|
U svojoj najnovijoj zbirci pjesama ”Brid” susrećemo novog Sabriju Tucakovića. Ono što predstavlja novinu u njegovoj poetici, u odnosu na njegove ranije knjige, davanje je slobodnijem uzletu njegove pjesničke misli koja, ovaj put, pliva u svojoj višestrukoj i višeslojnoj izražajnosti tako da se prilikom čitanja dolazi do novih i svježijih poetskih ostvarenja i ekspresija.
Tucaković i ovdje postavlja niz eshatološko-egzistencijalističkih pitanja koja su često na razini retorske upitanosti, a to je o, recimo, na primjer: poetsko-ljudskom imunitetu, tlaci od besmisla stvari, čovjekom obuzetim etikom oslobađanja, utopijskom transcendentalnošću i spiritualnošću iz njegove materijalističke perspektive vezanosti za zemlju, od samog iskušavanja na zemlji, on otvara temeljna pitanja koja postavlja pred svakog čovjeka, dakle, o smislu života, o ljudskoj potrebi za vječnošću, a čovjek u svojoj malenkosti i slabosti pokušava da nadraste (nadvisi) samoga sebe. Naravno, većina u tome ne uspijeva, ali ostaje ljudska borba – možda kao jedini imperativ ovozemaljskog postojanja.
Autor u toj poetskoj eksplikaciji ima značajnu dozu diskretnog humora i ironije, koji u kontrapunktu sa mučnim pitanjima zbilje, kako na ontološkoj tako i na gnoseološkoj ravni, daju jedno posebno i samo njemu svojstveno autentično svijetlo.
No u srce svega što je rekao, njegova je čvrsta i neodoljiva povezanost sa prirodom – na sve što gleda govori očima izvornog pjesnika, koji se svemu čudi, koji ima svoje odgovore, ali koje nam didaktički ne želi nametati. Dakle, kod ovog pjesnika sve je sugestija, postavljanje pitanja od kojeg imamo problem, a kojeg on želi da riješi u subjektivnoj svijesti i iskustvu svakog čitaoca.
Uz to, mora se reći da je i ova poezija, kao i njegove prethodne tri knjige, da se moraju shvatiti i prikazati kao plod velike ljubavi koju on crpi iz malih – velikih bogatstava gdje su ljepota i istina zajednička baština dobrog života.
|
Titomir Balić: Pejsaž, tempera na tapeti
|
|
Sabrija je pjesnik, hrabar je putnik, on ne stavlja vosak u uši dok sluša ”sirene” života, naprotiv. U poetskoj materiji ovoga slušanja to je najveća njegova pjesnička vrijednost.
Tucaković u svom poetskom laboratoriju bdije u sred puta kojim nailaze žive riječi iz svog izvora. Tu je sve izvor. U prirodi nema ni jednog glasa, nijednog pokreta koji Sabriji ne bi bio nadahnuće. Oznaka prave poezije, uostalom, i jeste u tome što joj je tok kao u velikih rijeka koje se primiču moru, smrti i svom beskraju. U svom prirodnom nagnuću prema smjeloj spontanosti, njegovom prirodnom stilu dodaju širinu doživljavanja, širinu Istine, meditativnosti.
U općem slomu duha oko nas, u primitivizmu uz fast-food, prvo, trgovinu ljudima, laž kao stil života, kao začin na patnju i visoke uzlete duha, ”Brid” krijepi snagom koju istinski razvija odgovor, možda i na sva pitanja...
Ovaj se pjesnik nosi s činjenicom svjedočenja života. Način da budeš svjedok važniji je od djelovanja – to je biti sam život.
Također, kao uvjereni humanist, on dijeli svoje darove, svoje molitve i svoju samilost (milosrđe).
Šutnja i samoća kod Tucakovića nisu zatvoreniji, već suprotno, otvoreniji. Njegova poezija je škola koja nas uči da budemo sretni i u samoći šutnje i u šutnji samoće. Samoćom i šutnjom, zapravo, otkrivamo što je – čovjek.
- Sve sam više tamo gdje me nema,
- Godovi vremena ubrzano stežu
- (Tamo)
Jednostavno rečeno, ova Tucakovićeva stihozbirka otkriva nam način života da se bude svoj, cio i integralan u sebi, među ljudima i drugim životima, kao i u kongurentnosti sa cijelim kosmosom, drugim riječima rečeno u jednom stalnom, imanentnom i interaktivnom odnosu sa Bogom.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-01
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|