Uz ovaj i ovakav kontekst valjalo bi još spomenuti – i opet u vremenu univerzalne potrebe i težnje za svejedinstvom – kako se i opet na tlu Balkana pojavio još jedan most – fenomen nad hučnom rijekom Neretvom, čudesan ne samo po svom arhitektonskom već i simbolično-utilitarnom značenju, sagrađen i sudbinski namijenjen da i po mještaninu pjesniku Šantiću postane i ostane most ljudske sloge i harmonije kako na rodnom tako i na sveukupnom ovozemaljskom planu.
I da sve pobrojano i u krajnjoj instanci, pa i ovakav jedan kratki, komprimiran napis o ljudskim ovozemaljskim ćuprijama, postane cjelina, valjalo bi i opet spomenuti Čovjeka sa Balkana, rođenog i sudbinski predistiniranog da se i nakon svoje biološke smrti bavi mostoljubljem i čovjekoljubljem, te i onim što se zove brigom cijelog danas osobito razjedinjenog i niskim težnjama zavađenog Svijeta; onoga što ga Malro s pravom upoređuje sa slavnim Makedoncem; graditeljima i neimarima sveljudskih odnosa-ćuprija.
A sve to opet se nekim čudom uvijek vrti i opet oko Balkana, poluotoka na kome se – baš kao i u Aristotelovo i Platonovo vrijeme – rješava, reklo bi se, opšta sudbina planete. Oko brdovitog Balkana, kako ga tragički intonira Desanka Maksimović, gdje se baš kao i u svim bogato vinorodnim krajevima – in vino veritas – nekom čudesnom koincidencijom dešavaju najveće kulturološke pojave, klasika, renesansa: Grčka, Italija, Španija, Francuska, Dalmacija, Mostar, Stražilovo, Vranje...
”Kada Sunce ne bi voljelo vino, zar bi ga uzgajala njegova toplina?”
(Li Tai Po)
”Čim se orosiš kapljicom crljenom, umah ti se duh vrne.”
(Marin Držić)
|