|
Polagano
(piano)
Ponovo mi poshalji svoju lijevu ruku
da u nishtavilo odagna moje misli
daleko od shtake jednog zhivota
rasutog u jedinoj chudnoj igri
ludih izmishljaja i zhelja
bestidnoj i glupoj avanturi s pobijedjenima
nikad pobjednicima svima porazhenim
jedinom bitkom chija je stanka
ova prividna svakidashnja smrt
nijemi pucanj daska koja popushta
trpki nagovjeshtaj neke izlizane rijechi
gurnute i pretvorene u nishta, u jucher...
Sakrij mi onaj sretni otok
i zacharani koji skriva tvoj obraz
ako ne ostanem mozhesh mi rec'i barem: polagano
Prije pochetka
(primo dell’inizio)
Sat koji na rimske zidine rasipa
muklu zvonjavu dalekih crkava
pokazuje, ljubavi moja, osam ili dvadeset,
bijeg tvojih zora ili nosi moje sutone?
Ruzhichasto kojim se boji tvoje lice,
koje je jucher bilo srec'a, tvoja i moja,
josh je istinski san, poput smijeha,
poput placha, poput posljednje pjesme?
Sad te gledam: nijeme tvoje misli.
Dugo ishchekivano, vec' ocvalo
prolazi proljec'e. A zhelje
ti govore: ne mijenjaj svoj zhivot.
pjev tebi obec'an samo je dah.
Sad se bojish. Sudba je protiv nas.
Ali pogledaj na grani pticu
ne leti, ali je vec' zhiva – jedva jedva.
Preveli: Sanja Roic' i Sinan Gudzhevic'
|