|
Evo već satima
pokušavam prikazati zvuk padanja latica
u lokvu pored tog stabla bezgriješnog.
Već danima
ne znam kako dočarati otkucaje sata
pored svih drugih brojnih zbivanja.
Godinama već,
suprotstavljam se nakrivljenom ekseru
na zidu magije.
Psihičko zrno tijela čuje samo taj zvuk,
koji uznemiruje
i neće da nestane,
kao da me želi osvojiti glasom,
onako nedužnim.
Ne smije mi se taj osjećaj,
niti se ja smijem njemu.
Kad me dimenzije okupaju,
u moru slanom,
slanom baš od straha.
Nije to prostor,
nije to slika,
to je hlad.
To je dublje od svijesti,
od besvijesti.
Kako je tužno biti uvenula ruža,
puna stida pored ostalih,
onih zanosnih.
Pokaži mi, Bože
način da se branim od ovog kruga.
Bože, ja te molim,
daj mi snagu,
daj mi hrabrosti,
daj mi sluh, a da ne čujem te
famozne, paranoične zvukove,
taj otkucaj vremena na plakatu
te nostalgije.
Ne daj mi da čujem samoću,
ne dozvoli da upadnem u vrtlog,
bez budućnosti.
Možda, Bože,
i na mene čeka jedna sunčeva zraka
da me obasja,
možda se skriva negdje jedan znak
da me usmjeri,
da zaboravim ili bar prebolim,
onaj bolni, tužni trenutak,
negdje između 1 i 60.
|