Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 152-153 (63-64 - nova serija)

Godina XXVII juli-avgust/srpanj-kolovoz 2002.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Ahmet Burek
BUŠATLIJE (1)
Begovske porodice u Livnu


Bojičiću, bojiš li se koga?
Boga malo, a cara nimalo,
a vezira k'o dorata moga.


Ova poslovica kao da je je skovana za posite i buntovne begove Bušatlije koji u XVIII stoljeću obavljaju razne važne funkcije u Sjevernoj Albaniji, Hercegovini i Kliškom sandžaku. Uzalud su, i veliki veziri iz Istambula, i veziri iz Skopja i Travnika, slali vojske i topove na Skadar da dozovu pameti Skadranina Mahmut-pašu, i u Travniku, pola stoljeća kasnije u mrkloj noći, udavili Livnjaka Ahmet-bega svilenim gajtanom - narav Bušatlija nisu izmijenili. Pokazaće se to, u najvećoj mjeri, kada Austrija bude okupirala Bosnu 1878. godine.

Korijene Bušatlija nalazimo u srednjovjekovnoj Crnoj Gori gdje, polovicom XV stoljeća, stoluje vladar po imenu Balša Balšić. Nakon njegove smrti, kojom će izumrijeti porodica Balšića, Crnom Gorom će zavladati njegov srodnik po ženskoj liniji Stefan Stratimirović, zbog svoje tamnoputosti zvani Crnoja, a po kome će se prozvati crnogorski Crnojevići. On umire 1471. ostavivši iza sebe dva sina - lvana i Đorđa. Vojvoda Ivan, zvani Ivan­beg, ratovao je sa vojskom sultana Mahmud­hana do svoje smrti 1490. godine, nakon čega će ga naslijediti jedan od sinova - Đurađ. Đurađov brat Stefan, zvani Staniša, ne mogavši to podnijeti od zavisti, a pretendirajući na prijestolje, otići će u Carigrad i primiti islam. Pod imenom Skender-beg, od sultana Bajazida dobija pristanak da sa vojskom krene na brata Đurađa, s kojim će se sukobiti na polju Leš. Pošto je poražen i prisiljen da se povuče, Skender-beg se sklanja u selo Bušat u sjevernoj Albaniji po kome će dobiti nadimak Bušatli, a svi njegovi kasniji potomci Bušatlije. Skender-beg Bušatli je umro u Italiji, zavičaju svoje žene, gdje se, u starosti, 1500.godine, preselio.1

Pleme Bušatlija vezano je, prije svega, za sjevernu Albaniju i skadarski pašaluk, u kome je od 1724. godine namjesnik Arslan-paša Bušatlija, koji je ubrzo, dvije godine kasnije, uklonjen sa ove dužnosti i smaknut zbog neposluha sultanu.

Skopski vezir Mehmed-paša Bušatlija 1763. biva imenovan za skadarskog vezira, nakon čega je brzo zavladao sjevernom Albanijom, pa su i neka crnogorska brdska plemena priznala njegovu vlast. Umro je 1779. godine, ostavivši iza sebe tri sina: Mustafa-pašu, vezira u Skopju (1769.), Ahmed-pašu i najmlađeg Mahmud-­pašu. Mahmud-paša je najpoznatiji pripadnik ovog plemena zbog svoje hrabrosti i prkošenja centralnoj vlasti. Njegovi potomci su obavljali važne državne funkcije.2 Bašeskija je sa neskrivenim simpatijama pisao o ovom paši.3

Dolazak Bušatlija u Livno vezan je za obavljanje vojničkih funkcija u Kliškom sandžaku. Prema porodičnoj predaji nekoliko generacija livanjskih Bušatlija obavljalo je dužnost alajbega, zapovjednika spahija, u ovom sandžaku.4 Poznati su nam alajbezi Kliškog sandžaka iz porodica begova Atlagića, Hamzalajbegovića, Firdusa i Ljubunčića iz Livna, Filipovića iz Glamoča, Alajbegovića iz Kupresa i Sulejmanpašića iz Skoplja. Najstariji poznati pripadnik livanjskih Bušatlija, također alajbeg, po imenu Smail, pao je na nekom neznanom bojnom polju vodeći kliške spahije. Jednog alajbega, i to bosanskog, sa ovim imenom pominje 1660. godine Evlija Čelebija kada boravi u Livnu: ”Za čudo božje, taj dan bio je petak. Gazije su igrale džilita. Uto dotrča mlad beg Atlibegović, koji je bio malo hrom, zagrli (vezirova) konja i reče: Hej gospodaru, čestiti veziru! Smail-alajbeg Čuktaroglu, Nike Kirigi, i Nakoglu, i Arap­-buljukbaša, Smail-buljukbaša, sin Baba­Ahmeta Cetinskog i još mnogo muslimanske vojske koja je prekjuče otišla u čete i potjere ugrabila je mnogo ratnog plijena pod mletačkim gradom Splitom... ” Na istom mjestu putopisac nam kaže da Kliški sandžak ima svoga alajbega i ceribašu.5 U Livnu su Bušatlije najkasnije sredinom XVIII stoljeća obavljajući vojne dužnosti za što su dobili zijamet koji je obuhvatao cijelo Bosansko Grahovo.

Nisani Ibrahim-bega Busatlije i njegove zene na Gazilarskom groblju u Livnu
Nišani Ibrahim-bega Bušatlije i njegove žene
na Gazilarskom groblju u Livnu


Smail-alajbeg je imao sina Osman Alajbega, po kome su se ove Bušatlije često nazivale Osmanalajbegovići, i imao je istu sudbinu kao i otac da život završi negdje na ratištu. Prema porodičnoj tradiciji Bušatlija, iz porodične loze izdvojila se jedna grana koja se prozvala Hamzalajbegovići.6 Iza Osmana-alajbega je ostao sin Ahmed-beg, budući alajbeg Kliškog sandžaka. Početkom dvadesetih godina XIX st. otpori sultanovim reformama pojavljivali su se širom Bosne i Hercegovine, pa je sultan Mahmud II, putem zloglasnog Dželal-paše počeo razarati samo tkivo bosanskog otpora, akcijom fizičke likvidacije najznačajnijih bosanskih ajana i, već odavno, neposlušnih i samovoljnih janjičara. Livno, u to vrijeme, nije ni imalo janjičare, ali su spahije, kao druga povlaštena vojna organizacija, bila ta snaga koja je realno pružala otpor.7 Ahmed-alajbeg je bio zapovjednik svih spahija u Kliškom sandžaku, pa je i bilo logično da završi život od krvničke ruke u Travniku. I sandžak-beg Klisa, mirimiran Mustafa-paša Skopljak, sa braćom Ibrahim-begom i Mehmed-begom, sa ličnom pratnjom i još nekim ljudima, protjerani su početkom 1822. u Rumeliju.

Ahmed-beg je imao dvojicu sinova: Mustafu i Ibrahima, a poznato je i da je jedna Ahmed-begova kći bila udata za Mehmed­bega, posljednjeg kapetana pridorske kapetanije.8 Kada su se braća podijelila, iza smrti oca, Mustafu je, između ostalog, zapala Bušatlijina kuća u selu Sturba, na izvoru istoimene rijeke, nekoliko kilometara južno od Livna. Ova Bušatlijina ljetna kuća je dio zijameta koji je na tom dijelu Livanjskog polja obuhvatao područje sela Sturba, Smričani, Lopatice i Lopatinac. Ibrahim­begovo vlasništvo bio je mlin u Sturbi, kod stričevićevog ljetnikovca.9 Bušatlijina kula nalazila se u blizini, u selu Smričani. Ovdje je, u uspomenu na njih, ostalo samo Bušatlijino groblje koje se nalazi na lijevoj strani puta Livno - Mostar, jedan kilometar prije sela Smričani. U njemu su, po predaji, ukopana samo ženska čeljad i djeca Bušatlija jer nijedan muški pripadnik nije umro kod kuće, nego na bojnom polju. Danas su tu tek ostaci mnogobrojnih nišana i rasklopljeni i u zemlju upali kameni sanduci. U ovom groblju sada se ukopavaju pripadnici porodice Bašić iz Smričana, nekadašnjih Bušatlijinih kmetova.

Groblje je zapušteno i neograđeno. U Smričanima je, odmah uz kulu, također bilo groblje. Danas je, pored stare osnovne škole, uz desnu ivicu puta, ostao samo jedan oštećeni nišan. Put je, 1882. godine, obilazio blagom krivinom oko ovog groblja, da bi današnja cesta prošla ravno kroz njega, tako da je ostao tek mali dio.

Mustafa alaj-beg će život završiti na nekom od ratišta, kako je to bilo u tradiciji ove porodice, ostavivši iza sebe sina Mahmut-bega, rođenog 1797. godine.

Ibrahim-beg nije imao bratovu sudbinu, mada je i njemu bio određen vojnički život, kao i svim njegovim precima. Posebnu ulogu će dobiti u vrijeme bune protiv livanjskog kapetana Firdusa 1836.

Dvori Ibrahim-begovi su se nalazili pored Glavice džamije, na mjestu gdje je danas zgrada ”Mejtef”. Na starim fotografijama vidi se da su to veliki dvori sa jakom kulom na sprat u njihovom podnožju. Danas su, ispod Topova, vidljivi ostaci temelja ove kule. Prolazeći kroz Livno Cvijić je primijetio krajem XIX st. ”... uzvišenje usred Livna, na kome su Bušatlijini dvori i Glavica džamija... ”10

Jedan od Ibrahim-begovih sinova, Ahmed-beg, umro je u cvijetu mladosti od tuge, kao i njegova ljubav Šaha Firdus jer nijedna porodica nije dozvoljavala da se uzmu. Po drugoj predaji, i danas živućoj u Livnu, zalaganjem Firdusa njega proglasiše ludim i on ubrzo umrije u ludnici. No, iza obje ove predaje, ne odričući mogućnost da je nesretna ljubav između mladih i postojala, leži uloga Ahmed-begovog oca u pobuni protiv Firdusa, nakon čega se ovi nikad više nisu povratili kao najmoćnija livanjska porodica. Njegov mezar bio je u Bušatlijinom haremu u Gazilarskom groblju u Livnu, iza očevog. Još za svog života tu je Ibrahim-beg podigao impozantne nišane sebi i umrloj ženi. Nekada je tu stajalo osam Bušatlijinih nišana sa sarkofazima, od čega su tri dječja i dva sa veoma neobičnim nišanima. I danas postoje nišani Ibrahim-­bega i njegove žene, te jednog njihovog sluge. Ostali su uništeni. Na Ibrahim­-begovom je uklesana pjesma na turskom jeziku i natpis, koji je sročio neki Hazim, da je tu, 1289. godine (1872.) pokopan emir hadži Ibrahim-beg Bušatlija, sin Ahmed alaj-bega. On je, sa sinom Ahmetom, jedini livanjski odrasli Bušatlija kome se, do austrijske okupacije, znao mezar i koji je umro prirodnom smrću.

Ibrahim-beg je imao tri živa sina rođena oko 1820. godine: Derviš-bega, Muhamed-bega i Osman-bega, te dvije kćeri udate u Hercegovinu: jedna u Počitelj za bega Gavrankapetanovića, a druga u Stolac za Rizvanbegovića.”11

Tarih na nisanu emira hadzi Ibrahim-bega Busatlije, sina Ahmed alajbega
Tarih na nišanu emira hadži Ibrahim-bega Bušatlije,
sina Ahmed alajbega

Derviš-beg je cijeli život proveo kod kuće, u Livnu, oženivši se od Kulenovića iz Petrovca. U javnom životu Derviš-beg nije se isticao, već je vodio brigu oko svog velikog imanja. Čini se da su na Derviš-bega imali velikog utjecaja derviši koji su svraćali u Livno i odsjedali u njegovom aharu (gostinjskoj sobi). U Livnu je bilo dosta ahara, ali Derviš-begov nikada nije bio bez putnika koji su tu mogli dobiti opskrbu za sebe i svoga konja. U poznijim godinama potpuno se odao pobožnosti i asketizmu, živeći krajnje skromno i pored svega bogatstva koje je imao. Atlagići i Bušatlići otvori ahar uoči ramazana pa sve do bajrama. Pa sidi beg i jedan i drugi za sofru, a svakom jemek kako treba, a njima sarno čorbe "rastarić". Pa pitaju: "Što, beg, ne jideš s nama?" Kaže: "Neću; ja svoj nefs tarem."12 Uz ramazan je Hadži Derviš-beg svaku noć davao iftar za siromahe, pri čemu je goste nudio najboljim jelima, dok je on jeo svoju uobičajenu kašu i ječmeni hljeb.

Po očevoj smrti braća su se podijelila, pa je Derviš-beg preselio na svoje imanje van grada, kod današnje autobusne stanice, gdje je podigao dvore. U to vrijeme, krajnji rub Livna, sa novijim, građanskim kućama, prostirao se do potoka Brina, dok su preko njega bile oranice koje su se prostirale sve do rječice Žabljak. Muhamed-begu, njegovom bratu, ostao je stari Bušatlijin dvor kod Topova. Oženjen Zejnom Rizvanbegović iz Stoca, on je, kao i brat, slovio za pobožnog čovjeka. Najmlađi brat, Osman-beg, kao mladić je pošao u Tursku da se posveti vojničkom životu, postavši časnik u turskoj vojsci.

Derviš-beg i Muhamed-beg, dok su još zajedno živjeli u očevim dvorima u Gornjem gradu, pristupiše obnavljanju današnje Milošnik džamije. Džamija se nalazi stotinjak metara južno od njihove nekadašnje kuće i nije poznato kada je tačno podignuta, no očito je tada radikalno obnovljena. Prepoznatljiv je rad majstora Baje.13 Nije potkupolna, nego sa krovom na četiri vode i ranije je imala drvenu munaru, kasnije porušenu. Za izdržavanje džamije uvakufili su više dućana.14 Vakufnama nije sačuvana, ali, navodno postoji u nekom arhivu u Turskoj.15 Pored džamije Bušatlije su podigle i mekteb, sa tekućom vodom u donjem dijelu, koji i danas postoji. Voda je dovedena posebnim čunkovima sa izvora iznad Livna, ali je popravljana već oko 1890. godine: … dođem na vodu Milošnik (Milostnik). Ta se voda nalazi ispod bivših Velikih vrata gradskih, a u blizini jedne liepo izšarane džamije. Stanovnici su okolo katolici i muslimani. Nad vodom izgrađena je kućica te su u prizemlju bile tri česme, a gore stan, u kojem je nekad bio mekteb, a nekad ”kahva”. Pokraj vode ide glavni put (cesta) u Stari grad, a i dućani su uz tu cestu poredani, te vrlo blizu vode leži i jednu pekara. Unutra vidjeh česme razvaljene i zemljište duboko razkopano, jer se meću nove cievi i česme. To popravlja na svoj trošak - rekoše mi - Ibro Burek.16

(nastavlja se) 

1 Hadžihuseinović Salih Sidki Muvekkit, Tarih-i Bosna, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str.20-22.<<
2 Bušatlije, Enciklopedija Jugoslavije. U nastojanju da svoju vlast protegne na šire područje Albanije i Crne Gore, Mahmud-paša je 1785. došao u sukob sa centralnom vlašću. Nakon intervencije vlasti privremeno se izmirio s njom, ali se odmetnuo opet dvije godine kasnije. Uhvaćen je, ali i ubrzo pušten zbog rata sa Austrijom, da bi bio upućen u Bosnu kao pomoć. Sa bratom Ahmedom neko se vrijeme zadržavao u području Varcar Vakufa i Travnika, pa se, zbog nastupanja zime, vratio u Skadar. Poginuo je 22.IX 1796. na Krusama u Lješanskoj nahiji u borbi protiv Crnogoraca. Mahmud-pašin sinovac Mustafa-paša, zvani Škodra-paša, je naslijedio stričevu funkciju skadarskog vezira i, istovremeno je bio namjesnik u Beratu, Ohridu i Elbasanu. Kao protivnik reformi potučen je 1831. kod Prilepa, te odveden u Istambul, ali mu je tamo oproštena krivica. Postavljen je tada za namjesnika u Hercegovini. Škodra-pašin sin Mahmud-paša (1824-1870) služio je kao turski činovnik u Novom Pazaru i Hercegovini.<<
3 Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis 1746-­1804, priredio Mehmed Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.<<
4 Spahije su lenski konjanici koji su od države dobijali timar- zemljišni posjed, a za protuuslugu bili su obavezni držati konja i ići u rat, lično ili preko zastupnika, na poziv svoga alajbega. Za razliku od janjičara koji su uživali veći ugled, spahije su bolje živjele, uživajući desetinu spahiluka. M. Šimić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX st., Veselin Masleša, Sarajevo, 1990, str. 219. Spahije se, kao rod vojske, razlikuju od farisa, konjanika, koji su dio tvrđavskih posada.<<
5 Putopis Evlije Čelebije, prevod, uvod i komentar Hazim Šabanović, Svjetlost. Sarajevo, 1967. str. 137-144. Ceribaša je, 1604., bio Mehmed, stanovnik mahale časne džamije Mehmed-age u kasabi Hlivno. Opširni defter za Kliški sandžak iz 1604. OIS, br. 211. Original ovog deftera je u Ankari, u Tapu Ve Kadastro, No 475. Ceribaša (doslovno vojni starješina) je neposredni starješina spahija u jednoj ili više nahija, odnosno izvršni organ alajbega pri mobilizaciji spahijske vojske najednom području. To je bio ugledniji i istaknutiji spahija koji je obično posjedovao veći timar.<<
6 A. Aličić: Mahmud-beg Bušatlija, vođa ustanka protiv okupacije Hlivna 1878. Novi behar, XIV, 1941-42,6 Aličić je većinu svojih saznanja o korijenima crpio iz pisma Husein-bega Bušatlije iz Bugojna.<<
7 Povodom ukidanja janjičarskih odžaka na području cijelog carstva, u februaru 1827. u Sarajevu su, od uglednih ljudi sastavljani ilam i mahzar koji su poslani bosanskom veziru. U mahzaru (predstavci) datiranom 19. redžaba 1242. kaže se da Livno, sa Pruscem i Gračanicom, nije imalo janjičara. Muvekkit, Tarih-i-Bosna, II, str. 841. i 888.<<
8 H. Kreševljaković, Kapetanije u BiH, Svjetlost, Sarajevo, str. 178. Mehmed-beg, sin Ibrahim kapetana ženio se pet puta i imao sedam sinova. Prva žena iz hlivanjske porodice Bušatlija rodila mu je sinove Ibrahima i Huseina. Druga je od Beširevića iz Ostrošca, treća, Saiba, kći haži Ali­bega iz Travnika, četvrta kći jajačkog kapetana Mustafa-bega i peta iz siromašne porodice Kišmića. Umro je 1860.godine.<<
9 Livanjske gruntovne knjige, KO Smričani; ulošci 11, 13, 136, itd. Ovo je zemljišno stanje iz 1893.godine.<<
10 Dr J. Cvijić: Karsna polja zapadne Bosne i Hercegovine, Beograd, 1902. str.106. On je obišao cijelo Livanjsko polje u društvu sa G. F. Balifom, znamenitim austrijskim tehničarem koji je upravljao meteorološkom mrežom BiH i vodio radove na isušivanju polja.<<
11 U obzir dolazi haži Mehmed-beg Gavran­-Kapetanović, posljednji počiteljski kapetan ili njegov brat Smail. Djed im je Smail-beg zvani Gavran-kapetan, a otac Ibrahimaga. Maloljetni su ostali iza oca sa majkom i dvije sestre. Kao djeca su morali bježati od Ali-age Rizvanbegovića u Opuzen Šarićima, gdje su ostali dvije godine. H. Kreševljaković, Navedeno djelo, str. 243.<<
12 A. Nametak: Atlagići u povijesti i narodnoj tradiciji, poseban otisak iz knjige Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, Zagreb, 1964. str.194. Prema sjećanju livanjke Paše Duran. Rastarić = tarhana; jemek =jelo: nefs = strast, požuda.<<
13 S. Manđeralo: Gospodari kamena, V. Masleša, Sarajevo, 1987.<<
14 Prilikom sastavljanja livanjske gruntovnice u korist vakufa Milošnik džamije uknjiženo je pravo vlasništva na džamiji sa gradilištem i dvorištem, četiri groblja, u naravi mirie, te kuća br. 539 i jedno gradilište sa dućanom. Ovaj vakuf, zaveden pod br. R222/3 zove se vakuf Haži Ibrahima Žilića.<<
15 Livnjak Dževdet Vrebac tvrdi da je posjedovao fotokopiju te vakufname dobijene posredstvom Galiba Hamzalajbega iz Istambula. Uz džamiju je, sa južne strane stajala Pirijina kula čiji vlasnici nisu pristali da bude kupljena od Bušatlija u zamjenu za dvije kuće na drugom mjestu. Bušatlije su željele srušiti tu kulu radi podizanja kamene munare. Kula se, na kraju, sama od sebe porušila. Zbog ovoga je uz džamiju stajala drvena munara, srušena 1944. zbog dotrajalosti.<<
16 S. Marković: Skromni dobrotvor, Napretkova knjiga, XXXIII, Sarajevo, 1943. Livanjski vidici, 28.3.1993. Priredio S. Manđeralo. Kuća Ibre Bureka bila je pored Topova, nasuprot Bušatlijinim dvorima. Njegov unuk Isko i danas tu živi.<<

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Emir Dragulj: Crvena avlija

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2002 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2002 HarisTucakovic, Sweden