|
Pozdravna rijech
Dobro vam veche i dobro se okupili, dragi prijatelji,
|
|
|
Svaki razlog za susret s bliskim i dragim osobama je dobro doshao, ali ovaj je, ipak, po mnogo chemu, izuzetan jer je nastao iz potrebe i zhelje da se obnovi i uchvrsti sjec'anje, iz ljubavi prema Gradu i namjere da se skromno ali praktichno doprinese ochuvanje Velezha, jednog od najdragocjenijih mostarskih simbola. Nash razlog je josh dragocjeniji jer svojim okupljanjem zhelimo da obiljezhimo 14. februar, dan kojeg ljudi slave kao Dan oslobodjenja Mostara od fashizma, a oni koji to nisu, uzalud pokushavaju proglasiti danom okupacije i startom pedesetogodishnjeg mraka. Oni se pretvore u nerazumnog bika i pri samom pomenu crvene boje identifikujuc'i je sa zloupotrijebljenom i definitivno kompromitovanom ideologijom. A crveno je, ipak, samo nevina boja i nishta vishe. Crveno je nebo u svitanje i u aksham, crvena je ruzha i prvomajski karanfil, djechiji obrazi se u igri zarumene, jagoda i treshnja su crvene. I nasha krv je crvena, pa zashto onda da i boja nashih Rodjenih ne bude crvena? Zashto da i ova noc' ne hude crvena?... Kad su me vrijedni domac'ini, organizatori zaduzhili da vas, kao jedan od Velezhovih predsjednika i sauchesnik u najblistavijem klupskom periodu, pozdravim i kazhem par rijechi, bio sam u dilemi: kako da to uchinim. Da li formalno, svecharski s osvrtom na bogatu Velezhovu proshlost ili pak da izdvojim samo par interesantnih fragmenata kojima sam bio svjedokom i koji su se, obichno, deshavali iza zavjese, daleko od ochiju javnosti. Odluchio sam se za kompromis s vrlo kratkim formalnim uvodom. Dozvolite mi, zato, da umjesto nabrajanja mase, manje-vishe poznatih, podataka, istaknem tri osnovne znachajke o koje se nash Velezh nikada u svojoj istoriji ogrijeshio nije. Sazheto recheno to su:
- Socijalna osjetljivost koja je najsimbolichnije bila izrazhena 1940. god. kad se jedna naizgled obichna prijateljska utakmica izmedju Velezha i podgorichke Buduc'nosti zavrshila masovnim demonstracijama u gradu i protestom protiv nedostojnog polozhaja radnika i nadolazec'eg fashizma i rata. Vishe desetina Velezhovih aktivista bilo je tada uhapsheno i muchki ubijeno u logorima, a Velezhu je zabranjen rad.
- Druga znachajka je otpor prema fashizmu i neposredna borba protiv ovog zla u Drugom svjetskom ratu. Preko 70 Velezhovih chlanova je poginulo na ratishtima shirom zemlje, a devetero njih je proglasheno narodnim herojima.
- Trec'a, za danashnje doba mozhda i najdragocjenija znachajka je nacionalna shirokogrudost i tolerancija, zbog chega je Velezh bio najsnazhniji integracioni faktor u Hercegovini. I povrshan pogled na spiskove igracha, trenera i uprave od samog osnivanja Kluba, ukazuje na chinjenicu da su u radu Velezha zdushno uchestvovali pripadnici sva tri naroda, pa su upravo Rodjeni najbolji dokaz da je notorna lazh da ne mozhemo zajedno.
Dapache, sportski uspjesi Rodjenih su ubjedljiv dokaz da nam je najbolje bilo i da smo najuspjeshniji bili kad smo bili zajedno. Nije legendarni BMV bio produkt nekakvog politichkog inzhenjeringa, vec' prirodan i neizbjezhan rezultat stvarnih odnosa u Klubu i opshte medjunacionalne tolerancije i suzhivota u gradu.
|
|
|
Chvrsto vjerujem da c'e opet tako biti i da za nash grad ima nade, uprkos zhilavoj opstrukciji trenutnih nacionalnih dushebrizhnika i profitera. Na putu dobra i suzhivota valja biti uporan i strpljiv, za ljubav nashoj djeci koja su zasluzhila da upoznaju drukchiji Mostar bez vjeshtachkog zida duzh modre ljepotice. I ovo nashe okupljanje je posvec'eno tom cilju.
Zato svaka chast i hvala autorima i realizatorima ove divne ideje. Iako znam da c'u nekom nanijeti nepravdu ne spomenuvshi ga, imam ljudsku potrebu da se posebno zahvalim Dragom, Pedji, Landi, Veki, Pachetu, Edi, Asimu, Zlatku i svim ostalim koji su nam omoguc'ili ovo lijepo druzhenje. Hvala i svima nama shto smo se, u ovako lijepom broju, odazvali na njihov poziv i doprinijeli da nam feshta bude dostojna datuma koji obiljezhava u ime Velezha i Mostara. Poshto su veliki posao odradili bez ikakve naknade, nagradimo ih toplim, prijateljskim aplauzom, uz nadu da c'e nam proslava Crvene noc'i u Norveshkoj prec'i u lijepu i dragu tradiciju.
|
|
|
Jedinstveni Mostar na februarskoj ”feshti”
Ako je istina da za dobru vijest nikada kasno nije, onda ni ja nisam okasnio s ovim javljanjem. Jer 14-og se februara ove godine, u Fredrikstadu, desilo neshto izuzetno lijepo.
Kad je, prije mjesec-dva, Dragi Dizdar lansirao ideju o ”Crvenoj noc'i” u Fredrikstadu, nismo bili skeptichni, ali ni najzadrtiji optimisti nisu ochekivali da c'e se skupiti vishe od stotinjak Mostaraca. Zima je, putevi zavejani, a raja po Norveshkoj razbacana ko rakova djeca i do 1500 km od Fredrikstada. Ali, vec' poslije desetak dana bilo je jasno da je poziv za ”Crvenu noc'” pao poput mehlema na ljutu mostarsku ranu. Pozivi i rezervacije karata pljushte sa svih strana, pa su se vrijedni organizatori uskoro nashli u nebranom grozhdju. Vlasnik rezervisane sale nije dopushtao vishe od 340 gostiju, a ubrzo je bilo jasno da interes raje za ”Crvenu noc'” znatno prevazilazi kapacitet sale. 14-og februara svi putevi, u Norveshkoj, vode u Fredrikstad. Kc'erka mi se, sa svojom rajom, zaputila iz dalekog Trondheima pa se iz voza javlja usplahireno, ali radosno: ”Ali, chovjeche, pa voz je pun mostarske raje!”
Josh u 18.00 sati pochelo je okupljanje, iako je pochetak programa najavljen za 20.00. Susrec'u se prijatelji, sugradjani od kojih se mnogi nisu vidjeli vishe od deset godina. Sala svechano ukrashena, sva u crvenom, sa velikim Starim mostom i Velezhovim amblemom iznad bine. Potegla raja s juga, zapada i sjevera Norveshke, iz Shvedske doshli Ekra Dizdar i Zheljko Shotric', sa josh stotinjak Mostaraca, iz Engleske doletio Edo Miletic', iz Danske Jasmin Zilic', Hara i Mirna Demirovic', ”skoknuli” iz Sarajeva, Zoran Puvacha kao pochasni Dinamov navijach, a simpatizer Rodjenih iz Zagreba. Daleko bi me odvelo nabrajanje sve raje i svih mjesta odakle su nam doshli. Raju je nemoguc'e obuzdati i nagovoriti da prekinu sa grljenjem, ljubljenjem i evociranjem uspomena, tako da Asim Manjgo i Zlatko Oruchevic' sa feshtom startuju s neizbjezhnim zakashnjenjem koje nikome ne smeta. Pushta se Zhelja Samardzhic' s Velezhovom himnom, sala je na nogama i u deliriju: Rodjeni, rodjeni – kraj Neretve rodjeni. Neretva kroz vene teche. Velezh nam je oka sjaj... haj, haj... ludnica. Raji udrile suze, a rijetki norveshki prijatelji i gosti se zijanili. Nije im jasno kakav je to grom puko u, do tada, normalnu i pristojnu gomilu, ali i sami su, zbog okruzhenja vlazhnih ochiju, vidno uzbudjeni. Poslije ovako burnog polaza, feshta poprima ”normalan” tok, pa se Lando Shtucin uspijeva dochepati mikrofona da zvanichno pozdravi raju i obec'a zabrinutim domac'inima: ”Ovdje se skupila mostarska raja, pa ne mozhe biti belaja.” I stvarno, noc'as je ovdje toliko pozitivnih vibracija da nizashto drugo mjesta i nema vec' za pjesmu, ljubav i prijateljstvo. U neko doba, uzhivo, telefonom se javlja Dushko, a salom se prolama: ”Svaki grad uz nashe more ima svoga Lera, a Mostarci Bajevic'a Dushka fudbalera.”
|
|
|
Dushko emotivac, kakvog ga je mati rodila, jedva uspijeva da proguta gutu shto mu se zaglavila u grlu. Pozdravlja raju, zahvaljuje im se u ime zajednichke ljubavi – Velezha i tvrdo obec'ava da c'e sljedec'e godine sigurno biti s nama. I Mara se javlja, i Misho Maric', svi vidno uzbudjeni. Smjenjuju se pjesma, muzika, ples, tombola, aukcija slika, pa, kao shlag na tortu aukcija dresova Dushka, Mare, Barbareza, Cece... Gledam s divljenjem kako mostarski arhitekti, doktori, pravnici i ekonomisti poput pchelica zuje oko gostiju skupljajuc'i lug iz pepeljara, sluzhec'i pic'e, postavljajuc'i shvedski stol, neprekidno na usluzi mnogobrojnim Rodjenim.
U neko doba Dado Pudar chita nadahnuti pozdrav nasheg dobrog Roka Markovine, Mostarca iz Dalmacije koji mnogim, ponovo, nagoni suzu u oko. Iz chasa u chas blizhimo se kraju programa i feshte, teshko se mirec'i da vrijeme tako brzo izmiche. Sala nam je, naime, na raspolaganju do 02.00 i to valja poshtovati. Uostalom, nikom ni na pamet ne pada da ”bojno polje” napusti prije.
|
|
|
Povlachimo se svi zajedno, jedni na konak kod prijate ja iz Fredrikstada, drugi u hotel, za ovu priliku, obezbijedjen po znatno nizhim cijenama, a trec'i u potrazi za mjestima gdje c'e feshtu moc'i nastaviti do zore. Sabiremo utiske i s radoshc'u konstatujemo da se skoro 400 ljudi okupilo na jednom mjestu, da se dobro zamezilo, popilo, izigralo i zapjevalo, da su emocije prokljuchale, ali da ni najmanjeg incidenta bilo nije. Mozhda je Goran Jovanovic', koji je sa suprugom potegao iz 700 km dalekog Trondheima, najbolje izrazio osjec'anja svih prisutnih, na rastanku, rekavshi: ”Nikad sebi oprostio ne bih da sam ovo propustio.” Sutradan od domac'ina saznajemo da c'e, po odbijanju svih troshkova, za Velezh ostati 88.000 NOK.
Ne znam od kolike je to pomoc'i nashim Rodjenim, ali znam da bi bilo strashno kad bi i raja s drugih bjelosvjetskih destinacija slijedila primjer Fredrikstada i Norveshke. Ako ne znaju kako da to uchine neka se raspitaju kod Dragog, Asima, Lande, Zlatka, Veke, Pacheta, Milog, Ede i ostalih kojima valja zahvaliti za izvanrednu realizaciju ove plemenite ideje, koja c'e, u Norveshkoj, sasvim sigurno prec'i u dragu tradiciju.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|