U savremenoj državno-pravnoj historiji Bosne i Hercegovine, 25. novembar obilježava se Danom bosanske državnosti. Toga dana je 1943. godine u Mrkonjić-gradu (Varcar Vakuf), na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Četiri dana kasnije, 29. novembra, u Jajcu, na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je voljom njenih političkih predstavnika ušla u sastav Demokratske Federativne Jugoslavije, kao jedna od šest njenih federalnih jedinica.

Taj historijski fakt da je 25. novembar 1943. godine Bosna obnovila svoju državnost koju je izgubila 1463. godine padom pod upravu Osmanske carevine, nije bio dovoljno istican, niti izučavan u procesu edukacije novih generacija Bosanaca, naročito u udžbenicima, a posebno u oblicima i sadržajima obilježavanja ovog datuma, čiji je značaj izrastao u još većoj mjeri u ovovremenoj borbi za očuvanje državnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.

Međutim, da je bio samo 25. novembar 1943. godine, a da nije bilo historijske memorije o srednjevjekovnoj državi, možda bi neprijatelji Bosne i Hercegovine i uspjeli ubijediti međunarodnu zajednicu da je ona svojevrsna tvorevina i njene granice nisu državne (političke), već administrativne, kako su stalno tvrdili. Samo da napomenem da nije bez razloga ovaj praznik, koji danas obilježavamo, proglašen tek nakon 24. godine - 1969. Nacionalističke snage bile su stalno prisutne čak i na Prvom zasjedanju.

Zbog toga je naša generacija veliki dužnik naših slavnih predaka, koji su nam u svoje vrijeme sačuvali bosansku zemlju. Svojim otporom srpsko-crnogorskom agresoru i hrvatskim uzurpatorima naša generacija ostala je na nivou slavne tradicije Bosne i Bosanaca na ovim prostorima. Otuda obilježavanje 25. novembra kao Dana državnosti Bosne i Hercegovine ima puno opravdanje i značaj.

Ovaj prostor dijelila je i Kraljevina Jugoslavija. Od devet banovina BiH se našla podijeljena medu četiri banovine: u Drinskoj, Primorskoj, Savskoj i četvrti u Zetskoj. S Kraljevinom Jugoslavijom zna se šta je bilo - za desetak dana pokorena je od talijanskih i njemačkih fašista. Na kraju Hitler i Musolini i njihova tvorevina NDH s Pavelićem na čelu zna se kako su prošli.

U svenarodnom ustanku pod geslom Smrt fažizmu - Sloboda narodu! digao se i narod BiH i formirao svoje oružane jedinice, dajući velike žrtve, tako da je BiH dostigla stanovništvo iz 1939. godine tek 1951. godine.

Treba istaći da i u danima stvaranja države BiH na zasjedanju u Mrkonjić-gradu bilo je i drukčijih mišljenja. Bilo je stanovišta koji su zauzeti u Zagrebu na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ da BiH bude autonomna pokrajina. Zbog toga su Rodoljub Čolaković i Avdo Humo Titu predložili da zaključak ZAVNOBiH-a proširi i BiH postane šesta ravnopravna federalna jedinica, što je Tito i prihvatio.

Iznijeću i neka kritička stanovišta. Značaj ZAVNOBiH-a je neosporan s gledišta da je BiH konstituisana kao država ravnopravnih naroda i građana Muslimana, Hrvata i Srba i drugih. Međutim, kad je riječ o Muslimanima, bilo je drukčije.

Iako su po brojnosti treći narod na prostorima eks Jugoslavije u najvažnijem partijskom dokumentu, npr. u Programu SKJ iz 1958. godine, uopšte se ne spominju. Na Muslimane je vršen pritisak da se "nacionalizuju". I dalje se društveno-politička uloga njihova minorizira ili ignoriše, dok se politički, kulturno i opštedruštveno zapostavljaju, što je imalo za posljedicu da se ponovno pokrene iseljenje Muslimana u Tursku. To je imalo za posljedicu njihov veliki egzodus 1950. Prema turskim izvorima, u tu zemlju se poslije II svjetskog rata iselilo 190.000 Muslimana. Tek 1963. godine Muslimani su priznati kao narod i da kao takvi budu uvažavani kao ravnopravni s drugima. Međutim, u praksi se to ne ostvaruje: nemaju svoje nacionalne institucije, negira se jezička tradicija, nemaju napisanu svoju nacionalnu istoriju, olahko se diskvalifikuju njihovi naučnici i kulturni stvaraoci. Nakon Titove smrti (1980.) na sceni je velikosrpski hegemonizam, BiH postaje poligon za srpske interese, što je uz pomoć federalne vojske i dovelo do agresije na BiH, koja je imala za cilj potpuno fizičko i duhovno uništenje Muslimana putem nevidenog zločina i genocida.

Za Bosnu, jednu od najstarijih država u Evropi, ne može se reći, iako je bila porobljivana, da je ikada bila i porobljena. Za nju vele da je "šaptom pala", možda, ali između Vatikana i Porte. Bosna je bila pretvrd orah za svakog osvajača. Bosanskohercegovački prostor je za njih bio fatalan. Rim ga je osvajao više stoljeća, na njemu se raspalo Rimsko carstvo; Turska ga je osvajala oko 150 godina, na njemu se raspalo Otomansko carstvo; Beč 40 godina vladao i tu se raspala Austro-Ugarska Monarhija.

O opredjeljenju bosanskohercegovačkog muslimanskog građanskog kruga u II svjetskom ratu:

1) uključenim u režim NDH

2) grupaciji koja je nastojala da se direktno veže za njemačkog okupatora

3) marginalnoj grupi u sastavu četnika D. Mihajlovića koji su bili svrstani u talijanske pomoćne trupe: "Milicia volontaris anticomunist" za borbu protiv NOVJ

Džemil Šarac piše da su sve te struje polazile od procjene da će pobijediti okupatorske sile - neki od tih kolaboranata računali su da u slučaju ishoda rata neće biti odbijeni od zapadnih saveznika. Njihov utjecaj je slabio tokom rata. Imali su sporednu ulogu u vrhovima Pavelićevog režima (M. Hadžijahić u spisu "Posebnost BiH i stradanja Muslimana" navodi da je od blizu 2.000 visokih i viših funkcionera NDH na Muslimane otpalo 4%). Muslimanski faktori koji su nastojali da steknu status kvislinga direktno potčinjenih okupatoru po uzoru na režime A. Pavelića, M. Nedića i pokret D. Mihajlovića, nisu uspijevali, izgleda, prije svega zhog toga što Nijemci nisu ocijenili da oni posjeduju neophodnu "kritičnu masu". Svi ti elementi su, međutim, uvlačili dosta brojne izbjeglice i sirotinju u ustaške, legionarske i SS formacije i stoga snose odgovornost za pogibije mnogih i učešće nekih od tih mobiliziranih u ratnim zločinima. Za lične i klasne koristi ti kvislinzi su žrtvovali glave, interese i ugled muslimanskog naroda.

Nasuprot ovim profašističkim strujama, među Muslimanima građanskog kruga javlja se snažan pokret demokratskih, narodnooslobodilačkih i antifašističkih obilježja i ciljeva. Nosioci takvih opredjeljenja sudjeluju u utvrđivanju osnovnih antigenocidnih i antifašističkih stavova u poznatim rezolucijama Muslimana 1941. i 1942. godine. Umjesto priklanjanja zagrebačkoj i beogradskoj desnici čija je strategija planirala i podjelu BiH, asimilaciju ili progon Muslimana, muslimanski napredni građanski krugovi orijentišu se prema progresivnim antifašističkim snagama koje se tradicionalno zalažu za socijalnu pravdu, punu ravnopravnost i njihovu federativnu zajednicu na jugoslovenskom i balkanskom prostoru. U takvom opredjeljenju vidjeli su životne interese muslimanskog i svih drugih naših naroda. Pomenut ću imena nukih od tih patriota i antifašista: Nurija Pozderac, Sulejman Filipović, Muhamed Maglajlić, Zaim Šarac, Huso Brkić, muftije Omer Džabić i Muhamed-Šefkija Kurt, Husein Mujić, Hamdija Čemerlić, Husaga Ćišić, Čazim Ugljen, Hamdija Karamehmedović, Mehmed Grebo, Smailaga Ćemalović, Muhamed Sudžuka, Abdulah Kunosić, Omer Gluhić, Abdulah Pjanić, Muhamed Mujkić, Omer Kalajdžić, Omer Osmić, Šefko, Salko i Edhem Komadina, Alija i Asim Opijač, Hasan Kebo, Alija Orman, Husnija Kurt, Fahri-beg Filipović, Ibro Brkić, Ibrahim Fejić, Mustafa Hajdarević, Ćamil Sijarić, Salih Ćišić, Mustafa Alikalfić, Asim Čemerlić, Murat Zaimović, Mehmed Ibrahimović, Adem Osmanbegović, Husein Čumavić. Husein Kondžić, Vehbija Imamović, Smail Hadžiosmanović, hadži-Mehmed Mujkić, Mujbeg Rustembegović. Ti i mnogi drugi patrioti i antifašisti zajedno s muslimanskim komunistima u redovima DFJ doprinosili su opstanku Muslimana, afirmaciji njihovog nacionalnog identiteta, uspostavljanju države BiH - zajednice ravnopravnih građana i naroda Srba, Muslimana, Hrvata i drugih, jedne od šest federalnih jedinica DFJ i odigrali odlučujuću ulogu da muslimanski narod zauzme časno mjesto među subjektima naše narodnooslobodilačke borbe.

Nakon 47 godina mira u okviru raspada svjetskog socijalističkog poretka Bosna i Hercegovina je voljom većine svojih građana postala suverena i nezavisna u svojim istorijskim i prirodnim granicama - međunarodno priznata država. Nažalost, taj istorijski trenutak obilježen je novom agresijom.

Političkim sredstvima, dosljednom primjenom Dejtonskog sporazuma, put reintegracije Bosne i Hercegovine je trasiran uprkos sve snažnijim opstrukcijama entitetske zaslijepljenosti.