|
Gradimir Gojer je shvatio i rekao puno više, nego što će ikad mnogim ljudima biti jasno, ili uopće poći za rukom da kažu. Naravno, to znači i podrazumijeva onu vrstu govora koju mnogi izbjegavaju, sebično nastojeći da ne afirmiraju drugog čovjeka, prešutkujući njegovo djelo. Mada i tako, drugi – kao i svi, htjeli ne htjeli, opet, dovoljno govore: sobom. I opet: svojim prisustvom. I opet, dakle: tom ne/sebičnošću, a tako joj dodajući i jasan predznak svoje pojave i pretvarajući svoju pojavu u predznak, čak. Gradimir Gojer vidi i bilježi nesebičnošću svoje raskošne ljudske prirode s pozitivnim predznakom, što je ljudima tako rijetko blisko i u navici. Mada nam je svima i uvijek u nadi i računici s kojom prolazimo. Makar potajno vjerujemo da to što jesmo i jeste, barem neko odozgo – vidi sve. Zato, iako smo to nadom ukalkulirali, kao bića nevjerovatnoći odana prirodom i životom koji je potpuna nevjerovatnoća i čista nemogućnost – kao samo granično mjesto svega što život znači i jeste, ostajemo zapanjeni videći, kako je to što smo željeli i moguće i uistinu: stvarno! Taman smo, skloni šuhvi, počeli misliti kako je to sasvim drugačije, a eto, neko je htio i sobom i samo njemu datom prilikom nešto reći i o nama! I naša vjera u čovjeka i tako sopstvenu priliku osnažena je, ona vidi kako ima smisla, jer – nije bez osnova!
Knjiga Gradimira Gojera Tuzlanski teatarski pasteli – skice & motivi..., dio je te mogućnosti životnoga i inventivno-kreativnoga sjaja njegove, u svemu osebujne pojave. Njegove duhovne i kulturne širine, njegove kulturologijske identifikacije i postvarenja njegove konstitucije u okruženju i vremenu, u sebi i nama, na istom putu i u trenutku za koji smo imali razloga misliti kako je već prošao i, kako ga pouzdano, više i: nema. Jer, puno ljudi zna kako teško opada s grane list i kako lahko, a zauvijek prestaje život. A Gojer to podrazumijeva i poslije lijepih tuzlanskih godina prolazi sjećanjem, prostorom, vremenom, licima, scenama, bilješkama, obrće skice i motive, reda svoje pastele – bez kojih ni nas ovakvih sada – uopće ne bi bilo i ne bi moglo biti u ovome odnosu! Njegovo čovjekoljublje je čisti beskraj dobrote. Inače, o samom svome djelu i porijeklu, imali bismo uveliko manjkavu predstavu. Okruženje je ono u šta smo ga/se uspjeli pretvoriti. Ono je onakvo kako smo ga uspjeli vidjeti i već time smo ga bitno odredili za sebe, ali i za druge.
Fascinantno je, s koliko dobrote i uistinu plemenite nepretencioznosti, Gradimir Gojer ostavlja kulturologijski trag na putu kojim prolazi, čineći ga prohodnim do pravca magistralnoga sjaja. To je, kao da u ljetnoj noći iz cvijetne krunice trusi polenov prah, koji će u dolazećem jutru, na orošenom listu postati: obojen trag. To je toliko prirodno, blisko i imanentno tehnici pastela, da je podudarnost Gojerove namjere i iskaza, naslova ove knjige i njezinoga sadržaja – čisto značenje u fenomenološkoj matrici kulturne projekcije i njezinoga smisla u prostoru i vremenu. Ostat će vječna, neodgonetnuta tajna, kako je stizao uraditi sve to što vidimo i što će sada, kada je tu: zauvijek trajati. (Riječi: neodgonetnuta tajna – stavljam pod navodnike zbog toga što nose snažnu asocijaciju, jer su u naslovu izvrsne knjige poezije pisca i pjesnika Hamdije Demirovića, inače teatrologa – a objavljene u biblioteci Nada, u sarajevskoj Svjetlosti, 1976. godine.)
Gradimir Gojer je u nesmiljenoj dinamici svoga vremena i smicanja svijetova na svom putu napisao, objavio i ostavio više knjiga, a svoje življenje pretvorio u svekoliki smisao djelanja radi darovanja. To je čovjek koji voli, a ljubav štedro daruje. Vremena su takva, pa mu se, nerijetko i to uzima kao grijeh. Ali, Gradimir Gojer je čovjek koji piše i koji zna: to što čini drugačije se upisuje. Potom, on nema ništa protiv: neka pokuša ko god hoće i neka poslije, s najbolje odabranog mjesta i rastojanja, sam pogleda i svoju sliku, jer zrcalo je tu makar odražavalo i puku prazninu. Gojer je naime, odavno shvatio kako je tek i samo: čovjek medu ljudima. Uistinu Čovjek, ne tek – sjena. Da je tome tako, svjedoči sobom i svojim knjigama koje su pune drugih ljudi i njihovih djela i njegove dobrote u razaznavanju i svi, njima obuhvaćeni, mogu prepoznati i jasno vidjeti sopstveni značaj. Tako, iz samoga centrišta, Gojer sebe stavlja na stranu, svjestan vrijednosti prisustva nevidljivog.
Predano radeći kao teatarski reditelj i tako, bez distance živeći nesmiljeni dril profesionalne etike, Gradimir Gojer, kao da i ne pomišlja da se troši uredujući svijet po svome. Ni najmanje nije jednostavno razumjeti kako je Gojer uopće, uz sve što radi i što je radio, mogao živjeti i misliti još nešto. Ovo, utoliko prije što teatar ne ostavlja prostor za dvije ljubavi, a Gojer se pojavljuje kao čovjek kojega u njegovim redateljskim poduhvatima i teatarskim nesanicama igraju na pozorišnim daskama, ali koji je razumio u kojoj mjeri je Život kao takav – predstava bez kraja i mimo sjaja koji raspoznajemo u sopstvenoj želji kad uključujemo scensku rasvjetu, koristimo zvučne efekte ili: sve dajemo redateljskoj ili glumačkoj ulozi.
Naime, svaka kazališna predstava je nesmiljeno trošenje i energetsko pretakanje svega što je čini. Predstava je satiranje svega što u nju ulazi, tek radi ticaja – namjerno ne kažemo: utjecaja – tek da bi proizvela ovlašan, lagahan dodir, kao daktil ljudskoga sna barem u prvom redu gledališta. Ta, tehnologijski gledano najkompliciranija machine ovosvjetskih poslova kakvom smatram teatar – nema milosti ni prema jednom atomu koji je čini i po tome je od svega drugog uistinu sličnija životu, jer uspjeh se mjeri samo pljeskom gledališta, dok se oznojni akteri još bore za zrak i klanjaju se – nastojeći u sumraku razaznati lica gledatelja. Zato je krupno pitanje: Kako je nastala ova izvrsna i dragocjena knjiga?
To je knjiga koja otvara i umnogome odražava nespoznatosti tuzlanskog teatarskog i kulturnog miljea, a sam teatar i njegove ljude čini neusporedivo značajnijim od svakog poimanja iznutra i do sada. Ova knjiga doseže kulturološku auru društvenoga konteksta koji implicira i teatar, ili: u kojemu teatar pulsira kao njegovo srce. Knjiga u kojoj autor upravo svojom dobrotom, širinom uvida i visprenošću promišljanja nepretenciozno afirmira nespoznatost ljudskih i inventivno-kreativnih veličina i njihov nesebičan dar drugim Ljudima u kulturnoj sredini koju zovemo Tuzla.
Tuzlanski teatarski pasteli – skice & motivi... Gradimira Gojera su istiniti i tako: stvarni. I nema pogleda kroz ovu knjigu koji neće uočiti koliko je značajno njezino pojavljivanje za ukupnost slike i artikuliranje odnosa i uvjeta koji je recikliraju. Gojer je čovjek neizmjerne pozitivne energije u kojoj se otapa svaki otpor i opstaje mogućnost ljudskoga sna. Gojer je od onih, nažalost, uistinu malobrojnih ljudi koji znaju: knjiga je čovjek ne samo kao stil spisatelja, knjiga je čovjek jer čovjek bez knjige ne postoji! Potom i dakle, Gradimir Gojer upravo zbog toga – piše svoje knjige.
Ustvari, Gojer je čovjek od knjige i zato zna da su i drugi ljudi ako išta vrijede, tek: knjige koje će valjati i drugim ljudima jer će ih ispuniti ljudskošću. Svoje knjige, Gojer ljudima ispunjen, prvo ispunjava sobom. Njegove knjige stoga imaju stvaran ljudski sadržaj i smisao. Njihov sadržaj leluja kao u emulziji, otopljen u neviđenoj kreativnoj i humanističkoj energiji ovoga čovjeka. Njihov sadržaj je tako: Čovjek, par exellance.
Riječju i fotografijom, sjećanjem i faktografijom ispred čitatelja defiliraju Radoslav Zoranović – Zoran, glumac i četvrt stoljeća ravnatelj tuzlanskog teatra. Teatarski poslenik koji fundira profesionalizam u tuzlanskom teatru, ali sudjeluje i u osnivanju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, Jugoslavenskih pozorišnih igara – Sterijino pozorje u Novom Sadu, Festivala djeteta u Šibeniku, djeluje kao predsjednik Zajednice profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine. Mustafa Hadžialić – dugogodišnji direktor Narodnog pozorišta Tuzla, posebno odan izlaženju časopisa Pozorište. Nijaz Alispahić – književnik, dramski pisac, dramaturg, lektor i umjetnički direktor Narodnog pozorišta Tuzla, dugogodišnji urednik časopisa Pozorište. Časopis Pozorište i njegovi sjajni zahvati u teatarski život. Eldin Tabučić, direktor. Ispred čitatelja prolaze dramski pisci i njihova djela. Jovan Hristić. Henrik Ibzen. Derviš Sušić. Miodrag Žalica. Branislav Nušić. Miroslav Jančić. Ahmed Muradbegović. Alija Isaković. Zlatko Topčić. Ivan Lovrenović. Meša Selimović. Lada Kaštelan. Slobodan Stojanović. Zlatko Jugović. Fatmir Alispahić. Sjajni slikari i scenografi. Ismet Mujezinović. Mevludin Ekmečić. Memo Dervišević. Ervin Pleše – Deda. Akademik Affan Ramić. Nesim Tahirović. Glumci. Maks Damadžić. Desa i Zdravko Biogradlija. Zaim Muzaferija. Marko Stanić. Mirsad Tuka. Muharem Osmić. Viktorija Stefanović. Vlado Kerošević. Tomislav Krstić. Meliha Fakić. Milenko Iliktarević. Zoran Bečić. Selma Alispahić. Emir Hadžihafizbegović. Edina Papo. Miodrag Mića Mitrović. Autori muzike. Čestmir Dušek – Mirko. Asim Horozić. Zoran Obrenović. Gradonačelnici Selim Bešlagić i Jasmin Imamović. Tonci i rasvjetljivači. Inspicijenti i sufleri. Kostimografi i rekviziteri. Probe, praizvedbe, premijere, reprize. Putovanja i gostovanja. U Bosni i Hercegovini, ali i u zemljama sada ex-YU i SAD-a... Dramski studio Narodnog pozorišta Tuzla. Dječije kazalište i lutkari. Ljudi i pojave, izložbe i predstavljanja. Redateljski listići i listine. Plakati, pozivnice i afiše. Ukoričena značenja, smislovi i likovi. Sve propušteno kroz optiku i multiplicirano viđenje Gradimira Gojera u njegove zapise i spise koji sve to sada – čuvaju zauvijek.
Gojerova nepretencioznost odrednice skice & motivi, data već u naslovu knjige, ostaje po strani kao urođena i puka skromnost u našem susretu s njegovim esejom o dramskom opusu Derviša Sušića, pod naslovom: Dramatičar Derviš Sušić. Riječ je o tekstu u kojem odjedanput pred nama iskrsava na samo vrstan dramatičar Derviš Sušić, već i znalac, suptilan opservator njegovoga dramskog i dramatiziranog teksta – redatelj Gradimir Gojer. Ovome sličan po zasnovanosti i snazi iskaza je i Gojerov tekst: Časopis Pozorište – Avangardnost u svom vremenu, potreba u današnjem, kao i tekst: Ahmed Muradbegović – Reformator i anticipator u Tuzli. Nisu manje dragocjeni ni glumački portreti tuzlanske teatarske scene koje donosi odjeljak knjige naslovljen kao: Glumačke karijatide. Gradimir Gojer, čovjek urođene skromnosti i stvarne kulturne mjere, uvijek daje puno više drugima nego što i pomišlja da bi mogao uzeti za sebe.
Čini se, ovakve knjige su ono što kulturologijski gledano, a radi kulturološkoga rasta i artikulacije kulturnoga prostora, iznad svega trebamo. One donose ono, čemu se bez zazora možemo i trebamo radovati. Ono, što u odsustvu, nikako ne umijemo cijeniti, a što pojavljivanjem teško budi naš zamrli nerv o toj potrebi. Gradimir Gojer, kao pojava u svakom pogledu, jeste čovjek koji to zna i koji upravo zbog toga – piše ovakvu knjigu. Ako samo ovlaš pogledamo koliko ljudi koji prohode ovom knjigom više nije među živima, proći će nas trnci, jer i da nisu u knjizi, očito je, oni opstaju u nama i kad o tome ne razmišljamo. A Gradimir Gojer pišući svoju knjigu – vraća i naš dug.
Ovdje, potrebno je kazati i slijedeće: Narodno pozorište Tuzla, koje je izdavač ove knjige, jedna je od onih uistinu za naše prilike malobrojnih institucija kulture, koja ne da nije štedjela i zazirala od ulaganja u prateću izdavačku i propagandnu djelatnost, nego je pouzdano – imajući visoku svijest o značaju – ulagala i preko svojih stvarnih mogućnosti. Zato danas, osim ukoričenih godišta časopisa Pozorište, koji, nažalost, više ne izlazi – uz ovu kuću stoje izvanredne knjige i monografije, kolekcije plakata, afiša, pozorišnih programa, pozorišne fotografije, pa i ova izvrsna knjiga koju je napisao Gradimir Gojer, a koja je i u izdavačkoj djelatnosti ove institucije i među knjigama Gradimira Gojera – jedinstvena. Ona se izdvaja, prije svega po širini kulturološkoga zahvata i snazi Gojerovog kulturologijskog razumijevanja pojave, smisla i cilja njezinoga nastajanja.
Knjigu je uredio Fatmir Alispahić, a izvrsno dizajnirala Adela Bajrić. Knjiga osim uistinu vrijednih tekstova, napisa i zapisa Gradimira Gojera, donosi i obilje fotografija iz teatarskog života u Tuzli i gradskih prizora sa tuzlanskih ulica.
Pa, mislimo, kako je Gradimir Gojer pouzdano, jedini čovjek koji bi slične knjige mogao napraviti o Mostaru, Sarajevu, Zenici, ako ne i o još nekim gradovima i njihovim ljudima u Bosni i Hercegovini. I, kako bi bilo plemenito: pozvati ga, zamoliti ga i pomoći mu da to učini.
Prosinca, 2003.
|