|
Pozdravna riječ
Dobro vam veče i dobro se okupili, dragi prijatelji,
|
|
|
Svaki razlog za susret s bliskim i dragim osobama je dobro došao, ali ovaj je, ipak, po mnogo čemu, izuzetan jer je nastao iz potrebe i želje da se obnovi i učvrsti sjećanje, iz ljubavi prema Gradu i namjere da se skromno ali praktično doprinese očuvanje Veleža, jednog od najdragocjenijih mostarskih simbola. Naš razlog je još dragocjeniji jer svojim okupljanjem želimo da obilježimo 14. februar, dan kojeg ljudi slave kao Dan oslobođenja Mostara od fašizma, a oni koji to nisu, uzalud pokušavaju proglasiti danom okupacije i startom pedesetogodišnjeg mraka. Oni se pretvore u nerazumnog bika i pri samom pomenu crvene boje identifikujući je sa zloupotrijebljenom i definitivno kompromitovanom ideologijom. A crveno je, ipak, samo nevina boja i ništa više. Crveno je nebo u svitanje i u akšam, crvena je ruža i prvomajski karanfil, dječiji obrazi se u igri zarumene, jagoda i trešnja su crvene. I naša krv je crvena, pa zašto onda da i boja naših Rođenih ne bude crvena? Zašto da i ova noć ne hude crvena?... Kad su me vrijedni domaćini, organizatori zadužili da vas, kao jedan od Veležovih predsjednika i saučesnik u najblistavijem klupskom periodu, pozdravim i kažem par riječi, bio sam u dilemi: kako da to učinim. Da li formalno, svečarski s osvrtom na bogatu Veležovu prošlost ili pak da izdvojim samo par interesantnih fragmenata kojima sam bio svjedokom i koji su se, obično, dešavali iza zavjese, daleko od očiju javnosti. Odlučio sam se za kompromis s vrlo kratkim formalnim uvodom. Dozvolite mi, zato, da umjesto nabrajanja mase, manje-više poznatih, podataka, istaknem tri osnovne značajke o koje se naš Velež nikada u svojoj istoriji ogriješio nije. Sažeto rečeno to su:
- Socijalna osjetljivost koja je najsimboličnije bila izražena 1940. god. kad se jedna naizgled obična prijateljska utakmica između Veleža i podgoričke Budućnosti završila masovnim demonstracijama u gradu i protestom protiv nedostojnog položaja radnika i nadolazećeg fašizma i rata. Više desetina Veležovih aktivista bilo je tada uhapšeno i mučki ubijeno u logorima, a Veležu je zabranjen rad.
- Druga značajka je otpor prema fašizmu i neposredna borba protiv ovog zla u Drugom svjetskom ratu. Preko 70 Veležovih članova je poginulo na ratištima širom zemlje, a devetero njih je proglašeno narodnim herojima.
- Treća, za današnje doba možda i najdragocjenija značajka je nacionalna širokogrudost i tolerancija, zbog čega je Velež bio najsnažniji integracioni faktor u Hercegovini. I površan pogled na spiskove igrača, trenera i uprave od samog osnivanja Kluba, ukazuje na činjenicu da su u radu Veleža zdušno učestvovali pripadnici sva tri naroda, pa su upravo Rođeni najbolji dokaz da je notorna laž da ne možemo zajedno.
Dapače, sportski uspjesi Rođenih su ubjedljiv dokaz da nam je najbolje bilo i da smo najuspješniji bili kad smo bili zajedno. Nije legendarni BMV bio produkt nekakvog političkog inženjeringa, već prirodan i neizbježan rezultat stvarnih odnosa u Klubu i opšte međunacionalne tolerancije i suživota u gradu.
|
|
|
Čvrsto vjerujem da će opet tako biti i da za naš grad ima nade, uprkos žilavoj opstrukciji trenutnih nacionalnih dušebrižnika i profitera. Na putu dobra i suživota valja biti uporan i strpljiv, za ljubav našoj djeci koja su zaslužila da upoznaju drukčiji Mostar bez vještačkog zida duž modre ljepotice. I ovo naše okupljanje je posvećeno tom cilju.
Zato svaka čast i hvala autorima i realizatorima ove divne ideje. Iako znam da ću nekom nanijeti nepravdu ne spomenuvši ga, imam ljudsku potrebu da se posebno zahvalim Dragom, Peđi, Landi, Veki, Pačetu, Edi, Asimu, Zlatku i svim ostalim koji su nam omogućili ovo lijepo druženje. Hvala i svima nama što smo se, u ovako lijepom broju, odazvali na njihov poziv i doprinijeli da nam fešta bude dostojna datuma koji obilježava u ime Veleža i Mostara. Pošto su veliki posao odradili bez ikakve naknade, nagradimo ih toplim, prijateljskim aplauzom, uz nadu da će nam proslava Crvene noći u Norveškoj preći u lijepu i dragu tradiciju.
|
|
|
Jedinstveni Mostar na februarskoj ”fešti”
Ako je istina da za dobru vijest nikada kasno nije, onda ni ja nisam okasnio s ovim javljanjem. Jer 14-og se februara ove godine, u Fredrikstadu, desilo nešto izuzetno lijepo.
Kad je, prije mjesec-dva, Dragi Dizdar lansirao ideju o ”Crvenoj noći” u Fredrikstadu, nismo bili skeptični, ali ni najzadrtiji optimisti nisu očekivali da će se skupiti više od stotinjak Mostaraca. Zima je, putevi zavejani, a raja po Norveškoj razbacana ko rakova djeca i do 1500 km od Fredrikstada. Ali, već poslije desetak dana bilo je jasno da je poziv za ”Crvenu noć” pao poput mehlema na ljutu mostarsku ranu. Pozivi i rezervacije karata pljušte sa svih strana, pa su se vrijedni organizatori uskoro našli u nebranom grožđu. Vlasnik rezervisane sale nije dopuštao više od 340 gostiju, a ubrzo je bilo jasno da interes raje za ”Crvenu noć” znatno prevazilazi kapacitet sale. 14-og februara svi putevi, u Norveškoj, vode u Fredrikstad. Kćerka mi se, sa svojom rajom, zaputila iz dalekog Trondheima pa se iz voza javlja usplahireno, ali radosno: ”Ali, čovječe, pa voz je pun mostarske raje!”
Još u 18.00 sati počelo je okupljanje, iako je početak programa najavljen za 20.00. Susreću se prijatelji, sugrađani od kojih se mnogi nisu vidjeli više od deset godina. Sala svečano ukrašena, sva u crvenom, sa velikim Starim mostom i Veležovim amblemom iznad bine. Potegla raja s juga, zapada i sjevera Norveške, iz Švedske došli Ekra Dizdar i Željko Šotrić, sa još stotinjak Mostaraca, iz Engleske doletio Edo Miletić, iz Danske Jasmin Zilić, Hara i Mirna Demirović, ”skoknuli” iz Sarajeva, Zoran Puvača kao počasni Dinamov navijač, a simpatizer Rođenih iz Zagreba. Daleko bi me odvelo nabrajanje sve raje i svih mjesta odakle su nam došli. Raju je nemoguće obuzdati i nagovoriti da prekinu sa grljenjem, ljubljenjem i evociranjem uspomena, tako da Asim Manjgo i Zlatko Oručević sa feštom startuju s neizbježnim zakašnjenjem koje nikome ne smeta. Pušta se Želja Samardžić s Veležovom himnom, sala je na nogama i u deliriju: Rođeni, rođeni – kraj Neretve rođeni. Neretva kroz vene teče. Velež nam je oka sjaj... haj, haj... ludnica. Raji udrile suze, a rijetki norveški prijatelji i gosti se zijanili. Nije im jasno kakav je to grom puko u, do tada, normalnu i pristojnu gomilu, ali i sami su, zbog okruženja vlažnih očiju, vidno uzbuđeni. Poslije ovako burnog polaza, fešta poprima ”normalan” tok, pa se Lando Štucin uspijeva dočepati mikrofona da zvanično pozdravi raju i obeća zabrinutim domaćinima: ”Ovdje se skupila mostarska raja, pa ne može biti belaja.” I stvarno, noćas je ovdje toliko pozitivnih vibracija da nizašto drugo mjesta i nema već za pjesmu, ljubav i prijateljstvo. U neko doba, uživo, telefonom se javlja Duško, a salom se prolama: ”Svaki grad uz naše more ima svoga Lera, a Mostarci Bajevića Duška fudbalera.”
|
|
|
Duško emotivac, kakvog ga je mati rodila, jedva uspijeva da proguta gutu što mu se zaglavila u grlu. Pozdravlja raju, zahvaljuje im se u ime zajedničke ljubavi – Veleža i tvrdo obećava da će sljedeće godine sigurno biti s nama. I Mara se javlja, i Mišo Marić, svi vidno uzbuđeni. Smjenjuju se pjesma, muzika, ples, tombola, aukcija slika, pa, kao šlag na tortu aukcija dresova Duška, Mare, Barbareza, Cece... Gledam s divljenjem kako mostarski arhitekti, doktori, pravnici i ekonomisti poput pčelica zuje oko gostiju skupljajući lug iz pepeljara, služeći piće, postavljajući švedski stol, neprekidno na usluzi mnogobrojnim Rođenim.
U neko doba Dado Pudar čita nadahnuti pozdrav našeg dobrog Roka Markovine, Mostarca iz Dalmacije koji mnogim, ponovo, nagoni suzu u oko. Iz časa u čas bližimo se kraju programa i fešte, teško se mireći da vrijeme tako brzo izmiče. Sala nam je, naime, na raspolaganju do 02.00 i to valja poštovati. Uostalom, nikom ni na pamet ne pada da ”bojno polje” napusti prije.
|
|
|
Povlačimo se svi zajedno, jedni na konak kod prijate ja iz Fredrikstada, drugi u hotel, za ovu priliku, obezbijeđen po znatno nižim cijenama, a treći u potrazi za mjestima gdje će feštu moći nastaviti do zore. Sabiremo utiske i s radošću konstatujemo da se skoro 400 ljudi okupilo na jednom mjestu, da se dobro zamezilo, popilo, izigralo i zapjevalo, da su emocije proključale, ali da ni najmanjeg incidenta bilo nije. Možda je Goran Jovanović, koji je sa suprugom potegao iz 700 km dalekog Trondheima, najbolje izrazio osjećanja svih prisutnih, na rastanku, rekavši: ”Nikad sebi oprostio ne bih da sam ovo propustio.” Sutradan od domaćina saznajemo da će, po odbijanju svih troškova, za Velež ostati 88.000 NOK.
Ne znam od kolike je to pomoći našim Rođenim, ali znam da bi bilo strašno kad bi i raja s drugih bjelosvjetskih destinacija slijedila primjer Fredrikstada i Norveške. Ako ne znaju kako da to učine neka se raspitaju kod Dragog, Asima, Lande, Zlatka, Veke, Pačeta, Milog, Ede i ostalih kojima valja zahvaliti za izvanrednu realizaciju ove plemenite ideje, koja će, u Norveškoj, sasvim sigurno preći u dragu tradiciju.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-01
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|