|
1.
Jedan od najzanimljivijih, najomiljenijih, pa mozhda i najznamenitijih Dubravaca dvadesetog stoljec'a, nezaboravni Salko Filandra, znao je chesto pripovidjeti kako je Bog dragi, kada je stvarao svijet, za svaki njegov kutak odredio po neku biljku u kojem bi ona nicala, rasla i bila ljudima od kakve koristi. Tako je za neki kraj odredio jabuku, za drugi treshnju, za trec'i bor, za chetvrti bukvu i tako redom, a za podruchje od Vidova polja na istoku do kotline rijeke Neretve na zapadu, te od rijeke Bregave na jugu do Rotimlje na sjeveru, odredio je chudnovatu, tvrdokornu i nimalo ljupku biljku dub, koja osim neshto krzhljava hlada za dugih i prevruc'ih ljetnih dana, pregrshti hrapavog i suhoparnog lishc'a za hajvan, i kvrgave i herave sohe za serdjene ili plast sijena, i nije pruzhala neku drugu blagodat.
Ali se ta zhilava i kochoperna biljka brzo prilagodila posnoj hercegovachkoj zemlji, crpila iz nje ono malo zhivotnih sokova i spasonosne technosti, te se naskoro proshirila svuda uokolo.
|
Dzhafer Obradovic': Dubravske kukrice
|
|
Po nachelu: daj shta dash, ili: bolje i dub nego glog, prastari stanovnici ovih krajeva prihvatili su dub kao dobrodoshao dar Sveznajuc'eg, pa je vremenom on zadobio znachenje blagoslovljenog drveta pod chijom su se kroshnjom odrzhavali vazhni skupovi i chak priredjivale vjerske svetkovine. Kao shto je Francuski kralj Louis IX dijelio narodu pravdu sjedec'i pod velikim hrastom – dakle, prvim dubovim rodjakom –, tako su i stari ilirski zhreci pod dubom narodu proricali sudbinu, a bogumilski svec'enici pod njim uprilichavali najznachajnije rituale svoje vjere.
Pod dubom su se, isto tako, chesto okupljali i obichni ljudi. Neshto ih je magichno privlachilo pod njegove guste modrozelene grane, pa bi se tu odmarali, izlezhavali, zanovijetali i pjevali. Bezbroj je pjesama narod ispjevao o dubu ili u vezi sa dubom, a sve donedavno su se u ovim krajevima, u obliku bec'arca ili gange, mogle chuti pjesme:
- Mala moja chuvaj svoju shubu
- dok se pentrash po zelenu dubu,
ili
- Curica se na zelen dub pela,
- drvo krivo, ja se podvirivo.
Dubrave su i dobile ime po dubu, a dub nigdje tako dobro i ustrajno ne raste kao u Dubravama. U tom smislu, dub je, da se posluzhimo knjizhevno-stilistichkom terminologijom, tvarna personifikacija Dubrava, njihov zashtitni znak i arhetipski simbol.
I zaista, duhovnom bic'u i zhivotnom usudu ljudi koji odvajkada naseljavaju ove krajeve nishta nije slichnije i prispodobnije od mukotrpnog, ustrajnog i gordog napora ove chudnovate biljke za opstankom. Tvrdokorna vezanost Dubravaca za svoju zavichajnu zemlju umnogome je nalik slijepom porivu duba da svojim korijenjem uraste shto dublje u utrobu zemlje. Chak i etimoloshki rijech dub asocira na dubinu a, s druge strane, dubina je pojam koji opchinjava ovdashnjeg chovjeka: duboka zemlja, duboka chatrnja, duboka jama, duboka misao, duboka dusha...
2.
Ako, pak, Dubravci oduvijek kubure s vodom, sa suncem nemaju takvih problema jer njega ima u izobilju, i to tokom cijele godine. Ljeti, dakako, ponajvishe, ali i zimi kada ga obichno prati jak i hladan sjeverni vjetar od kojeg se Dubravcima pamet razbistruje, a kosti lede, pa je tako vishe od shtete nego li od koristi, buduc'i da njima pameti nikada nije nedostajalo, a zdravih i hornih kostiju jeste.
U 20 sela, koliko ih ima u Dubravama (Gubavica, Rotimlja, Trijebanj, Hodovo, Lokve, Pijesci, Stanojevic'i, Bivolje Brdo, Sevac'-Njive, Pochitelj, Hotanj, Domanovic'i, Rechice, Oplichic'i, Prenj, Aladinic'i, Jasoch, Crnic'i, Pjeshivac i Borojevic'i), do posljednjeg rata je zhivjelo 30-tak hiljada shto velikih, shto malih, shto mushkih, shto zhenskih Dubravaca i Dubravki, i to pripadnika sva tri ”konstitutivna naroda”, kako se to danas uobichajeno kazhe. Koliko ih sada ima, teshko je procijeniti; mnogi su otishli u privremeno ili trajno iseljenishtvo, ali su mnogi i doshli kao rezultat tzv. ”humanog preseljenja naroda”. Ono shto je sasvim izvjesno jest chinjenica da je preostao sasvim mali broj pripadnika srpskog naroda, i to opet ponajprije zahvaljujuc'i ”etnichkom inzhenjeringu” koji je vrijedne i radishne dubravske Srbe otpuhao sa svojih pradjedovskih ognjishta i bogatih imanja na dabarske, bilec'ke i nevesinjske chuke i betine. Za tu blagodat oni ponajvishe mogu zahvaliti svojim mudrim i dalekovidnim vodjama, bjelosvjetskim ublehashima, ali i svojoj iskljuchivosti i naivnosti. Dubravski Boshnjaci su se u velikoj mjeri iz izbjeglishtva vratili svojim kuc'ama pa se multietnichka tronozhna sinija ovoga kraja ponovo pochela uspravljati, dodushe, josh uvijek na svoje dvije koliko-toliko zdrave noge i trec'u klimavu. Kada c'e, i da li c'e uopc'e, ponovo tri zavadjena brata sa nje kusati svoju mukotrpno stechenu chorbu, ovoga puta svaki svojom kashikom i iz svoje c'ase kada vec' vishe ne zhele iz zajednichke, vjerovatno ne bi umio kazati ni na pochetku spomenuti Salko Filandra.
Ali bi on, da je josh zhiv i da sa svojom chuvenom crnom tashnom pod mishicom josh obilazi dubravske mahale i posjec'uje nezaboravna i bajkovita zimska sijela, o tome, svakako, smislio kakvu sarkastichnu shalu. Jer ovo je vrijeme kao narucheno za takvu vrstu ”narodnog stvaralashtva”. Nikad uchenijih, pametnijih i imuc'nijih ljudi, a nikad vec'ih mahnitluka, moralnih sunovrata i duhovne bijede! U svojoj dugoj historiji Dubrave, zasigurno, nisu zapamtile apsurdnijeg, bespotrebnijeg i surovijeg medjunacionalnog sukoba nego shto je to bio nedavni rat. Pa makar je svaki rat, u sushtini, apsurdan, bespotreban i surov, ovaj posljednji je, dodatno, bio i krajnje sramotan, pa c'e trebati mnogo vremena da se zaborave suludi i divljachki nasrtaji komshije na komshiju, domac'ina na domac'ina, chovjeka na chovjeka. Bilo bi dobro shto prije izbrisati tu grozomornu ljagu sa svijetlog i chasnog dubravskog obraza.
A historija Dubrava je i duga i zanimljiva i burna. Dubrave se spominju josh u Ljetopisu popa Dukljanina, u vrijeme prije 1177., a poslije u jednoj povelji hercega Stjepana iz 1444. godine...
Poljoprivreda i trgovina su u Dubravama narochito cvjetale u vrijeme Ali-pashe Rizvanbegovic'a koji je pomagao, poticao i unapredjivao uzgoj maslina, vinove loze, murava, bajama, oraha itd.
Vrijedni dubravski domac'ini nisu nikada zapostavljali ni jedno od spomenutih zanimanja, niti su odustajali ni od jedne tradicionalne poljoprivredne kulture, ali su, uz stare, prihvatali i razvijali nove i rentabilnije. Tako je u posljednjem kvartalu proteklog stoljec'a naglo porastao uzgoj voc'a (breskva, kajsija, treshnja, vishnja) i povrc'a (paprika, kavada, pipun, lubenica). Orijentacija na ove profitabilne kulture i modernizaciju proizvodnje, ali i sve izrazitije ukljuchivanje Dubravaca u tzv. ”udruzheni rad” u oblizhnjim gradovima, za kratko su vrijeme pretvorili Dubrave u ”hercegovachku Kaliforniju”, a zhivotni standard ovdashnjeg stanovnishtva digli na razinu razvijenih evropskih regija.
Nuzhno je, medjutim, kazati, podvuc'i i nikada ne zaboraviti kako su za sve blagodati svoga pristojnog i prosperitetnog zhivota Dubravci ponajvishe dugovali svome predanom, upornom i mukotrpnom radu i svojoj velikoj predanosti zemlji koja ih je radjala, hranila i chinila sretnima. Vishe nego iko drugi oni su znali da zemlja trazhi motiku, a ne molitvu, i da svoje obilne darove uzvrac'a samo onima koji u nju ulazhu svoj trud, muku, znoj, svoje povjerenje i ljubav. Zemlja voli one koji je pohode u svjezhe praskozorje i koji je prepushtaju njezinom blazhenom pochinku u tiho sumrachje. Voli i one koji svaku njezinu grudu, svaki pedalj i svaki trun otimaju od vrletnih pustoshi i koji svoj opstanak vezhu uz njezino beskrajno blagodushje. Takve ona nikad ne ostavlja gladnim, napushtenim i tuzhnim.
Niko kao Dubravci ne zna da je zemlja majka i hraniteljica, kolijevka i braniteljica, ljubavnica i darodavateljica. Niko to nije ljepshe kazao od dubravskog pjesnika Alije Kebe koji u pjesmi ”Kad vazdan ljubismo zemlju” pjeva:
- ... Ljubismo vazdan zemlju u lice
- Iz njene utrobe silno zhezhe
- Mlijechni vulkan lude ljepotice
- Kojoj udvarachi povijest biljezhe
- Chim je dotaknu u zharkoj obljubi
- Glavu joj drobe i prsi gnjeche
- U slatkoj plodnji i pogubi
- Iz njedara joj dukati zveche.
3.
Mozhda je Dubravcima od zemlje i tegobnog rada miliji josh samo njihov opori, sarkastichni humor. To gordo i cinichno ruganje muci i okrutnosti zhivotnog usuda, to smijanje u brk nerazumljivoj, nerazmrsivoj i nedokuchivoj tajni ljudske sudbine, to buntovnichko i izazivachko provociranje smislenosti zhivota, jedno je od najosobenijih, najprepoznatljivijih i najpostojanijih obiljezhja dubravskog duha i teshko se mozhe podvesti pod pojam klasichnog humora, a pogotovo ne onog njegovog oblika koji se imenuje kao ”crni humor”.
Naime, sva odredjenja humornog odnosa chovjeka prema pukoj stvarnosti - komichnost, shaljivost, dosjetljivost, angedotichnost, duhovitost itd. – ne mogu sva zajedno, a pogotovo ne pojedinachno, obuhvatiti taj specifichni nachin suprotstavljanja Dubravaca velichanstvenoj zagonetnosti zhivotne tragike. Za Dubravca je zhivot poput tvrde, suhe ledine, prepune kamenih plodoroda. Njegovo, pak, poimanje zhivotnog usuda ili, kako bi to kazao Miguel de Unamuno, ”tragichno osjec'anje zhivota”, ili, kako bi se izrazili filozofi, ”teleoloshko transponiranje stvarnosti”, ogleda se u spoznaji posve razumljivih prirodnih zakonitosti po kojima c'e plodove njegovog truda sazhec'i vatra ili progutati nechastiva neman. A onaj sarkastichni i paradoksalni ”kontrapunkt” sadrzhan je u chinjenici shto c'e Dubravac na tu ”prirodnu zakonitost” po kojoj su on i njegova porodica lisheni osnovnih pretpostavki zhivota, samo slegnuti ramenima i oporo izustiti: ”Shta c'esh, visha sila! Ali, dobro je; moglo je biti i gore”.
Dubravcu cinizam, ta nadrealistichka forma humora, sluzhi kao jedino preostalo oruzhje u odbrani svoga prava na postojanje i svoga ljudskog dostojanstva. Zato je taj cinizam tako tvrdokoran, opor i chesto grub. I zato je sveobuhvatan i vishedimenzionalan. On je sastavni dio zhivota Dubravaca i, shtavishe, posve je zhiv i zhivotan, dinamichan i otrijezhnjujuc'i, nepatvoren i ljekovit.
Samo ljudi zdrava, neiskvarena i neistroshena duha, vitalni, samosvojni i samosvjesni, mogu se shaliti na svoj rachun i izrugivati se svojim mahanama. A Dubravci upravo to chine. Njihova vedra i dostojanstvena ”samokritika” ponekad poprima oblike pukog shegachenja i karikiranja, ali nikad ne prelazi onu nuzhnu granicu pristojnosti i uljudnosti, i nikad nije usmjerena na vrijedjanje drugog, a pogotovo ne slabijeg. Da je zhivot prema njima bivao milostiviji i izdashniji, i njihove bi sarkastichne zhaoke bile manje oshtre i manje otrovne. Stoga je njihov odgovor na c'udljivost i bezobzirnost zhivota, bivao istog tog znachaja i iste mjere.
|
Josip Ushaj: Umjetnichka fotografija
|
|
Dubravci se zhivotu smiju ponajvishe i ponajsladje dok on josh traje, dok teche i dok nesmiljeno priredjuje svoja obilna iznenadjenja. Oni se otvoreno rugaju i njegovom pochetku i njegovom kraju, ne shtedec'i pritom ni one josh nerodjene, niti one koji su vec' splastili svaku slamku svog zhivotnog guvna.
Kako Dubravci dochekuju svoje potomstvo u ovaj izoglavljeni svijet mozhe nam pokazati sljedec'i primjer.
Meshan Shuta, zvani Puh, poshao s ukuc'anima brati duhan. Kako se u berbu duhana polazi josh zamraka da bi se posao okonchao prije nego shto sunce grane, ne vidje odmah da mu svi berachi nisu na broju. Kad se malo razdani, primijeti da mu nedostaje najmladja nevjesta, te priupita sina Adema, zvanog Kikilo:
– Shto to nema snahe Munte?
– Ona, babo, ne mozhe. Chuva trudnoc'u – snishodljivo c'e Adem.
– A shto je chuva, nije zar bijesno tele pa da joj pobjegne? – u chudu c'e Meshan.
– Nije tele, nego pantljike. Doktor rekao da su joj slabe pantljike, pa do porodjaja mora mirovati – ljutnu se Adem.
– Jebale te i pantljike i doktor! – zgranu se Meshan. – Tebe je tvoja mater rodila na ovoj istoj njivi dok je duhan kopala, ispao si joj iz prkna pravo na zemlju, i nije se na te ni okrenula dok nije uskopala red dokraja! Pa eto te kolik dub!
A kako, pak, sa tog istog svijeta isprac'aju svoje najmilije, mozhe posvjedochiti sljedec'a ”zgodica”.
Nachupao Meho Razic', zvani Gungula, tri hiljade struka paprika da posadi u Lukama kraj Bregave. Taman pocheo saditi, kad ga s Grabove ljuti zazva mali Semir:
– Ooo, babo! Hajde odmah doma, umro adzhe!
Meho se nelagodno shtrecnu, zhao mu brata, a zhao mu i nachupana rasada, obehnuc'e ako se ne posadi josh istog dana, te c'e ljutito, vishe onako za sebe:
– Ama, kud nadje da umre bash danas!? Zar nije mogao sachekati dok paprike posadim!? Do sutra c'e mi se osushiti. Ne bi na ovoj vruc'ini ni kukrice izdajanisale.
4.
Kukrice! Shta su kukrice?
Svaki Dubravac, chak i onaj koji se zdushno trudi da nepovratno zaboravi svoj dom i svoje korijene, zna shta su kukrice. Ta, ko josh od njih nije pod kukricom trazhio mrvu hlada kada bi po ljetnom zvizdanu chuvao hajvan ili sijekao kuke za duhanske kanafe? Ko od njih nije pochesto iza kukrice obavio kakav vazhan posao koji nije za tudje gledanje? Ili, ko od njih nije chuo onu tuzhnu pjesmu:
- U Jasochu medu kukricama
- ovce chuva Filandrina C'ama,
- ovce chuva, zhalovito pjeva,
- sve suzama kukrice zalijeva.
Zarad onih koji, pak, stvarno ne znaju shta su kukrice, treba kazati da su to omanji, krzhljavi zhbunic'i ponajcheshc'e trna, drache, kakvog skromnog i slabashnog grabic'a ili dubic'a, krushke trnovache, shipurka ili smrijeka, koji su, pored svih drugih – ljepshih, pitomijih i pogodnijih mjesta na zemaljskoj kugli, nashli da rastu bash na suhom, pustom i bezvodnom kamenjaru. Rijetko je to raslinje samo jedne biljne vrste, nego se obichno udruzhi njih nekoliko, te se medjusobno isprepletu i obaviju jedna oko druge, nachine ”uzajamno potpomazhuc'u zajednicu” i, shto bi kazao Meho Gungula, dajanishu u nerazumljivom klupku zhivota, prkosec'i svim zakonima teorije ”odrzhivog opstanka”. I koliko god je teshko proniknuti u smisao takve zhivotne zajednice, josh je tezhe otkriti od chega zhivi taj chudnovati zhivotni ansambl? Korijenje mu je vishe u kamenu nego li u zemlji, koju kap vode chalabrcne tek urijetko i nabrzinu, biju ga vjetrovi i sa istoka i sa zapada, sa sjevera mu dolazi suhomrazica a sa juga gnjilohvatica, brste ga vjechito gladne koze i magarad dubravska, sasijecaju ga dubravske zhene kosorom i kosjerachom, a on odolijeva svim udarcima svoje nesmiljene sudbine i istrajava u svom odmetnishtvu od svih pravila i zakona zhivota. Sushi se i vehne stasito i granato drvec'e uokolo, od zhege i zhedji umiru dubovi, grabovi, treshnje i smokve, nestaju gajevi, shume i voc'njaci, a kukrice duraju, opstaju i nadzhivljavaju sve nedac'e, zla i poshasti.
Dubravskom duhu nishta nije primjerenije od dubravske kukrice. Tajna hiljadugodishnjeg bitisanja i opstanka ljudi na ovim bezvodnim i zharkim prostorima krije se upravo u ”konceptu” zhivota svojstvenog tvrdokornoj i kochopernoj kukrici. Ali, tvrdokornost i kochopernost s mjerom i s razlogom uvijek imaju i svoju drugu stranu i drugachije nalichje, chega su svjesni samo oni koji istinski poznaju zhivot, njegova pravila i njegove razlichite modalitete. Kao shto se tvrdokornost i ”neprijaznost” kukrice manifestiraju njezinom tobozhnjom odbojnoshc'u prema okolini, shto je samo po sebi apsurd jer kukrica zhudi za dodirom ljudske ruke i toplinom zhivotinjskog daha, tako se i dubravski duh izrazhava kao zhudnja za prisnoshc'u. U toj je prisnosti, medjutim, uvijek sadrzhana opreznost, jer Dubravac zna da je najopasnije ono shto je najblizhe. Zato on i pjeva:
- Otrova me tvoj poljubac mala,
- nisi mi ga sa halalom dala.
- Sjetit c'esh se mala mog imena
- i zaplakat imat c'esh vremena.
U sintagmi ”i zaplakat imat c'esh vremena” nema kletve niti mrzhnje, nego tek blage opomene kako c'e vrijeme namiriti sve pravde i nepravde, kako c'e kazniti nevjerne i ohole koji svojim vrelim poljupcima truju poshten svijet. Ali, izricanje blage opomene zbog uchinjenog nevjerstva zachas se pretvara u opasnu prijetnju:
- Curo Hajro, ne varaj momaka,
- ubit c'e te munja iz oblaka.
Pa ti hajde prevari i ostavi svog ”dragana” i rizikuj da te strefi jal’ munja, jal’ grom pravedni i osvetoljubivi iz mrachna oblaka!
No, Dubravac ide josh dalje pa se shegachi i ”balechi” sa svojom ”malom”:
- U male mi noge k’o u zeca
- zhenit c'u je, bit c'e hitra djeca!
Medjutim, ovdje vec' sarkazam prelazi u samosarkazam, pa se ironichna zhaoka usmjerava ka samom sebi, a pod breme opc'eg zhivotnog usuda podmec'u se vlastita ledja.
Stoga smo ”zgode” iz zhivota Dubravaca imenovali ”kukricama”. Prikladnijeg izraza nismo uspjeli nac'i. Uostalom, nisu bez razloga lajavi Gabelci znali chesto zapjevati:
- Dubravcima nasmijano lice,
- rodile im drache i kukrice!
Teshko bi se ova zbirka crtica iz zhivota Dubravaca mogla smatrati autorskim djelom. Ne bi to, mozhda, bilo ni pravichno jer ”nelicemjerni kronichar” (kako bi to kazao Evlija Chelebija) koji ih je sakupio i uvrstio u ovu knjigu, samo je ”prepisao” neke od sochnih i sarkastichnih narodnih umotvorina koje se preprichavaju na dubravskim sijelima, u kafanama i prigodom sve rjedjih druzhenja dubravskih smjeholjubaca.
Ali, ako se vec' mora potpisati kao njihov autor, onda je neizostavno duzhan odati zahvalnost svojim dragim dubravskim prijateljima koji mu neshtedimice uljepshavaju i osmishljavaju tegobnu muku zhivota toplim i ljekovitim proplamsajima vedrine dubravske dushe. I dakako, kazivanjem i ”umjetnichkim” uoblichavanjem neiscrpnog ”kukricharskog” blaga. Njihov zdravi, jedri, iscjeljujuc'i i nepatvoreni smijeh, uz koji su razmotavali i ispredali svoja vec' pomalo zaboravljena ”kazivanja”, zavrijedio je makar jednu ovakvu knjigu.
Ti ”kazivachi” – Dzhemal Bashic', Alija Piric', Enes Razic', Halko, Fadil i Osmo Obradovic', Enes Ratkushic', Shac'ir Filandra i drugi – najbolji su dokaz da arhetipski, mudri, promuc'urni, vedri, samosvojni, gordi i blagodarni dubravski duh josh zhivi i da mu je josh dugo i dugo zhivjeti. I oplemenjivati ovaj izokrenuti i izoblicheni svijet toplinom i prijatnoshc'u ljudske dushe.
U nedostatku nekog opipljivijeg i praktichnijeg oblika zahvalnosti, poruchujem im da ih ochekujem na Klokunu 27. jula naredne godine, kojom c'emo prilikom evocirati uspomene na svijetle dane nashe herojske proshlosti i zapjevati tri-chetiri ”numere” pravog bec'arca. Prisjetit c'emo se i nezaboravnog lika i djela rahmetli Salke Filandre.
Kahvu, limunadu i ostalo ”shta ko pije” – ja plac'am.
Ako, kao ono jednom Hajdar Penava, budemo imali za chim piti!
(Iz knjige Dubravske kukrice) |
|
Zadnja izmjena: 2004-06-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|