo ”dami”, udaljio se i zamolio Branu da on preuzme narudzhbe i naplate rachuna, a onda se, josh uvijek rumen u licu i oshamuc'en iznenadnom radoshc'u, vratio za njezin stol i pocheo da u nju gleda kao opchinjen i cheka shta c'e ona da mu kazhe ili zahtijeva od njega. Nije uopshte osjec'ao potrebu da govori – bilo mu je dovoljno shto je u njezinoj blizini i shto je gleda, a ako josh bude govorila, to c'e za njega biti dodatna radost.
Nije uopshte bio svjestan da vrijeme njezine pauze istiche i da c'e za koji trenutak da ga napusti – da c'e ostati sam. Ona se samo smjeshkala, gledajuc'i ga tako nespretnog, zbunjenog i izgubljenog, ochigledno usrec'enog njezinim pozivom da joj pravi drushtvo dok ona pojede sirnicu i popije kafu koju c'e joj donijeti kasnije. Koliko je puta u ogledalu gledala sebe a vidjela onoga koji c'e biti odsjaj njenih zhelja, koji c'e je gledati ovako zabezeknut i opchinjen njome, shto se upravo dogadjalo za njenim stolom. Tako je, eto, Goran iznenada postao njeno zhivo ogledalo, upravo ona njena strana koja joj je nedostala...
Do tog trenutka, bolje rechi do tog dana – jer u zhivotu je sve, pa i sam zhivot, trenutak – nedostatak upravo tog dijela chinio ju je povuchenom i shutljivom, a nekad i bezvoljnom, tako da su mnoge prijateljice, kolegice, a narochito mladic'i koji su pokushali da joj pridju govorili o njoj da je umishljena, prepotentna, nepristupachna i chak odbojna djevojka. Ona se, medjutim, nije uopshte obazirala na to i kao da joj je godila njena samovoljna izoliranost iz koje je chesto mogla da vidi sebe pa i situaciju u kojoj se nalazi. Chesto se uporedjivala sa svojim vrsnicama u Kamengradu i neke su joj postale odvratne po onome shta su sve radile da bi se domogle cilja...
Kad je Goran, crven u licu i mucajuc'i, zamolio Branu za ”uslugu” (shto se do tada deshavalo rijetko i bez zamuckivanja i rumenila na licu) ovom je bilo jasno da se njegovom mladom ”ortaku” dogodilo upravo ono shto se jednom mladic'u mozhe posrec'iti.
... Slijedec'ih dana Brana je bez Goranove molbe u deset sati preuzimao posao i posluzhivao goste dok se ovaj ne bi vratio koju minutu nakon isteka Lejline pauze.
Bio joj je zahvalan da je u njemu pobudila taj njemu nepoznat osjec'aj koji je, izgleda, chekao njen dolazak. Chudio se i bio istovremeno zahvalan tom osjec'aju blazhenstva i srec'e, uvjeren da ga bez nje ne bi nikad dokuchio. Postajao je drazhi samom sebi jer je osjec'ao da je i on drag njoj, zahvalan shto mu dozvoljava da je voli i da bude pored nje.
Nakon shto je upoznao Lejlu njegovo budjenje je pochinjalo osmjehom, koji se chesto pretvarao u strepnju da neko ili neshto ne poremeti taj nebeski sklad, to njihovo disanje istim dahom, zheljenje iste zhelje, mishljenje istim mislima i sanjanje istih snova. Bojao se da neka od onih koje su mu se do Lejle diskretno ili napadno nudile lazhima i zlobom ne ugrozi njihovu srec'u.
(Fragmenti iz romana ”Da je bilo srec'e...”)
|