|
Hadzhiefendic'eva slika ne kao prepis plesa vec' kao opredmec'ena muzika. Prva osobina njegove boje je ritam. Ritam naga zanosa akta podatna muzici u kojoj je Tvorac, Tajanstvo i Vrhunac. Nota inache nishta ne oznachava, ali je slikar oznachio notu, po mjeri figure neprozaichna chuvstva. Oslikao je dozhivljaj muzike i neka stanja nesaglediva smisla chiji je sadrzhaj samo umjetnoshc'u izreciv.
Na ovim slikama muzika prestaje da je sama sebi znamen i chujemo zhivost zelene boje vatre rasplamsale iz ochiju plesachice i na sadrzhaj i na formu, bez ambicije da interpretira Emociju, chije tezhishte nije razmahanu senzualizmu. Ako se gledaju dugo ili u nizu prikazuje se potencija pokreta tijela i necheg nepredvidiva na izlizan jezik pojmova, ali necheg shto se lako sporazumjeva sa duhom u cjelini, ne izuzimajuc'i ni prostore mistichne chulnosti.
Prepushtajuc'i se osjec'aju muzike nacrtao je zvuchnost ljepote tijela u njegovoj tezhnji da srese smrtni muk i mrak, ili presretne spoznajom i vjerom u magichne predjele chista trajanja. Krik vjechne tishine iz provalije usta plesachice, kao greshka u prosudbama drevna razuma, mozhe biti zametak duhovnosti darovita posmatracha.
Tuzla, mart 2004.
Mirzet Ibrishimovic'
|