|
Evo vec' satima
pokushavam prikazati zvuk padanja latica
u lokvu pored tog stabla bezgrijeshnog.
Vec' danima
ne znam kako docharati otkucaje sata
pored svih drugih brojnih zbivanja.
Godinama vec',
suprotstavljam se nakrivljenom ekseru
na zidu magije.
Psihichko zrno tijela chuje samo taj zvuk,
koji uznemiruje
i nec'e da nestane,
kao da me zheli osvojiti glasom,
onako neduzhnim.
Ne smije mi se taj osjec'aj,
niti se ja smijem njemu.
Kad me dimenzije okupaju,
u moru slanom,
slanom bash od straha.
Nije to prostor,
nije to slika,
to je hlad.
To je dublje od svijesti,
od besvijesti.
Kako je tuzhno biti uvenula ruzha,
puna stida pored ostalih,
onih zanosnih.
Pokazhi mi, Bozhe
nachin da se branim od ovog kruga.
Bozhe, ja te molim,
daj mi snagu,
daj mi hrabrosti,
daj mi sluh, a da ne chujem te
famozne, paranoichne zvukove,
taj otkucaj vremena na plakatu
te nostalgije.
Ne daj mi da chujem samoc'u,
ne dozvoli da upadnem u vrtlog,
bez buduc'nosti.
Mozhda, Bozhe,
i na mene cheka jedna suncheva zraka
da me obasja,
mozhda se skriva negdje jedan znak
da me usmjeri,
da zaboravim ili bar prebolim,
onaj bolni, tuzhni trenutak,
negdje izmedju 1 i 60.
|