|
Često se sjetim profesorice Nevenke Đolineo (: Gelineo). Predavala mi je geografiju. Imala je istančan osjećaj i sposobnost da procijeni šta nam iz tog mnoštva podataka treba izdvojiti, kazati i pokazati.
Klimu, vremenske zone, morske struje, vjetrove ... nije nikada tumačila bez globusa ili geografske karte.
Kada bi govorila o regionima, pojedinim državama, kartu bi prepuštala nama, da po njoj sami putujemo, uočavamo i pronalazimo, naučimo i zapamtimo.
Imala je izuzetne osobine pravog prosvjetnog radnika. Nikada nije žurila, nije kasnila, sve je radila polako, a završavala blagovremeno i dobro. Kod nje nikada nije bilo ni panike ni ljutnje. Ljutili su je jedino ishitreni, nepromišljeni ”blesavi” odgovori učenika, a naročito takve izjave odraslih. To jednostavno nije podnosila. U takvim prilikama obično bi malo podrugljivim glasom kazala ”Hajde bogati bar šuti”. Svojom pojavom, načinom rada unosila je među nas mir i spokojstvo. Cijenili smo je i poštovali kao izuzetnu ličnost.
Pređena gradiva redovno su se na narednim časovima provjeravala, dopunjavala i proširivala u čemu smo svi aktivno učestvovali. Cijenili su i isticali sve ono što su pojedinci sami pronašli, pročitali, dopunili a posebno ono što je bilo originalno, naše lično.
Rado se sjetim jednog časa filozofije kod profesora Hilmije Puzića. Razgovaralo se o gradivu sa prethodnog časa sa kojeg sam bio odsutan. Prozvao me je profesor, bi mi nezgodno da se izvinjavam i počeh da pričam onako kako sam ja osjećao da bi to moglo i trebalo biti. Kada sam završio pita me profesor gdje sam to pročitao ili čuo. Odgovorim da nisam nigdje, a da to jednostavno proizilazi iz do sada pređenog gradiva. Odgovori mi da zna da to nisam pročitao jer to nigdje i ne piše, ali da je to ipak tako. Dobio sam četiri. To mi je najdraža ocjena. Jedina koje se često sjetim.
Kasnije sam shvatio da se tako mogao ponijeti samo pravi profesor, čovjek velikog znanja i širokog duha home udžbenik i vlastito predavanje nisu ”Sveto pismo”.
Bio je pravi profesor filozofije. Posjedovao je, rekao bih, neku istočnjačku mudrost, govorio smireno, razložno, bez ijedne suvišne riječi. Imao je izuzetnu sposobnost da sam vodi raspravu i polemike i pri tom i ”za” i ”protiv” uvijek nalazio prihvatljive argumente. Slušajući ga sa zadovoljstvom i divljenjem i sam sam zavolio razložno raspravljati i polemisati, možda malo i previše, ali na moju žalost bez profesorove smirenosti.
Osjećali smo da nas naši profesori cijene. Nikada nam nisu držali moralne pridike, nikada na nas galamili, nikada izgovarali pogrdnu riječ. Nisu nas zapisivali ni udaljavali sa časova. U takvom ponašanju prednjačio je profesor pedagogije i psihologije Duško Ćapin. Svaki njegov čas počinjao je ustaljenim radnjama: ulazak, pozdrav, sjedanje za katedru uz namještanje rukava i podizanje nogavica, zapisivanje časa, a zatim razgovora o pređenom gradivu. Razgovarajući nismo imali dojam niti da nas ispituje, niti provjerava ali smo na kraju dobijali ocjene. Iako ocjene nije govorio, znali smo koliko je ko dobio.
Voljeli smo većinu svojih profesora, ali smo najviše cijenili profesora Duška. On je bio, čini mi se, jedini kojeg smo baš svi poštivali toliko da nas je bilo stid da ne naučimo i kod kojeg zato i nije bilo slabih ocjena.
Bio je elegantan i neobično uredan. Podsjećao nas je na slike muškaraca u besprijekornim odijelima, istaknute u izlozima muških krojačkih salona. Takav je bio naš profesor Duško, prvi profesor.
Na Višoj Pedagoškoj školi hemiju mi je predavao Risto Đurić. Veliki zaljubljenih svog posla i predmeta. Volio je više dokazivati i pokazivati nego pričati. Znao bi kazati ”Hemija, to su vježbe i eksperimenti”. Sve se blagovremeno i dobro pripremalo i uvijek uspijevalo.
Rijetko sam susreo čovjeka sa takvim skladom fizičkog izgleda i njegovog duha. Visok, plav, lijepa stasa i još ljepšeg glasa, blag, dobronamjeran, razuman, plemenit čovjek. Prava ljudska dobrota, čovjek koji se rijetko rađa i u nekoliko generacija. Sve je razumio i uvijek pravilno postupao.
Duboko mi se urezala u sjećanje jedna zgoda sa profesorom Đurićem. Nekoliko godina po završetku Više Pedagoške škole, nekoliko nas nastavnika, bivših profesorovih studenata, odlučismo pomoći jednom našem kolegi, koji je radio kao nastavnih hemije, a nije bio diplomirao, i mene zapadne da porazgovaram sa profesorom Đurićem da bude malo popustljiviji na ispitu. Učinih to sa ne baš malom strepnjom i nelagodom. Kad me profesor sasluša, na moje iznenađenje i veliko zadovoljstvo sasvim mirno i jednostavno reče da nema problema, da je on bio kao inspektor na času hemije kod tog našeg kolege, da je njegov rad dobar, da zna koliko treba, a više nije ni bitno. Prisjetih se svog cjepidlačenja oko matematike sa učenicima osnovne škole i bi me stid.
Poznata je izreka da je lakše naučiti nego znati naučiti druge.
To vrijedi za sve a posebno za matematiku. Po toj sposobnosti bio je daleko poznat i neobično cijenjen profesor matematike Mirko Kulišić.
Imao je sposobnost da sam uoči šta nam nije jasno i da nam to jednostavan način približi i objasni. Upozoravao nas je da se ništa, a posebno matematika ne može naučiti dok se prethodno ne razumije. Govorio nam o razlikama između previda, grešaka i neznanja. Savjetovao nas da nikada odmah ne radimo zadatak koji nam neko donese da riješimo, već da sutra donesemo riješen zadatak.
Imao je veliko iskustvo. Od profesora Kulišića se uvijek moglo nešto novo naučiti. Vraćam se, jedan put, sa popravnog ispita nezadovoljan što učenici nisu znali. Susretoh profesora Kulišića, upitah ga šta je on radio kada mu učenik nije znao na popravnom ispitu. ”Kada neko ne zna i oborim ga, onda mi je tri dana čista savjest, a poslije stalno nemirna, a ako ga pustim, tri dana mi savjest nemirna, a onda stalno mirna”, odgovori moj profesor. Da nije bilo tog razgovora teško da bih nekoliko godina kasnije pocijepao zapisnik s popravnog ispita u kojem je već bila napisana jedinica i napisao prolaznu ocjenu. Ta učenica je završila školu kao učenik generacije.
Profesor Kulišić nije volio samo matematiku. Volio je svakodnevni život, sport, druženje... Volio je sve što je lijepo, jednostavno nije mogao ostati ravnodušan pred ljepotom. Bio je vrlo duhovit čovjek. Njegove dosjetke su bile originalne i nezaboravne, ali uvijek s blagom primjesom onog originalnog životnog zbog čega ih je lijepo prepričavati a ne pisati.
Zbog svog izgleda, obrazovanja, ljudske širine duha bio je godinama jedna od najcjenjenijih osoba našeg grada. Imao je u sebi neku posebnu moć, posebnu energiju. To je valjda ona sila, koja je, u još poratnom Mostaru, sakupila na njegovoj sahrani sve preostale Mostarce.
Svi ti moji profesori bili su kršni, naočiti, dobronamjerni ljudi, koje je uvijek bilo lijepo susresti, vidjeti, a još prijatnije porazgovarati s njima i uvijek nešto naučiti. Danas znam da sam više naučio od njih nego iz sve pročitane pedagogije i metodike.
Bili su pravi profesori kakvih nažalost više i nema.
Hvala im za sve!
|