Jedan grad kao osušeno mastilo
krastave granice, kuće i puti
obrisani. Jedan telefon zvoni,
jedno razočarenje premalo,
jedna nada previše: lijepo je to,
biti bez imena.
Grabljive zvijeri vuku auta
kroz park, čiji je mir
sa olovkom ištrafiran.
Pored groblja teatar,
što kulise Leara ukrućuju,
kao da ne bi dovoljno, riječi
prisluškivati, nalazilo je isto tako ćutanje
sluh. Mastilo se ispraznjuje, svjetla
se pale, svaki prozor jedno milovanje,
u pepelu istuširano: Pogledaj,
tamo se nalazi parlament, zatvorenici
tresu sa metalnim rešetkama
i prose u ime. Bez pažnje
prolaze pjesnici, jedna pjesma
ispod jezika. Samo pamćenje
nije za prepoznat. Teško leži
iza očiju i ciči
kao spuštena rasplamsana vatra,
onda kada jedna suza otuda kane.
__________
Prevela: Bisera Suljić-Boškailo