|
Mediteran u kome se strasno živi iskrsava u svoj svojoj raskošnosti dok luk Mosta zarobljava njegovu čaroliju. Vladovićev sanjarski gotovo melanholični mentalitet postaje generator poetičnih snova iz kojih se rađaju slike Mosta u svim godišnjim dobima. Bogatstvo različitih rakursa iz kojih se njegovo oko usredsređuje na Stari most nastaje iz želje da se pronikne u njegovu unutrašnju ljepotu. Prozračna vedrina emanirana sa ovih platana ukazuje na slikara koji je zarobljen savršenim čovjekovim djelom – Mostom kao simbolom želje da se poleti u neistražene prostore i premosti neosvojivo. Vladovićeva energija ima eruptivnu snagu jednaku u radovima većih kao i manjih formata što je primjetno pošto se i na njima iskazuje snažan gest i silovitost izljeva njegovih strasti.
Koncentrisanje na motiv Starog mosta nije slučajno, ono je prije svega proisteklo iz potrebe da se otkrije njegova tajnovitost ali i da se duši obezbijedi radost zbog povratka mosta u biće iz kojega je istrgnuto. Znalački kontrastiranjem tonova on uspijeva oslikati atmosferu oko Mostara i prenijeti aromu južnog podneblja gdje sve vrije od životnosti i strasnog zanosa. Slike su nastale u stanju ekskluziviteta emocija i one se tako doživljavaju. Vladović nam podastire radove koji se obistinjuju iznutra. Naime, s druge strane zbilje razvija se svjetlost čiji je izvor sam autor, i ona je, dakle, smještena u njegovoj nutrini. U eksploziji vanjske realne svjetlosti koja nosi karakter objektivne istine i unutrašnje svjetlosti nastao je ovaj ciklus u čijem fokusu je simbol Mostara.
|