Iransko-holandski pisac Kader Abdolah (1954.) jedan je od najpoznatijih savremenih nastavljača i baštinika nekada sjajne persijske književnosti.

Kader potiče iz veoma ugledne porodice. Još 1870. godine njegov čukundjed je bio premijer tadašnje Persije, a proslavio se i kao pjesnik. Mnogi ga smatraju jednim od utemeljitelja savremene iranske književnosti.

No, iako je i sam nekada aktivno djelao na smjenjivanju bivšeg iranskog poglavara, Šah Reze Pahlavija, uspostavljanje Homeiniovog režima i surovi obračun nove vlasti sa političkim neistomišljenicima, ubistvo njegovog brata te hapšenje sestre, primoravaju Kadera da napusti svoju domovinu. Kao ugledan pisac u upasnosti, ne poziv Ujedinjenih nacija od 1988. godine nastanjuje se u Holandiji.

Već nakon 5 godina, 1993. godine, poslije, kako sam kaže ”dugog rvanja s jezikom” objavljuje prvu zbirku priča pisanu na holandskom jeziku (”De adelaars” - Sokolari), koja mu odmah donosi uglednu književnu nagradu Hett Gouden Ezeisoor.

I druga Kaderova ”holandska” knjiga, De meisjes en de partizanen (Djevojčice i partizani, priče) dobija, osim pažnje i uvažavanja široke čitalačke publike, i značajno literarno priznanje ­ stipendiju Charlotte Kohler. Dvije godine kasnije, 1997. Kader objavljuje čak dvije knjige na holandskom jeziku: prvi njegov roman, Putovanje praznih flaša (De reis van de legc flessen) i knjigu novinskih kolumni što ih svake sedmice objavljuje u vodećem holandskom dnevniku Volkskrant, zbirku pod naslovom Mirza. Za ovu drugu Kader uskoro dobija prestižno Mediaprijs odličje, nagradu za značajna dostignuća u oblasti savremene žurnalistike.

Ipak, posljednjih godina Kader se sve više okreće dugoj prozi: nakon Putovanja praznih flaša, nedavno mu je izišao i drugi roman, Spijkerschrift (Klinasto pismo), što sve svjedoči da se Kaderov neosporni talenat razvija u tom pravcu.

Veliki broj izrazito pozitivnih recenzija, dugački intervjui s auturom, te njegovi česti nastupi u medijima svjedoče da se Kader Abdolah već sasvim učvrstio u poziciji vodećeg pisca - izbjeglice koji piše i objavljuje na holandskom jeziku.

Knjige Kadera Abdolaha prevedene su do sada u SAU, Francuskoj i Italiji, a njegovu ”Persijsku božičnu priču”, u prevodu pisca uvih redaka, objavio je 2000. godine mostarski časopis za književnost ”Most”. To je bio, koliko je nama poznato, prvi prevod nekog od Kaderovih djela na bosanski jezik.

U Putovanju praznih flaša Kader se na njemu svojstven način - čitkim, prividno jednostavnim stilom, sa dosta humora, te stalnim miješanjem vremenskih i prostornih planova - što sve njegovu prozu čini izuzetno dinamičnom - bavi procesom uklapanja iranskog izbjeglice, simpatičnog i ponešto zbunjenog Bolfazla, u(post)moderno zapadnoevropsko društvo. Kroz njegovo prijateljstvo s prvim holandskim komšijom, homoseksualcem Reneom, pisac se bavi preispitivanjem temelja na kojima počivaju dva u mnogo čemu toliko različita društva, zajednice: iransko (persijska) i holandska. Bolfazlove širom otvorene oči, njegove dileme, divljenja, čuđenja i gađenja, njegova nostalgija za zavičajem nisu, vjerujem, bliski samo Kaderovim bivšim zemljacima. S njima može suosjećati ne samo svaki izbjeglica koga je ”veliki talas” ispljunuo na obalu zemlje lala i kanala nego i svaki iole obrazovaniji i tolerantniji žitelj onoga što obično nazivamo: Zapadna Evropa.

Petnaestak izdanja, i do sada više od pedeset hiljada prodanih primjeraka ove knjige to najbolje potvrđuju, zar ne?!

Kader Abdolah:
PAPIR SVE TRPI

Dani su brzo prolazili. Kao i noći. U Holandiji je i vrijeme bilo nekako drugačije nego u tvojoj otadžbini. Posebno su noći ovdje bile sasvim dragačije. Dok bi ti sin ležao na gornjem spratu, u krevetu, ti bi sa ženom sjedio dolje, na kauču. Ponekad biste pričali o prošlosti. Ponekad biste ćutali. Naprosto biste čekali. Na šta? Na koga?

Ninašta. Sve bi te večeri, na koncu, ličile jedne na druge.

Ali, danju bi nam se uvijek dešavalo nešto sasvim novo.

Jednog jutra zatekoh nekog čovjeka u Reneovom vrtu. Ah, da, ’zatekoh’, ustvari ga vidjeh, vidjeh nekog čovječuljka s naušnicama kako stoji u vrtu. Imao je sive oči i lice i pušio je k'o Turčin.

”Brojutro, komšija”, reče on.

Komšija? Ja da sam njemu komšija?

No, ipak se ispostavilo da je bio u pravu. I on je bio moj komšija. Cijeli je komšiluk to već znao, osim mene. Ja nisam imao ni pojma da imam dvojicu komšija. Komšinice su već mjesecima razglabale o tome, samo ja još ne čuh ni jedne jedine riječi.

”Jutro, gospodine”, uzvratih mu ja.

”Ne moraš me baš zvati ’gospodine’”, reče čovječuljak i kaza svoje ime. Ali, ja ga namah zaboravih. Neka mi se imena napropsto, nisu ’primala’. Takva imena onda nisam ni pukušavao da naučim pravilno izgovarati. Njega čim spazih, odmah sam znao da mu ime neću moći upamtiti. U takvim slučajevima, ja sam ljudima izmislim imena. Njega sam nazvao Moka Moka.

Jedna godina ne bješe dovoljna. Obično je moralo proći još dosta vremena, pa da doznam sve tajne komšiluka.

Ipak, nisam morao toliko čekati. Jednog dana neko zakuca na naša vrata. Napolju je stajao glavom i bradom Rene. Imao je na sebi svečano, plavo odijelo, s crvenom kravatom oko vrata. Upao mi je u oči njegov drečavi, žuti kaiš. Od onog velikog pimpeka ni traga.

”Danas mi je rođendan. Hoćete li svratiti večeras?”

Već sam poznavao onu prokleto tešku riječ ’čestitam’, ali je još nisam mogao pravilno izgovoriti. A druga, slična riječ nije mi bila poznata. Pružih mu, stoga, ruku i rekoh: ”Hvala lijepa.”

”Šta to treba da znači ’Hvala lijepa?’ Dolazite? Ili ne dolalazite?”

Okrenuh se prema mojoj ženi.

”Komšija slavi rođendan”, rekoh na našem jeziku. ”Pa pita hoćemo li večeras svratiti do njega?”

”O, baš fino”, odgovori ona kao iz topa, i to na holandskom. Pa da, dolazimo. Baš fino.”

Kad je otišao, oprezno zatvorih vrata. Moradoh se nasmijati. Onaj Rene, sa svojom velikom, snježnobijlom ’alatkom’ u gaćama, on da puše u rođendanske svječice!

Kod nas u kući niko nije slavio rođendane. Smrt. Smrt nam bijaše značajnija. Djed bješe već davno mrtav, ali je njegov šešir još uvijek visio na čiviluku. Povremeno bih ga stavljao na glavu i nacalio se pred ogledalo.

”Prevelik, sine”, govorila bi majka. ”Još uvijek prevelik za tvoju glavu.”

Nismo znali tačan datum djedova rođenja, ali nam je zato datum njegove sahrane svima bio dobro poznat. Na godišnjicu njegove smrti moja majka bi na groblju okupljene čašćavala šljivama. Posljednje, tamnoplave šljive na našem stablu morali smo stoga uvijek ostavljati neubrane. Njih bi uvijek na koncu ubrala naša majka, i stavljala ih u jednu košaru. Tu sam korpu ja lično imao čast nositi na groblje.

Oklijevajući, s buketom cvijeća, išli smo Reneovoj kući. Povirih kroz prozor. Nije bilo nikoga: ni gostiju, ni slavljeničkih balona, ni cvijeća, ni raznobojnih ukrasnih lampica. Uplaših se da mu i nije bio rođendan i da sam ga možda pogrešno razumio. Ipak, pozvonih. Čovječuljak nam otvori vrata.

”Boga vam, jesmo li vas večeras trebali posjetiti ili sam nešto pogrešno skužio?”

”Upadajte. Dobro nam došli.”

”Rene!”, dreknu čovječuljak. ”Dolazi, stig'o komšija i komšinica, naravski.”

Iz usta mu je zauduralo na nikotin, pivo i masnoću.

U to stiže i Rene. Prvo pođe da poljubi moju ženu, ali se na pola puta zaustavi.

”Čes-ti-tam”, izustih nespretno.

Pogledom potražim njegovu kćer. Nije je bilo. Pomislih da će ona možda stići kasnije, ali nije. Očekivao sam i to da će doći još gostiju, ali ne: mi smo bili jedini gosti. Ne bješe upaljena ni jedna jedina svijeća. Ni traga od torte. Rene je, možebit, neke druge večeri već bio ’pravo’ proslavio rođendan, a nas je namjerno pozvao kasnije.

”Je li ti zaprave danas rođendan?”

”Jaštaje, bolan. Večeras mi je punih četrdeset osam godina.”

Pažnju mi privuče veliki, crni krevet kod prozora. Slutio sam, zapravo, zašto je smješten baš tamo. A opet i nisam bio baš sasvim siguran. Jer, bijaše mi čudno da se u jednoj kući u kojoj stanuje i jedna djevojka nalazi krevet za dvojicu muškaraca. Kopčao sam već da oznojeni muškurci spavaju jedan drugom u naručju, ali mi još nikako nije išlo u paču da u istom momentu, u istom stanu, na gornjem spratu može mirno spavati jedno djevojče.

’Svario’ sam to potpuno tek kad mi je u posjet došla majka.

Baš zato što je Rene živio s čovječuljkom, znatiželjno sam njuškao za tragovima njegove bivše žene. Šetkao sam tako dnevnom sobom, zastavši pred par čudnih fotografija na zidu. Fotografija nagih muškaraca. Golih muških guzova. Mekanih guzica. Blijedih guza. Dlakavih guzova.

Pogledah ka mojoj ženi. Upadosmo li ovo u nek zamku? pročitah iz njenog pogleda.

Ne, ja nisam imao takav osjećaj. Mi smo samo, zapravo, iz jebene kulture u kojoj se sve događalo iza spuštenih zavjesa, odjednom upali u poluobnaženo društvo. Pomislih da bi privremeno za mene bilo najbolje da začepim gubicu i dobro gledam i slušam šta se dešava.

Moka, Moka se bješe sav posvetio mojoj supruzi. Dok sam ja i dalje šetkao po sobi. Bila je tamo još jedna fotografija. Specijalna Fotka na ogledalu na kojoj su se vidjele grudi neke žene. Sisice. Bijahu li to tek propupale sisice? Ne, ne bijahu to mlade sisice. Baš me je živo interesovalo.

Jesu li to bile sisice njegove kćeri.?

Takva mi rečenica, zacijelo, na persijskom nikada ne bi čak ni pala na pamet. Ni na holandskom je nikada ne bih mogao izustiti. Ali, papir sve trpi.

Predgovor i prevod s holandskog: Goran Sarić