Bosna i Hercegovina je prilikom popisa iz 1991. godine imala 4,4 miliona stanovnika. Tokom rata je, prema neutralnim procjenama, izgubila oko 280 hiljada ljudi, u inostranstvo je izbjeglo oko 1,3 miliona, a izmedu etnički kontrolisanih područja ”razmijenjeno” najmanje 650 hiljada lica. Neposredno nakon Daytonskog dogovora (kraj 1995. godine) u njoj je bilo prisutno oko 3,0 miliona ljudi, a sredinom 1999. godine oko 3,1 milion. Podaci pokazuju da se broj prisutnih stanovnika nakon potpisivanja Daytonskog dogovora smanjuje, iako se izbjeglice (doduše ne očekivanim intenzitetom) vraćaju a prirodni priraštaj stanovnika je pozitivan. Ovo upućuje na jednu nepovoljnu činjenicu: da se stanovništvo prisutno u zemlji masovno iseljava. Procjene ukazuju da je od potpisivanja Daytonskog dogovora do kraja 1998. godine (tri godine) zemlju napustilo oko 250 hiljada ljudi u radnoj dobi, pretežno mladih. Nastavi li se, neviđen u istoriji zemlje, brain-drain, broj iseljenika ubrzo će dostići broj stanovnika u zemlji.

1. PRISTUP

Povratak u predratno prebivalište za izbjeglice i raseljena lica dobrovoljan je. Tako je odredila međunarodna zajednica. Ona je odredila i da na područjima koja su etnički očišćena - na vlasti ostaju oni isti ljudi i političke opcije koji su počeli rat. Pri tome, međunarodna pomoć povratku izbjeglica koncentrisana je na obnovu kuća i stanova u predratnim etničkim enklavama, u ”nastojanju” da se rekonstruiše etnička slika prostora.

Koliko su, međutim, pravila koja koristi međunarodna zajednica diskutabilna, najbolje svjedoči primjer Kosova nasuprot primjeru Bosne i Hercegovine. U prvom slučaju, izbjeglice su se najprije vraćene (poništenje rezultata etničkog čišćenja), a zatim se nastoji obezbijediti primjena međunarodnih pravila ponašanja. U Bosni i Hercegovini je pravo na povratak ”dato” protjeranom (izbjeglom) a uopšte nisu stvoreni drugi potrebni uslovi za povratak.

Odluka o povratku je dalekosežne naravi i uslovljena je nizom faktora. Smještaj nije niti izdaleka dovoljan uslov za povratak. Smještaj (1) i posao (2) su osnovni - nužni - uslovi jer osiguravaju ekonomsku nezavisnost povratnika. Ako je moguće rangirati ova dva faktora po prioritetu, nužniji je posao od trajnog smještaja. Kuća ili stan se mogu osposobiti uz rad, a stan rijetko kada može donijeti ekonomsku nezavisnost. Zašto su se predstavnici međunarodnih organizacija odlučili da zamijene prioritete - to je pitanje koje će ostati po strani. Slijedeći bitni uslovi za povratak su: mogućnosti za bezbjednu zdravstvenu zaštitu (3), obrazovanje djece (4), socijalna sigurnost za članove domaćinstva u stanju socijalne potrebe (5), pravna sigurnost (6) i politička sigurnost (7). Redoslijed navođenja ovih uslova ne znači da su njim rangirani prioriteti. Izostane li bilo koji od njih povratak je spriječen.

Tamo gdje se nudi samo smještaj, moguće je računati s povratkom jedino u manjinske enklave unutar, inače etnički podozrive, većinske etničke zajednice. To su uglavnom ruralna područja u kojima je moguće rekonstruisati poljoprivrednu aktivnost. U poljoprivredi - kao trajnom izvoru egzistencije, s posjedima koji su najčešće manji od kritične mase potrebne za tržišnu proizvodnju - nije moguće dugoročno računati s opstankom. U takvim enklavama će se nastaviti demografsko pražnjenje započeto prije trideset godina. Etničke enklave u takvim uslovima su dugoročno neodržive. Održive su samo ako je povratak masovan ­ svuda.

Uz određeni pritisak, moguće je računati i s povratkom u demokratski nešto zrelije (veće) gradske sredine. Otvoreno je, međutim, pitanje da li je takav povratak trajnog ili privremenog karaktera, obzirom da je problem nezaposlenosti suviše veliki da bi trenutna etnička većina blagonaklono gledala na, eventualno, obavezno zapošljavanje povratnika - pripadnika trenutne etničke manjine. Odgovor na to pitanje je dala stvarnost: trgovina nekretninama je vjerovatno najunosniji biznis u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Od početka rata proteklo je osam godina. Djeca rođena u egzilu pošla su u osnovnu školu. Tinejdžeri s početka rata već su formirali porodice i traže posao u mjestu egzila ili u inostranstvu. Normalan mladi svijet traži izlaz u normalnijoj društvenoj sredini s izgledima za budućnost. Migracije su i u predratnom periodu bile jedna od vrlo razvijenih metoda pribavljanja egzistencije, ovaj put je u pitanju samo veća udaljenost.

Rezime tih istraživanja prezentiran je na kraju rada.

2. BROJKE O GRAĐANIMA I ONIM KOJI TO NISU

Izbjeglice i raseljena lica nemaju status građanina, stanovnika sa stalnim boravištem. Oni ne stiču i ne mogu ostvarivati građanska, politička, socijalno- ekonomska i kulturno-obrazovna prava predočena međunarodnim dokumentima i potreban im je povratak u predratna građanska prava kao preduslov da uživaju status i sigurnost građanina, bilo u ranijem boravištu ili nekom drugom. Prostor i namjena rada ne dozvoljavaju detaljniju elaboraciju demografskih posljedica rata. Ovdje će biti dovoljno ukazati na procjene potencijalnog i prisutnog broja stanovnika, te demografske manjkove na nivou države.

Dvije nezavisne procjene, koje se u masi međusobno razlikuju za manje od 1% , pokazuju da je krajem prvog kvartala 1998. godine broj stanovnika u zemlji trebalo da iznosi 4,5 miliona. Prirodni priraštaj do sredine 2000. godine nije naročito visok pa se u daljoj analizi može poći od gore datog broja. Iste procjene razlikuju se međusobno za oko 10% u pogledu prisutnog broja stanovnika. Uzmemo li sredinu između njih kao najvjerovatniju, dobijamo da je krajem prvog kvartala 1998. godine u zemlji bilo prisutno oko 3,0 miliona stanovnika. Do kraja 1999. godine se u zemlju vratilo, prema podacima Udruženja za izbjeglice i raseljena lica, oko 337,3 hiljade lica, što sugeriše da je broj stanovnika uključujući prirodni priraštaj sredinom 2000. godine mogao dostići oko 3,4 miliona. U međuvremenu je zemlju napustilo približno polovina broja povratnika, iz čega izlazi da u zemlji živi oko 3,2 miliona, uz marginu greške oko 5% . Službeni podaci, bilo da su objavljeni u statističkim glasilima ili prikupljeni od opština posredstvom UNHCR-a veći su od navedenih za oko 20% , pri čemu se u Federaciji BiH pretjeruje za oko 16% , a u Republici Srpskoj za oko 40% . Detaljniji pogled na strukturu unutar FBiH upućuje na zaključak da organi vlasti ili nemaju jasnu predstavu o veličini pojedinih etničkih kontingenata ili svjesno manipulišu njima. Uz navedeno, podaci za RS nedostupni su i sa svoje strane pokazuju da je u pitanju manipulacija. Sve upućuje na vrlo visoku potrebu za popisom, koji bi obuhvatio i prisutna raseljena lica.

Manjak u broju stanovnika, utvrđen na osnovu nezavisnih procjena iznosi oko 1,5 miliona, a na osnovu podataka koje je od opština prikupio UNHCR oko 800 hiljada. Ova razlika proističe iz prethodnih neslaganja dvaju pristupa. Treba imati na umu da je u taj manjak uključeno i poginulo i nestalo stanovništvo. Budući da njihov broj nije manji od 270 hiljada stanovnika, službeni podaci svode broj građana BiH u inostranstvu na oko 550 hiljada - što je svega polovina realnog. Njima se, dakle, ne može vjerovati. Podaci opština ne mogu se smatrati pouzdanim ni u pogledu raseljenih lica. Podaci koje je od opština prikupio UNHCR pokazuju da se sa stanjem 1. maja 2000. godine na spiskovima raseljenih nalazilo 924 hiljade građana. Među njima se prijavilo za povratak oko 295 hiljada, što bi značilo da oko 630 hiljada njih namjerava ostati u mjestu egzila. Osim toga, isti izvor podataka tvrdi da broj raseljenih lica (lica koja su raseljena unutar države) koja još uvijek nemaju rješenja (ne znaju da li će se vratiti ili ostati u mjestu egzila), doduše sa stanjem na dan 31. marta 2000. godine, iznosi 806 hiljada (471 u FBiH i 335 hiljada lica u RS). Izgleda kao da ni oni koji imaju namjeru da se vrate niti oni koji imaju namjeru da ostanu u privremenom boravištu ne znaju za šta su se odlučili.

Najobuhvatnija analiza povrata izbjeglica i raseljenih lica izvedena je u Dokumentu br 1E, Međunarodnog foruma ”Bosna” od 22. marta 1999. godine, a po porukama je aktuelna i danas. Podaci pokazuju da je, milom ili silom, :

1. područje koje se danas nalazi pod kontrolom Armije BiH i političkom kontrolom SDA napustilo predratnih 27% Bošnjaka, 75% Hrvata, 67% Srba i 27 % pripadnika ostalih etničkih skupina;

2. područje koje se nalazi pod vojnom kontrolom HVO i političkom kontrolom HDZ napustilo predratnih 78% Bošnjaka, 42% Hrvata, 87% Srba i 50% pripadnika ostalih etničkih skupina;

3. područje koje se danas nalazi pod kontrolom Vojske Republike Srpske i političkom kontrolom SDS napustilo predratnih 87% Bošnjaka i 86% Hrvata, 25% Srba i 67% stanovnika iz reda ostalih naroda.

Ako se kao mjera dobrovoljnog napuštanja područja može uzeti broj odsutnih pripadnika ”većinskog” naroda na etnički kontrolisanim područjima, tada se kao motiv napuštanja može bez dvojbe uzeti protivljenje ratu. Takvih je najmanje 27% medu Bošnjacima, 40% među Hrvatima, 25% među Srbima i 46% među ostalim etničkim skupinama.

Podaci pokazuju da se na:

1. područje pod kontrolom BH armije i SDA vratilo 50% predratnog broja Bošnjaka, 7% Hrvata, 3% Srba i 10% pripadnika ostalih etničkih skupina;

2. područje pod kontrolom HVO i HDZ vratilo 9% predratnog broja Bošnjaka, 10% Hrvata, 8% Srba i 7 % pripadnika ostalih etničkih skupina; i

3. područje pod kontrolom ARS i SDS vratilo svega 1% predratnog broja Bošnjaka i Hrvata, 8% Srba i 6% pripadnika ostalih etničkih skupina.

Zbirno gledano, rekonstrukcija predratne etničke slike teče prema slijedećem:

1. Najpovoljnije se odvija na području Federacije s bošnjačkom većinom, odnosno pod vojnom kontrolom ABH i političkom kontrolom SDA, na koje se vratilo 10% raseljenih i izbjeglih lica. Broj vraćenih Bošnjaka dostigao 50% predratnog, Hrvata7 % , Srba 3% i pripadnika ostalih etničkih skupina 10% . Toj slici u velikoj mjeri doprinosi prisilno vraćanje Bošnjaka iz inostranstva i zasad vrlo ograničene mogućnosti njihovog konačnog povratka u predratna prebivališta izvan tog područja. Etnička stuktura povratnika nešto malo je povoljnija od one zatečene krajem 1995. godine, tako da nije moguće govoriti o rekonstrukciji predratnog etničkog sastava na tom prostoru.

2. Na područje Federacije s hrvatskom većinom vratilo se 7% prognanih i raseljenih, među kojima je 9% broja progranih ili raseljenih Bošnjaka, 10% raseljenih Htvata, 4% Srba i 7% raseljenih odnosno progranih pripadnika ostalih etničkih skupina. Broj povratnika Hrvata pokazuje da je većina izbjeglih vjerovatno našla trajnije rješenje u egzilu i da nema nikakvih znakova rekonstrukcije predratne etničke slike.

3. Najnepovoljnije stanje je na području pod vojnom kontrolom ARS i političkom kontrolom SDS. Tamo je vraćeno svega 2% izbjeglica i raseljenih lica, unutar kojih je po 1% broja progranih ili raseljenih Bošnjaka i Hrvata, 8% izbjeglih Srba i 5% raseljcnih pripadnika drugih skupina. I ovdje je veoma vidljivo da izbjegli Srbi nisu jako zainteresovani za povratak iako bi on značio povratak u ”većinsko” područje.

Poređenjem s motivima rata očito je da na području Republike Srpske postoji politička blokada povratku. Ona je evidentna i u nekim područjima Federacije pod političkom kontrolom obiju nacionalnih stranaka na vlasti, iako izražena u nejednakoj mjeri. Da bi se povratak intenzivirao nužan je politički i svaki drugi pritisak na stranke na vlasti, pri čemu jačinu pritiska treba odredivati prema težini opstrukcija. U kakvom su stanju ljudi koji nemaju status normalnog građanina, a očekuju od svojih političkih i predstavnika međunarodne zajednice da im nađu rješenje, dovoljno govore spontani povraci, masovne trampe imovine, prazna poluizgrađena izbjeglička naselja itd.

3. PRAVNO-POLITIČKI ASPEKTI OBESPRAVLJENIH

Političko-pravne osnove za utvrđivanje privremenog pravnog položaja izbjeglica i raseljenih lica, kao i uslove i postupak ostvarivanja prava na povratak, formulisane su u Daytonskom sporazumu o miru i pratećim dokumentima. Time je data politička platforma za detaljnije normativno uređivanje ove problematike u Ustavu BiH i entiteta, zakonima i drugih propisima države BiH, entiteta i lokalnih zajednica. Zato su, u ovom poglavlju, prezentirani osnovni stavovi i saznanja.

3.1. ŠTA KAŽE DAYTON

Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (dalje: Sporazum), u domenu svoje regulacije, u značajnoj mjeri uključuje ”problem” izbjeglica i raseljenih lica. U daljem tekstu, uglavnom, koristićemo termine ”izbjeglice” i ”raseljeno lice”, u njihovom zakonskom (pravnom) određenju, jer je pravni ali i faktički status ovih kategorija građana često različit.

U članu 7. Sporazuma, posebno se naglašava da su poštivanje ljudskih prava i zaštita izbjeglica i raseljenih lica od bitnog značaja za uspostavljanje trajnog mira. U Aneksu 4. Sporazuma, u članu II st. 5, propisuje se da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom su ništave. Prema situiranosti u ustavnom tekstu, prava izbjeglica i raseljenih lica, prvenstveno se poimaju kao lična ljudska prava. Prava izbjeglica, ne i raseljenih lica, imaju i internacionalni značaj. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol uz nju (1966.) čine sastavni dio Aneksa I uz Ustav Bosne i Hercegovine.

Za pravni status izbjeglica i raseljenih lica posebno je značajan Aneks 7 Sporazuma (”Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima”). Potpisnici Sporazuma su Bosna i Hercegovina², Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, što znači da odgovornost za izvršavanje obaveza iz Sporazuma preuzimaju vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti entiteta. Sporazumom su utvrđena prava, titulari prava i organi koji će o tim pravima odlučivati. Njime se ustanovljavaju:

1. pravo slobodnog i sigurnog povratka u svoje domove;

2. pravo na povrat imovine oduzete za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine,

3. pravo na kompenzaciju za svu imovinu koja se ne može vratiti (nije moguć povrat imovine u naturalnom obliku jer je uništena ili njen povrat nije moguć iz nekih drugih razloga pravne ili faktičke prirode);

4. pravo na nediskriminaciju prilikom povratka u svoje domove,

5. pravo na ”izbor destinacije” (prebivališta); i

6. neka druga prava.

Sporazumom se takode utvrđuju i brojne obaveze za njegove potpisnike (”strane”), među kojima su najznačajnije:

1. ”Strane” su obavezne osigurati povratak izbjeglica i raseljenih lica, bez rizika uznemiravanja, zastrašivanja, progona i diskriminacije, posebno po osnovu etničkog porijekla, vjerskog opredjeljenja ili političkog mišljenja.

2. ”Strane” se obavezuju da u zakonodavnoj i upravnoj sferi ”ukinu odredbe unutrašnjeg zakonodavstva i administrativne prakse sa diskriminacijskom namjerom ili efektom”, te ista takva djelatnost u sferi medija, ekonomije, politike, socijalne zaštite, a sve s ciljem stvaranja uslova ”koji će doprinositi dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica.”

Čini se, da je ipak smisao Sporazuma da između proklamovanog prava na slobodan povratak i prava na izbor destinacije (uz moguće različite transfere imovine koji se u Sporazumu posebno ne pominju u vidu opcije ”ili - ili”), preferira pravo na slobodan povratak. Za ovu konstataciju dovoljno je kao ”dokaz” istaći dio odredbe člana I Sporazuma: ”Svaki povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj rješavanja konflikata u Bosni i Hercegovini.”

3.2 POLUKOMISIJA

Sporazum ustanovljava Komisiju za raseljena lica i izbjeglice (dalje: Komisija). Osnivači Komisije su ”strane” u Sporazumu. Komisija ima kvalifikativ nezavisnog organa. Njenim osnivanjem, praktično zaključivanjem Sporazuma, ”strane” su se obavezale na saradnju sa Komisijom, na poštivanje i implementaciju njenih odluka, uz, takođe, obavezu na saradnju s međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su odgovorne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica. Indikativno je i uočljivo da povratak i reintegracija izbjeglica i raseljenih lica nisu samo unutrašnja stvar i problem Bosne i Hercegovine - povratak i reintegracija izbjeglica, institucionalno, na izvjestan način postali su i internacionalni (nadnacionalni) problem.

S druge strane taj isti problem, po odredbama Sporazuma nije rezervisan samo za institucije vlasti nego se vlasti (”strane” u Sporazumu) upravo obavezuju i na saradnju sa nevladinim organizacijama koje su odgovorne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica. Sastav Komisije je ”mješovit” - od devet članova Komisije tri člana su strani državljani, što takođe upućuje na zaključak da je problem povratka i reintegracije izbjeglica i raseljenih lica internacionaliziran. Komisija je institucija privremenog karaktera, osnovana je na period od pet godina, s tim što postoji mogućnost da i po isteku tog roka nastavi s radom u istom sastavu i s istim ovlaštenjima.

Nadležnost Komisije. ”Komisija će primati i odlučivati o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kad imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 01.04.1992. godine, i kada potraživač trenutno ne drži u posjedu tu imovinu. Potraživati se može povrat imovine ili pravedna nadoknada umjesto povrata.” Ta odredba definiše Komisiju sudskim organom sui generis, sudom za posebne slučajeve. ”Strane”, nakon što obavijeste Komisiju, u saradnji sa UNHCR-om i drugim međunarodnim i nevladinim organizacijama..., mogu privremeno smjestiti izbjeglice i raseljena lica u nezaposjednutu imovinu, koja je podložna utvrđivanju finalnog vlasništva od Komisije i uz pripremne odredbe iznajmljivanja koje Komisija zahtijeva”. Navedena funkcija Komisije ima upravni karakter, jer Komisija odlučuje, zajedno sa nekom od ”strana” o stavljanju pod sekvestar (privremenu upravu) nezaposjednute imovine, čije se vlasništvo utvrđuje”. Komisija, očito, ima značajna i raznovrsna ovlaštenja u domenu priznavanja prava izbjeglih i raseljenih lica na njihovu predratnu imovinu.

Od svog konstituisanja, krajem 1996. godine (godinu dana nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma), kad je primila prvi zahtjev za povrat imovine do sredine 2000. godine Komisija je, uz razvoj vlastitih kapaciteta, primila preko 210 hiljada zahtjeva za povrat imovine u uredima u BiH (od 1996), Crnoj Gori (od 1997), Berlinu (od novembra 1997), Norveškoj (od juna 1998) i Srbiji (od septembra 1998) koji su se odnosili na oko 240 hiljada objekata. Do istog datuma riješeno je približno polovina zahtjeva, pretežno na dijelu Federacije s bošnjačkom većinom. Nedovoljna efikasnost potiče dijelom od nesređenog pravnog sistema i nedovršenog katastra zemljišta, ali i od opstrukcija u Republici Srpskoj i zapadnom Mostaru i mjestičnih opstrukcija u dijelu Federacije s bošnjačkom većinom. Tek su odlukom Visokog predstavnika o obaveznosti provođenja odluka Komisije (27. novembra 1999.) stvoreni povoljniji uslovi za brže rješavanje problema povrata imovine i stanarskih prava. Ova odredba, koja dolazi sa zakašnjenjem od 4 godine, posljedica je opstrukcija u primjeni odredaba Dogovora.

Iako važna, ta ovlaštenja nisu ni izdaleka dovoljna da bi se postigao efikesan povratak. Prije svega, komisija je, po naslovu, Komisija za raseljena lica i izbjeglice, a po suštini pravni organ koji se bavi jedino imovinskim pitanjima izbjeglih i raseljnih lica. Ona nema pravo niti mogućnosti da utiče na ekonomsku sigurnost povratnika (što podrazumijeva pravo povratka na radno mjesto, ili finansiranje nabavki minimuma opreme i stada za opstanak u ruralnim uslovima), ne može nikome da nametne obavezu obezbjeđenja zdravstvene, obrazovne, socijalne, pravne i političke sigurnosti povratnika. U takvim okolnostima (od strane Komisije priznato) pravo na imovinu ili stanarsko pravo predstavlja prije pravnu osnovu za prodaju ili zamjenu imovine nego za povratak. S krnjim ovlaštenjima i nadležnošću, Komisija je polukomisija.

3.3 FOND KOJEG NEMA

Predviđeno je i osnivanje Imovinskog fonda izbjeglih i raseljenih lica čiji će račun biti u Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, a njime će upravljati Komisija. Ova funkcija (nadležnost) Komisije može se označiti finansijskom. ”Komisija će objavljivati takva pravila i propise u skladu sa ovim Sporazumom, koji mogu biti neophodni za obavljanje njene funkcije. U razradi ovih pravila i propisa Komisija će uzimati u obzir domaće zakone o vlasničkim pravima.”

Prema zamisli kreatora, Imovinski fond trebalo je da bude legalizovana institucija za promet imovinom na području države. U tu svrhu Komisija izdaje certifikate o pravu na imovinu, koji su trebali poslužiti kao pravna osnova za promet imovinom. Budući da domaćim zakonodavstvom nije moguće formiranje ovakvih pravnih lica, imovinski fond nije ni osnovan. Nasuprot tome, neformalna trgovina kućama, drugim nekretninama i pravima je jedan od cvjetajućih sivih biznisa.

U Imovinski fond trebalo je da slivaju i sredstva donatora, ali oni, dijelom zbog političke situacije u zemlji a dijelom potaknuti vlastitim interesima, nisu još uvijek spremni da ulažu u Fond. Treba podsjetiti, ovdje, da postoje znatna sredstva koja se posredstvom UNHCR-a i OHR-a usmjeravaju u povratak. Postoje, također i sredstva koja strane zemlje odobravaju u iste svrhe na precizno određenim lokacijama i pod uslovima koji se razlikuju od slučaja do slučaja. Ovako rasuta, ne samo da se netransparentno troše nego često ne obezbjeđuju uobičajeni kvalitet usluga. Onome kome je poznat način na koji se donose odluke o ustupanju radova i nadzoru, jasno je da su ovdje jako rašireni mito i korupcija. Ovome treba dodati i srazmjerno visoke troškove servisiranja tih donacija i čega postaje jasno da od ukupno 100% takvih donacija - njihovom krajnjem korisniku (izbjeglim i raseljenim licima) stigne jedva nešto preko polovine ukupnog iznosa.

Znatno racionalnije i efikasnije, i za strane donatore i domaće nevoljnike, bi bila utrošena ukupna sredstva da su koncentrisana u jedan fond, namijenjen ne samo opravci kuća i stanova nego i osposobljavanju preduzeća i poljoprivrednih gazdinstava za tržišnu proizvodnju. Uz koncentrisana sredstva i koncentrisane (masovnije) povratke, pod kontrolom međunarodnog tijela sastavljenog od svih donatora koji to žele, rezultati bi bili daleko veći - i pored svih zakašnjenja.

Ono što treba uočiti ovdje je da bi Komisija, ako bi imala šira ovlaštenja i ako bi imala poznata sredstva na raspolaganju, zbog svoje neovisnosti od lokalnih zakonskih i drugih rješenja i zbog mogućnosti za saradnju s drugim međunarodnim institucijama, mogla znatno više učiniti na povratku izbjeglica i raseljenih lica - kao servisna institucija svih donatora i međunarodnih subjekata u ovoj oblasti.

Ustavno-pravni status građana BiH nije adekvatno regulisan u ustavima entiteta jer su, za razliku od Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, neravnopravno tretirani pripadnici i tzv. većinskih i tzv manjinskih etničkih skupina. Zbog toga se u procesu rješavanja povratka izbjeglica i raseljenih lica pojavljuju izrazi ”većinski” i ”manjinski” povraci, a do dana pisanja ovog teksta nije riješen problem konstitutivnosti građana BiH na cijelom prostoru zemlje³.

Ustavni i pravni status izbjeglica i raseljenih lica regulisan Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH, preciziran je drugim aktima u smislu načina ostvarenja prava i obaveza. Tako se Zakonom o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i raseljenim osobama u Bosni i Hercegovini⁴ regulišu slijedeća pitanja:

1. sticanje i prestanak statusa izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini,

2. status povratnika, prava izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, prava raseljenih osoba i povratnika,

3. način ostvarivanja njihovih prava i

4. sredstva za podršku u stvaranju uslova za povratak.

Zakonom se utvrđuje (propisuje) ko se smatra izbjeglicom iz Bosne i Herccgovine, raseljenom osobom i povratnikom (legalne definicije). ”Izbjeglica iz Bosne i Hercegovine je državljanin Bosne i Hercegovine koji se nalazi izvan Bosne i Hercegovine, a koji je zbog sukoba prognan sa svog prebivališta ili je napustio svoje prebilalište u Bosni i Hercegovini i izbjegao u inostranstvo nakon 30. aprila 1991. godine bojeći se opravdano da će biti progonjen zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja i koji nije u mogućnosti da se sigurno i dostojanstveno vrati na svoje ranije prebivalište niti je dobrovoljno odlučio da se trajno nastani izvan Bosne i Hercegovine. Raseljena osoba je državljanin Bosne i Hercegovine, koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, a koji je zbog posljedica sukoba prognan sa svog prebivališta ili je napustio svoje prebivalište nakon 30. aprila 1991. godine bojeći se opravdano da će biti progonjen zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja i koji nije u mogućnosti da se sigurno i dostojanstveno vrati na svoje ranije prebivalište, niti je dobrovoljno odlučio da se trajno nastani na drugom prebivalištu. Povratnik je izbjeglica iz Bosne i Hercegovine ili raseljena osoba koja je nadležnom organu izjavila volju za povratak u ranije prebivalište i koja je u procesu tog povratka, kao i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i raseljena osoba koja se vratila u svoje prebivalište.”

Zakonom je propisano, što je posebno važno, da povratak raseljenih lica i izbjeglica mora biti moguć, dostojanstven i siguran. I u slučaju ispunjenja pomenutih uslova za povratak, status povratnika i izbjeglice gubi se ako izbjeglica odnosno povratnik ne dokaže da razlozi za nevraćanje u ranije prebivalište nisu razlozi humanitarne prirode ili razlozi koji proizilaze iz ranijeg proganjanja. ”Povratnici to prestaju biti protekom roka od šest mjeseci računajući od dana kada su se ponovo nastanili u svoje ranije prebivalište, odnosno trajno nastanili u drugo prebivalište u Bosni i Hercegovini.”

Izbjeglice, prema tom zakonu, imaju pravo na:

1. povratak u ranije prebivalište,

2. izbor drugog prebivališta,

3. povrat imovine,

4. povrat stanarskih prava,

5. objektivno i sveobuhvatno informisanje, posebno o stanju u ranijem prebivalištu,

6. dopunsko školovanje,

7. korištenje konzularnih i drugih usluga.

Raseljene osobe, prema Zakonu, imaju prava navedena od 1-4, kao i druga prava koja se konstituišu propisima entiteta, kantona i opšina, a koja se naročito odnose na ekonomsku, socijalnu, zdrastvenu zaštitu i slobodu vjerskog izražavanja i političkog djelovanja.

Povratnici, prema Zakonu, imaju pravo na:

1. pomoć u nužnoj opravci vlastitih kuća i stanova,

2. korištenje kredita za otpočinjanje poslova radi stvaranja prihoda za sebe i svoju porodicu,

3. adekvatnu pomoć u novcu,

4. neophodnu ishranu,

5. osnovnu zdrastvenu zaštitu,

6. osnovno obrazovanje i

7. socijalnu pomoć, pod uslovom da nisu zaposleni.

Zakon određuje sredstva za ostvarivanje prava izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, raseljenih osoba i povratnika. Ta sredstva osiguravaju se: u budžetu Bosne i Hercegovine (1), u budžetu entiteta (2), od finansijske i druge pomoći zemalja prihvata izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (3), od UNHCR-a i drugih relevantnih međunarodnih organizacija (4), donacija i kredita za ove namjene od međunarodnih financijskih institucija (5) i iz drugih izvora (6).

Sredstva za ostvarenje prava raseljenih osoba, prema Zakonu, osiguravaju se: u budžetima entiteta (1) kantona i opština (2), od UNHCR-a i drugih relevantnih međunarodnih organizacija (3), od donacija i kredita za ove namjene od međunarodnih financijskih institucija (4) i iz drugih izvora (5). Sredstva za ostvarivanje prava povratnika, takođe prema Zakonu, osiguravaju se: u budžetu Bosne i Hercegovine (1), u budžetima entiteta (2), u budžetima kantona i opština (3), od financijske i druge pomoći zemalja prihvata izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (4), od UNHCR-a i drugih relevantnih međunarodnih organizacija (5), donacija i kredita za ove namjene od međunarodnih financijskih institucija (6) i drugih izvora (7).

Treba uočiti da u prava izbjeglica i raseljenih lica nije uneseno pravo povratka na radno mjesto, kao i da je iz prava povratnika ono isključeno, iako je stanarsko pravo (stečeno radom u preduzeću) uključeno kao njihovo normalno pravo. Posljedice ovog isključenja su višestruke a isključenje nije učinjeno slučajno. Trebalo je da se ostavi prostor za dalju diskriminaciju, koja uništava egzistencijalnu osnovicu prognanih i raseljenih pripadnika etničkih manjina i reducira ekonomsku motivisanost za povratak u predratna prebivališta⁵.

Nisu slučajno razdvojeni ni izvori finansiranja gore navedenih kategorija. Oni su odraz podijeljenih nadležnosti različitih nivoa vlasti, zbog kojih neke od opština ili etničkih cjelina mogu dosljedno provoditi politiku diskriminacije i konzerviranja ratom stvorenog stanja (jer raspolažu dovoljnim sredstvima za njeno provođenje), dok druge ne mogu da obezbijede ni elementarnu socijalnu sigurnost raseljenih lica i povratnika.

Nastavak teksta