Prvi dio teksta

4. FAKTORI POVRATKA

Faktori koji bitno utiču na povratak i koji će u nastavku biti detaljnije obrađeni su:

a) vrijeme trajanja egzila,

b) mjesto povratka,

c) ekonomski uslovi povratka,

d) socijalna integracija i javni red,

e) prostorne razlike i

f) uticaj političkih stranaka.

4.1. VRIJEME KAO FAKTOR U POVRATKU

Sasvim je jasno da što vrijeme više odmiče to je manja vjerovatnoća u povratak. To potvrđuje broj ostvarenih povrataka. Godišnji broj povrataka stalno se smanjuje. Pri tome, povratak izbjeglica ima tendenciju rasta iz godine u godinu i u velikoj je mjeri pod uticajem prinudnog povratka iz SR Njemačke. On se u najvećoj mjeri odnosi na Bošnjake. Povratak raseljenih lica ima vrlo oštru tendenciju opadanja, koja nedvosmisleno govori o opstrukciji vladajućih struktura na etnički očišćenom prostoru. Ako se ova slika poveže s brojem prisutnih pripadnika etničkih manjina, postaju vidljive dvije stvari:

1. da se prinudni povraci obavljaju smještajem izbjeglica u novi egzil, ovaj put unutar područja kojem etnički pripadaju, ali izvan domicila - s kog su protjerani.

2. obzirom da je etnički izgon bio najmasovniji s područja koje se danas identifikuje kao Republika Srpska, jasno je da znatan broj Bošnjaka ne mogu tamo ni danas da se vrate i da su ”privremeno” smješteni na prostoru koji danas prepoznajemo kao dio Federacije s bošnjačkom većinom. Jedno drugo istraživanjc potvrđuje ovaj stav tvrdnjom da, ako bi se povratak nastavio dosadašnjim tempom, za povratak u Republiku Srpsku bilo bi potrebno 146 godina.

Također treba uočiti činjenicu da su zakonodavno-pravni uslovi za povratak stvoreni tek četiri godine nakon potpisivanja Daytonskog dogovora, što znači da se povratak ostvarivao uglavnom u režiji i pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija i institucija. Bez njihovog uticaja i pritiska - povratak se uopšte ne bi dogodio.

Fenomen spontanih povrataka, uglavnom u Republiku Srpsku, potrebno bi bilo posebno rasvijetliti. Gubitak strpljenja - koji je evidentan - posljedica je dvaju faktora:

1. nesklonosti domaćih i stranih aktera povratka da stvore instrumente koji će stihiju i izolovane povratke pretvoriti u organizovan i stabilan trend intenzivnog povratka, i

2. nevolja raseljenih lica i izbjeglica koja ih, u nedostatku aktivnosti prvih i zbog neprihvatljivih uslova u egzilu, prisiljava na samoorganizovanje.

Ovakvi povraci izvodljivi su u ekonomske i etnički uglavnom homogene enklave, makar one bile i manje po dimenzijama.

Vrijeme za povratak, očito, ističe. Da bi se proces ubrzao, i vrijeme skratilo, neophodno je, respektujući relevantne faktore od kojih povratak zavisi, učiniti slijedeće:

1. izmijeniti pristup problemu i reformulisati strategiju povratka,

2. usvojiti cjelovit program aktivnosti,

3. definisati nosioce aktivnosti, njihovu ulogu, zadatke i sredstva;

4. obezbijediti sredstva i uslove za realizaciju, i

5. pratiti provođenje, vršiti evaluaciju i korekcije.

4.2 POVRATAK KUĆI ILI DRUGDJE

I bez posebnog istraživanja jasno je da povratak kući ima prednost pred svim drugim alternativama. Kad su, međutim, druge okolnosti različite - izbor zavisi od tih drugih okolnosti. Povratak kući ima smisla ako se povratkom istovremeno obezbjeđuju ekonomska samostalnost povratnika, socijalna, pravna i politička sigurnost.

Povratak u dovoljno velike ruralne etničke enklave je srazmjerno najjednostavniji, jer ne nosi početni nemir i nesigurnost. U njima povratnik gotovo redovno raspolaže imanjem, dovoljno velikim da može osigurati egzistenciju porodici - potrebno je da se, uz minimalan stambeni prostor obezbijedi jezgro osnovnog stada i poljoprivrednih alata i mašina, te prehrane porodice do pristizanja prvih plodova s imanja.

Povratak u naselja mješovitog tipa (urbano-ruralna, kakva je većina opštinskih centara u BiH) neće imati efekta ako se ne poduznu, paralelno, mjere poboljšanja pravne i političke sigurnosti povratnika. Osim nužnosti da povratnik raspolaže pravom povratka na radno mjesto (ekonomska sigurnost), nužno mu je osigurati pravnu (mješovita policija, politički nezavisno sudstvo) i političku sigurnost (izgradnja nediskriminirajućeg društva). Obzirom da pravna sigurnost može biti ostvarena samo srednjeročnim upornim radom, a politička sigurnost dugoročnim, kuća i radno mjesto neće biti dovoljni uslovi za povratak. Stoga će, raseljeno lice radije preferirati manje povoljne, ali dugoročno stabilnije, pravne i političke okolnosti pred povratom imanja (stana) i radnog mjesta. U ovakvim uslovima odlučiće se za prodaju imovine⁶ (stanarskog prava) i nastojati da ostane u mjestu egzila⁷. Ovo se jasno prepoznaje i iz rezultata ankete. Čak i kad su uslovi boravka u mjestu egzila znamo lošiji od predratnih, oni su, u očima raseljenih lica, još uvijek bolji od onih koje bi imali u mjestu povratka (domicil). Što više vremena protiče to je ovakva odluka izvjesnija.

Politička klima je od presudnog značaja za povratak u uslovima Bosne i Hercegovine. Sve dok su na vlasti začetnici rata (i dok su ratni zločnici na slobodi, ili politički zaštićeni), raseljena lica i izbjeglice će preferirati boravak u mjestu egzila pred povratkom. To pogoduje i začetnicima rata jer podupire etničku čistotu područja.

4.3. UKLJUČENJE U EKONOMSKI ŽIVOT

Ekonomska i politička nezavisnost predstavljaju matematički identitet. Čovjek je politički slobodan onoliko koliko je ekonomski nezavisan. Ukoliko je raseljeno lice (izbjeglica) spriječeno da se vrati na radno mjesto - postaće ekonomski i politički zavisno od stranke koja mu održava minimum egzistencije. Povratak na radno mjesto je ključ za minimum ekonomske samostalnosti. I ovaj ključ je ostao u rukama stranaka na vlasti, jer je važećim zakonskim propisima uskraćeno pravo povratnika na rad i radno mjesto s kojeg je protjeran, uprkos obavezi primjene najviših standarda ljudskih prava preuzetoj članom 1 Ustava BiH.

Zašto je međunarodna zajednica odabrala povratak kući umjesto povratka na radno mjesto kao prioritet, nije uopšte jasno. Moguće je da je ovo posljedica iskustva s progonima iz ruralnih sredina, u kojima povratak kući podrazumijeva povratak ekonomskoj samostalnosti koju daje imanje, ali u uslovima Bosne i Hercegovine ovo pravilo vrijedi samo onoliko koliko je ruralnog stanovništva (617 hiljada na 310 hiljada poljoprivrednih gazdinstava, od kojih je vjerovamo 40% protjerano). Činjenica da je jedna četvrtina cjelokupnog stanovništva BiH bila registrovana kao zaposlena (u šta nisu uračunati vlasnici imanja zaposleni na njima) već po sebi govori da je u pitanju urbanizovana i industrijalizovana sredina, u kojoj zaposlenje predstavlja egzistencijalni ključ. S druge strane, uporedi li se etnička struktura radnih mjesta iz 1990. i 1999.godine vrlo je lako zaključiti da je etnički progon imao za cilj, između ostalog, oslobađanje radnih mjesta za pristalice vlastitih političkih opcija.

Zbog navedenog, ako se želi stvarni, a ne samo formalni, povratak izbjeglih i raseljenih lica u njihova predratna prebivališta - povratak na radna mjesta je ne samo uslov nego preči uslov od povratka kućama. I jednako važno pravo kao i pravo povrata imovine, jer se radi o egzistencijalnom tj. pravu na egzistenciju.

4.4. SOCIJALNA INTEGRACIJA I JAVNI RED

Ako je u stanju socijalne potrebe (što je tipično za izbjegla i raseljena lica), čovjek je ekonomski i jednako toliko politički zavisan od davaoca socijalne pomoći. Kad je davalac socijalne pomoći politička stranka, jasno je da će njen korisnik - htio to ili ne - morati da se identifikuje sa strankom i da je podržava, između ostalog glasom na izborima. Kad je davalac socijalne pomoći država, njen korisnik će se solidarisati s državom - a o strankama će promišljati bez rizika da ostane bez socijalne pomoći. Uslov da se građani, u prvom redu izbjeglice i raseljena lica, politički učine nezavisnim od stranaka na vlasti je jedinstveno pravno uređenje sistema socijalne sigurnosti i nediskriminacije u njoj.

Anketa je pokazala da se u stanju socijalne potrebe nalazi procentualno veći broj ljudi među izbjeglim i raseljenim licima nego u ostatku populacije. Pokazala je, također, da je među njima veći procenat lica u stanju stresa. Ovdje nije moguće govoriti o posttraumatskom stanju jer trauma još traje. Nakon što su, milom ili silom, napustili svoje ognjište i doživjeli prvi stres, mnogi od njih su doživjeli i drugi kad nisu mogli riješiti problem minimuma socijalne sigurnosti u novom boravištu; zatim treći kad su prinudno napustili novo, privremeno, boravište. Mnogi ga svakodnevno doživljavaju kad idu da mole za pomoć, a sami su u radnoj dobi - navikli da svojim radom pribavljaju egzistenciju sebi i porodici. Ne pada im teško to što su ostali hez ičega, koliko što žive u okolnostima koje ne mogu da kontrolišu.

Izbjeglice i raseljena lica još uvijek nisu problem sa stanovišta javnog reda i mira. Veći su problem pristalice rata i otimačine; koji sprečavaju ekonomsku, a zatim i socijalnu, integraciju izbjeglica i raseljenih lica. Prvi signal kriminalizacije - krađe - ponovo su postale dio imidža Sarajeva. Što je beznađe veće i duže traje - to je mogućnost učešća izbjeglih i raseljenih lica u društvenim izgredima veća, jer se granice podnošljivosti kod ove - jedne od najugroženijih socijalnih grupa - brže prelaze.

4.5. POLITIČKA KONTROLA PROSTORA I POVRATAK

Na neke od razlika među trima etnički i politički kontrolisanim prostorima već je ukazano sporadično. Pažljiviji pogled u podatke pokazuje da za oko 15% raseljenih lica nije poznata izvorišna opština. Ako se pretpostavi da je struktura ovog statističkog ”ostatka” jednaka većini (85%), tada izlazi da:

1. oko 16% prisutnih raseljenih lica živi na području regije iz koje su protjerana ili izbjegla (promijenila opštinu boravka unutar iste regije). Ovo znači da je oko 16% slučajeva moguće riješiti samostalnim naporom konkretne regije.

2. oko 7% iste kategorije lica živi u drugoj regiji iste ”većinske” etničke skupine. Budući da se, po pravilu, radi o pripadnicima ”većinske” etničke skupine - problem je rješiv angažovanjem političkih stranaka koje kontrolišu ta područja, bez ikakvih socijalnih, kulturnih ili političkih rizika za povratnike. Zajedno s prvim - izlazi da je, bez rizika od političkog, socijalnog i drugog ugrožavanja prava izbjeglih i raseljenih lica, moguće vratiti oko 23% ukupnog broja izbjeglica.

3. oko 77% njih trenutno živi na području ”svoje” etničke skupine a živjelo je na području koje danas kontroliše ”druga” etnička skupina i na njemu bi, u slučaju povratka predstavljalo etničku ”manjinu”. Da bi se ovi povraci zaista ostvarili neophodno je političko i svako drugo otvaranje svih triju područja i svi oblici pritiska međunarodne zajednice na nosioce vlasti u tim područjima.

U odnosu na opšte karakteristike postoje i određene razlike u politici prema izbjeglim i raseljenim licima. Te razlike se mogu sistematizovati na slijedeći način:

1. SDS i HDZ organizovale su izmještanje pripadnika ”svojih” etničkih skupina s prostora koji su ostali izvan njihovog neposrednog interesa. Pri izmještanju su takva lica nosila sa sobom pokremu imovinu. Istovremeno su analogne vojne formacije etnički čistile prostor od nepoželjnih etničkih skupina, oslobađajući radna mjesta i smještajne kapacitete za dolazeće ljude. U rezervi su stajali kolektivni prihvatni centri sa srazmjerno dobro pripremljenim snabdijevanjem i distribucijom osnovnih živežnih namirnica i potreba u stanovanju. Sve je pratila informativna blokada i politička propaganda, ali širu elaboraciju ćemo ostaviti po strani. Po prestanku ratnih dejstava znatan broj ovih lica dobio je i radno mjesto, djeca su ukljućena u obrazovni proces. Manjina raseljenih lica trajno je ostala u kolektivnom smještaju, većina je razmještena u ”napuštene” kuće i stanove.

2. SDA je bila zatečena i nije mogla izvesti analognu mjeru, pa je ”njen” dio populacije morao probleme smještaja i boravka rješavati samoinicijativno. Bošnjaci, koji su uspjeli izbjeći logore i stratišta, malo su šta donijeli u egzil i bili su zavisniji od svakog oblika pomoći. Nakon stabilizacije na vojno koliko-toliko očuvanom prostoru bila je moguća organizacija brige o raseljenim licima, ali je, zbog prostorne blokade, bilo nemoguće sistematski brinuti o njima. Ovo je postalo moguće tek nakon deblokade, a u slučaju Sarajeva - oko tri-četiri mjeseca nakon Daytonskog sporazuma.

3. Za razliku od SDS i SDA, HDZ je organizovala izgradnju naselja u preseljena lica, lociranih u ”graničnom” pojasu prema drugim etničkim skupinama u BiH, sa ciljem da se konzervira ratom postignuto etničko stanje i, istovremeno, stvori etnički štit prema drugim etničkim skupinama. Takva naselja su oko 60% dovršena i 90% prazna danas, što sugeriše da ljudi kojima je namijenjena gradnja ne prihvataju političku manipulaciju njima. SDS se ove varijante sjetila naknadno i provodi je duboko unutar teritorije, uglavnom da bi sačuvala ratom postignutu etničku strukturu.

4. Prosječno imovinsko stanje raseljenih lica na područjima HVO i SDS povoljnije je od onog na području SDA, a motivisanost raseljenih lica za povratak veća je kod pripadnika bošnjačkog nego ostalih dva naroda. Zajednička karakteristika da je većina raseljenih lica u težoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji od domicilnog stanovništva i podložnija je frustracijama. Izvjesna doza surevnjivosti domicilnog stanovništva prema raseljenim licima i obratno vidljiva je iz rezultata ankete, a potiče od općenito niskog standarda i jednih i drugih.

5. Otpori povratku pripadnika ”etničkih manjina” na ratom formiranim etnički čistim prostorima, vidljivi i nevidljivi, postojaće dok je na vlasti politička opcija začetnika i pristalica rata. Anketa je potvrdila inače poznatu činjenicu da je kod običnog svijeta: islamskog, katoličkog, pravoslavnog itd.; ili bošnjačkog, hrvatskog, srpskog i drugog ili kako god to zvali - najbolje: građanskog - preostalo dovoljno tolerancije da prihvati egzistenciju drugog. Nije prepreka u njima nego u politici i opštoj sigurnosti stanovništva.

Opstrukcije su živi dio politike prema izbjeglicama i raseljenim licima. I ovdje postoje neki opšti (zajednički) i neki posebni (specifični) elementi, vezani za nosioce politike na konkretnom prostoru. Suština problema je u neizvršenju obaveza ”strana” preuzetih Daytonskim dogovorom i u nekorištenju ovlaštenja stranih predstavnika u zemlji. U prvom slučaju radi se o elementarnoj opstrukciji, a u drugom o oklijevanju u korištenju prava.

Opstrukcije domaćih političkih aktera. Država BiH, Federacija BiH i Republika Srpska kao ugovorne strane nisu, za osiguranje bezbjednog dobrovoljnog povratka (Član 1, tačka I Sporazuma), poduzele slijedeće mjere:

1. Nije izvršeno usaglašavanje ustava entiteta s Daytonskim dogovorom u pogledu izjednačavanja prava pripadnika sva tri konstitutivna naroda na cijelom području države. Zbog toga su u neravnopravnom položaju ostali Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj a Srbi u Federaciji BiH, a oni proglašeni ”manjinskim” narodom, kao i povraci.

2. Ozakonjenjem rezultata ratnog etničkog čišćenja, kroz razlike u pravima građana, stvorene su pretpostavke za dalje opstrukcije u regulisanju prava izbjeglih i raseljenih lica, na slijedeći način:

a) Sa zakašnjenjem od 4 godine Parlament države BiH usvojio je Zakon o izbjeglicama i raseljenim licima, te je tako došla do izražaja istovjetna opstrukcija u zadržavanju razlika u pogledu ustavnih prava građana.

b) Provođenje ovog zakona preneseno je na entitete, tako da su zakonima entiteta utvrđeni postupak i procedure u ostvarivanju prava na povratak. Osim što to predstavlja dalje odgađanje povratka - postupci regulišu prvo prava koje ova lica ne mogu ostvariti, pa tek onda ona prava koja mogu.

c) Tek je početkom juna 2000. godine u Ministarstvu vajnskih poslova potpisan međunarodni sporazum (koji su prihvatili i entiteti) da se povratnicima ne traži posebna dokumentacija (pasoš i dr) nego da svoj identitet i prava mogu dokazivati korištenjem drugih raspoloživih ličnih isprava.

3. Opstrukcije povratku izbjeglica događaju se i u praksi na područjima pod politićkom kontrolom HDZ i SDS na tri načina:

a) stvaranjem udruženja za ostanak na područjima egzila (slučaj u RS), nasuprot međunarodnom i domaćem pravnom uređenju prava na povratak;

b) izgradnjom naselja za raseljena lica ili uređenjem lokacija za izgradnju u mjestima egzila sa ciljem cementiranja rezaltata rata (područje Hercegovine za Hrvate, Posavina za Srbe);

c) Fizičkim napadima na grupe povratnika, zastrašivanjem i direktnim onemogućavanjem povratka (u Hercegovini: Stolac, Čapljina; u RS: Bratunac, Srebrenica).

Propusti stranih aktera. Ključni pravni propusti su u slijedećem:

1. Visoki komesar UN za izbjeglice nije, u saradnji sa zemljama azila i stranama repatrijacije, razradio plan repatrijacije. Taj plan bi omogućio mirniji povratak po fazama i prioritetima za određena područja i kategorije povratnika (Član 1, tačka 5).

2. On također, a ni OHR nisu iskoristili svoja prava i mogućnost da se ranije uspostavi zakonodavna jednakost građana medu entitetima i time nametne brže regulisanje prava izbjeglica i raseljenih lica, na način kako je učinjeno u pogledu prava na imovinu.

3. Neizvršenje, preciznije: kršenje, odredaba člana 1 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, dovelo je do značajnih odstupanja u primjeni ostalih odredaba Sporazuma u pogledu: stvaranja uslova za povratak, saradnje s međunarodnim organizacijama, pomoći u repatrijaciji i radu Komisije za raseljena lica i izbjeglice.

4. Zajednička odgovornost svih, ali u prvom redu međunarodnih aktera, je propuštanje da se zakonu privedu ratni zločinci. Dok se oni slobodno ili manje slobodno šetaju po opljačkanim područjima, dotle je iluzorno računati s povratkom.

Republika Srpska. U vrijeme zaključenja Daytonskog dogovora područje RS je gotovo u cjelini bilo etnički očišćeno. Vraćeno je svega 1% Bošnjaka i 1% Hrvata do sredine 2000. godine. Na tom se području nalaze izbjeglice iz Republike Hrvatske kojima je još uvijek spriječen povratak, jer su u njihove kuće preseljeni Hrvati iz područja Posavine prije početka ratnih dejstava na tom području. Za preseljene Hrvate ne predviđa se povratak u BiH nego zadržavanje u mjestima preseljenja uz obavezu države da im omogući izgradnju stanova o trošku države Hrvatske.

Federacija BiH. Ne postoje ekonomske pretpostavke povratku jer je privreda razorena, velikim poslovnim sistemima nametnute su barijere za revitalizaciju. Obzirom da su oni locirani u gradovima a izbjeglice i raseljena lica s ovog područja živjela su u većini u velikim gradovima (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Mostar, ...) i bila zaposlena u njima. Podrška povratku vulgarizovana je i svedena na goli povratak imovine.

5. POVRATAK U GRAĐANSKA PRAVA KAO DOKTRINA

Uslovi u kojima se vodio rat u Bosni i Hercegovini specifični su samo po načinu na koji je vođen, sredstvima i metodama. Cilj mu je bio kao i kod drugih ratova: kontrola teritorija i resursa na njoj, uključujući i radna mjesta, od strane jedne interesne grupe a o trošku ostatka populacije. Da nije tako - izbjeglica i raseljenih lica vjerovamo ne bi ni bilo.

Za razliku od povratka izbjeglica u ruralne sredine u kojima povratak na imanje u pravilu podrazumijeva i rekonstrukciju ranije stečenih ljudskih prava, povratak izbjeglica i raseljenih lica u pretežno gradske sredine ne podrazumijeva automatski povratak u ekonomsku, socijalnu, pravnu i političku sigurnost. Stoga, ali i radi ruralnih sredina, povratak izbjeglica i raseljenih lica treba da počiva na načelu povratka u ljudska (građanska) prava.

Mogućnost za masovan povratak u BiH definitivno je propala, jer je koncept od početka pogrešno tumačen. Mjere koje se, u datim okolnostima, mogu primijeniti podijelićemo na preduslove (koje je nužno obezbijediti), mjere za pravno uređenje sistema i mjere koje su nužne za otvaranje procesa demokatizacije.

5.1 PREDUSLOVI POVRATKA

Povratak izbeglica i raseljenih lica je uslovljen ispunjenjem slijedećih osnovnih preduslova:

1. obustavljanje (sprečavanje) neprijateljstava. To je rijetko kada izvodljivo inicijativom zaraćenih strana, a na Balkanu izgleda nemoguće. Stoga je nužno prisustvo stranih vojnih snaga, ne samo kao garancija postignutom miru nego i kao upozorenje i prijetnja potencijalnom obnavljanju sukoba, koji su veoma mogući u rovitim političkim i ekonomskim uslovima. Prisustvo NATO snaga u BiH pokazalo se veoma korisnim u stabilizaciji prilika na ovom području. Ono je i pokazatelj da je moguće vojno zaštiti zemlju uz znatno niže troškove od njene zaštite izvan NATO kišobrana.

2. izvođenje ratnih zločinaca pred sud. Povratak je prosto neostvarljiv ako postoji realna prijetnja povratnicima da mogu biti ponovo maltretirani na bilo koji način od strane onih koji su ih protjerali s kućnih ognjišta i oteli im imovinu i prava. Pred činjenicom da mnogi od zločinaca još uvijek uživaju neki oblik zaštite, padaju svi argumenti i analize.

3. ekonomska pomoć. Rat ekonomski iscrpi većinu a posebno male zemlje. Najčešće posljedice rata su veliki pad privredne aktivnosti (koja između ostalog reducira i poreski kapacitet privrede) i brzo narastanje socijalnih potreba društva u njoj (uzrokovanih dijelom ratom, a dijelom naslijeđem). Obnova privrede, kad se izvodi vlastitim snagama, vrlo je spor i težak zadatak, utoliko teži što je zemlja slabije razvijena. Zbog toga je ekonomska pomoć takvoj zemlji onaj katalizator koji omogućava ekonomsku i socijalnu stabilizaciju zemlje. Dosadašnji, vrlo skromni, učinci ove pomoći u Bosni i Hercegovini pokazuju da nije svejedno u koju oblast će pomoć biti usmjerena, ali ne pobijaju njene povoljne efekte.

4. otvaranje procesa demokratizacije društva. Rat kakav se dogodio na Balkanu posljedica je jednoumlja koje ima dugu političku istoriju i u kom se politička rješenja vide jedino u apsolutnoj disciplini građana. Širenje vidika ne samo građana - birača i političkih stranaka - nosilaca političkih opcija, nego i njihovih vođa izuzemo je težak posao. Na prostoru bivše SFRJ pokazalo se da politiku zemlje vode po pravilu loši učenici prethodnog sistema, a u Bosni i Hercegovini začetnici rata kojima je primarni ratni cilj bio lični profit. Kad ovakvi ljudi sjede na vlasti, nije moguć ni jedan iskorak u demokratiju i slobode. Zbog toga ni ovaj proces nije moguće otvoriti bez stranog uplitanja u politička rješenja. Primjer BiH i prisustvo OHR-a u BiH ovo potvrđuje direktno, iako se i njegovi predstavnici vrlo teško snalaze u datim okolnostima.

Sva četiri navedena uslova su neophodni i jednaki po značaju. Izostajanje jednog smanjuje efekte u ostalim, povećava troškove funkcionisanja konkretne zajednice i odlaže vrijeme transformacije društva. Također, svaku od pretpostavki treba detaljnije osmisliti imajući na umu datu sredinu, ali to bi mogao biti predmet posebnog istraživanja.

5.2 PRAVNO POLITIČKE MJERE

Na prednjoj, opštoj političkoj, platformi moguće je izgraditi koncept povratka. On bi trebao da počiva na slijedećem:

1. Privođenje sudu i kažnjavanje ratnih zločinaca, jer oni predstavljaju neposrednu prijetnju svim povratnicima bez obzira na etničku pripadnost, i prijetnja će trajati toliko dugo koliko su zločinci prisutni na području potencijalnog povratka. U ovom pogledu ne smije biti oklijevanja - svi subjekti zaduženi za njihovo hvatanje i dovođenje pred sud moraju uložili znatno više napora.

2. Međunarodno posredovanim dogovorom ”strana” u sukobu (Daytonski dogovor, u slučaju BiH) nužno je postići da sve ”strane” prihvate načelo primjene najviših međunarodnih standarda ljudskih prava na području koje je predmet dogovora. Obzirom da se dogovorom redovno definiše i početni oblik funkcionisanja pravnog sistema na području u pitanju, implementacija tog načela predstavlja proces kojemu će ”strane” pružati otpor.

3. U mjeri u kojoj se pruža otpor primjeni načela najviših standarda ljudskih prava - mora postojati međunarodni arbitar s mandatom da usmjerava nosioce sistema političkog odlučivanja, ali i s pravom da uvodi odgovarajuće zakone kad ih nije moguće drugačije donijeti. U slučaju Bosne i Hercegovine potrebno je izvršiti reviziju svih donesenih zakona iz ugla primjene načela, pri čemu je potrebno donijeti set osnovnih zakona na nivou države kojim se obezbjeđuje ta primjena i odgovornost entiteta za njihovu konkretizaciju i provođenje. Na nivou države su, sa stanovišta ostvarivanja prava izbjeglica i raseljenih lica ali i šire - prava građana - veoma potrebni:

a) Izmjena Ustava BiH o konstitutivnosti. Mada se čini nužnim ugraditi princip konstitutivnosti ”svih” triju naroda na cijelom prostoru države, postoji šansa - koju treba iskoristiti - za ugradnju principa konstitutivnosti građanina, bez obzira na njegova etnička ili druga obilježja. Time bi se jednostavno izbjegla manipulacija etničkim, socijalnim ili drugim obilježjima pojedinih grupa.

b) Zakon o osnovama poreskog sistema. U njega bi trebalo ugraditi obavezu godišnjeg prijavljivanja prihoda i, dosad neobuhvaćene, imovine domaćinstva. Ovim bi se stvorili uslovi za dugoročno najracionalniji poreski sistem, izjednačio sistem poreske kontrole i izgradio odgovarajući informacioni sistem o bogatstvu naroda i države.

c) Zakon o minimumu socijalne sigurnosti građana. Treba da počiva na informacijama iz sistema pod a), utvrdi i garantuje minimum socijalne sigurnosti za sve građane u zemlji, definiše način osiguranja sredstava i druge nužne elemente.

d) Zakon o osnovama funkcionisanja tržišta rada. Njime treba ugraditi znatan broj od ukupno 66 ratifikovanih konvencija MOR-a, dosad uočene nedostatke postojećih zakona iz ove oblasti. Na nivou države potrebno je razviti sistem kontrole diskriminacije i podrške hendikepiranim socijalnim grupama, migrantima, teško zapošljivim licima i nedovoljno razvijenim područjima, kroz poseban Fond za podršku zapošljavanju analogan evropskom Socijalnom fondu.

e) Osnivanje ministarstva za obrazovanje i rad na nivou države. Moguće je i da Briselskom deklaracijom predviđeno Ministarstvo za razvoj ljudskog resursa preuzme odgovornost i za jedinstveno funkcionisanje tržišta rada. U oba slučaja upravljanje sredstvima iz Socijalnog fonda trebalo bi povjeriti socijalnim partnerima.

f) Revidovanje zakona o privatizaciji. Oba koncepta privatizacije diskriminišu stečena prava radnika i, posebno, izbjeglica i raseljenih lica, a finansiranje obnove i rekonstrukcije privrede (i radnih mjesta) blokirala je Svjetska banka.

4. Zakon o izbjeglicama i raseljenim licima u BiH kao i druge odgovarajuće zakone za područje države BiH treba podvrgnuti reviziji radi uspostavljanja uslova i realizaciju održivog povratka, radi uklanjanja proturječnosti u njemu i radi:

a) ugrađivanja prava povratka na radno mjesto s kojeg je izbjeglica odnosno raseljeno lice protjeran, kao elementarnog ljudskog prava zajedno s pravom na drugu, pokretnu ili nepokretnu, imovinu. Nije, naime, dovoljno da to bude uređeno samo, niti povodom, člana 143 Zakona o radu, koji uostalom blokira povratak.

b) koncentracije finansijskih sredstava u Fond za podršku povratku na nivou države. Imovinski fond, predviđen Daytonskim dogovorom, može biti prihvatljiv embrion tog fonda. Koncentracija sredstava iz različitih izvora omogućila bi očuvanje supstance vrijednosti, njihovo usmjeravanje u prioritetna područja i ciljeve, a značilo bi podršku ne samo izgradnji kuća i stanova nego i stvaranje osnovnih ekonomskih pretpostavki za opstanak. Fond bi mogao primati i donacije u naturi (osnovno stado, poljoprivredne i druge mašine). Ovim se ne sprečava angažovanje sredstava iz drugih izvora u istu svrhu, ali se postiže veća transparentnost i brže ostvarivanje ciljeva.

c) formiranja međunarndnog tijela za povratak izbjeglica. Dobar embrion za ovo je postojeća Komisija za imovinska pitanja izbjeglica i raseljenih lica kojoj bi trebalo proširiti mandat i staviti na raspolaganje Fond pod b), uz uslov transparentnosti priliva i odliva sredstava. Proširenjem mandata ovo tijelo bi moglo upravljati osnovnim tokovima povratka. UNHCR, koliko god da ima dobre namjere - nedovoljno se posvećuje pitanjima dugoročnog opstanka povratnika. Ovdje je potrebno profesionalno tijelo koje bi, nakon stabilizacije političkih i drugih prilika i u tijesnoj saradaji s UNHCR-om, moglo biti reducirano ili preneseno u nadležnost Ministarsna za razvoj ljudskog faktora.

d) većeg angažovanja međunarodne policije. Multietnička policija može se uspostaviti u znatnom broju opština u koje treba da se izvrši povratak. U znatnom broju opština, međutim, to neće biti moguće zbog srazmjerno niske zastupljenosti etničkih ”manjina”, čime će pravo povratka u svim ili većini opština biti uskraćeno marginalnim grupama kako god one bile formirane, jer njihovih predstavnika nema u ”multietničkoj” policiji. Zbog toga bi bilo korisno da se Međunarodnoj policiji (IPTF) proširi mandat na pravo kontrole rada lokalnih policija i pravo zaštite marginalnih grupa i monitoringa opšte sigurnosne situacije u svakoj od opština.

5.3 MEĐUNARODNI AKTERI POVRATKA KAO TIM

Drugi akteri povratka, koji bi mogli imati znatan uticaj na tempo i kvalitet povratka, su Svjetska banka (SB), Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj (EBRD) i OSCE.

1. Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj. Većina zemalja obuhvaćenih Paktom stabilnosti nalazi se u ekonomskim teškoćama stvarajući bruto domaći proizvod u visini od oko 1500-3000 USD po stanovniku, a naslijedile su visoko razvijen javni sektor, osim oblasti socijalne sigurnosti u užem smislu. Gotovo ni jedna od njih nema dovoljan poreski kapaciiet da bi mogla zadovoljiti potrebe u javnom sektoru, koji svakako zahtijeva transformaciju. Gotovo svima je potreban dugoročni povoljan kredit za premoštenje, na drugi način nesavladive, razlike u nivou razvijenosti gornjih dviju struktura. On bi omogućio da se, u poreski relaksiranoj atmosferi, rastereti privreda kako bi mogla normalno funkcionisati i izvrši nužna transformacija javnog sektora u cjelini. SB i EBRD raspolažu takvim kreditnim linijama i moguće ih je, uz izradu odgovarajućih studija, ponuditi zemljama u pitanju. Dobar početak dugoročnijeg promišljanja problema su projekti SOSAC i SOTAC Svjetske banke, ali on nije dovoljan.

Osim navedenog Svjetska banka trebalo bi da promijeni politiku prema preduzećima s područja zemalja nastalih na prostoru bivše SFRJ. Ona je, nakon Drugog svjetskog rata, 3,5 decenije finansirala razvoj privrede, prihvatajući činjenicu da preduzeća iz privrede nisu ”državna” nego društvena s tendencijom da se privatiziraju. Ta je privatizacija devedesetih godina uzela veliki zamah, ali ju je rat zaustavio a stranke na vlasti iskoristile priliku da nasilnim putem ista podržave a zatim kroz izmijenjen koncept privatizacije - prisvoje. Prihvatajući naziv ”državna” kao suštinu vlasništva, Svjetska banka je odbila finansiranje svih preduzeća dok se ne provede privatizacija. Ovim, ne samo da je sama sebe dezavuisala, jer je ta ista preduzeća ranije veoma podržavala - a sada to odbija. Takvim svojim stavom Banka je blokirala rekonstrukciju privredne kičme (veliki poslovni sistemi), s jedne strane, i upala u zamku stranaka na vlasti pa s njima čini koaliciju, s druge. Ako nije moguće promijeniti novoetablirani princip Banke, svakako je moguće finansirati danas sve manje ostatke (tržišno opravdana jezgra) poslovnih sistema uz uslov da se takva preduzeća privatizuju u toku investicionog ciklusa. Ovim bi se rekonstruisao barem dio mogućnosti za povratak izbjeglica i raseljenih lica na njihova radna mjesta i podržao opšti proces. Isti pristup mugla bi prihvatiti i EBRD.

2. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi. Drugi težak problem je izgradnja privtedne infrastrukture u jugostočnoj Evropi. Područje je u velikoj mjeri zatvoreno i za snabdijevanje i isporuku proizvoda, koji su, iz istog razloga, skuplji u nabavci i u prodaji. Neće biti ništa novo rečeno ako se kaže da se privredni razvoj pokreće investicijama u privrednu infrastrukturu, to većina zemalja primjenjuje kao razvojnu metodu. Ono što problem čini složenim je da ni jedna zemlja, obzirom da je svaka od njih premala, ne može izgraditi mrežu modernih strateških saobraćajnica koje će ih povezati s Evropom. Izgradnja modernog autoputa koji bi dijagonalno sjekao područje bivše Jugoslavije pravcem Maribor - Zagreb - Karlovac - Sarajevo - Goražde (Pale) - Sandžak - Kosovo - Skopje - Solun i ogranak Sarajevo - Foča -Podgorica - Skadar - Albanija - Grčka iz korijena bi promijenio ekonomsku a zatim i političku sliku područja. Pojedinačno, ni jedna od zemalja ne može predložiti niti izvesti takav projekt. Nema ga ko niti predložiti, ukoliko to ne učini OSCE u saradnji sa SB (EBRD) i Evropskom unijom. Jedna studija koja bi preciznije definisala trasu i približno odredila sredstva i propozicije pod kojima bi trebalo da se putevi finansiraju (uključujući adaptaciju lokalnih zakonodavstava) bila bi moćno sredstvo ekonomske i političke stabilizacije prostora.

3. Ured visokog predstavnika Evropske Unije u BiH. Predstavnici Evropske Unije u BiH konačno treba da prestanu posredovati ”između” strana. Njihov bi učinak bio daleko veći i potpuno u interesu građana (bez obzira na bilo kakvu pripadnost) i onih koji to nisu, ako bi prednju (medijatorsku) ulogu zamijenili ulogom usmjerivača ka cilju (četiri slobode). Oni jednostavno ne treba da dopuste bilo kakvo odstupanje od trase zadate Daytonskim dogovorom, gdje god da se nalazile trenutne pozicije stranaka na vlasti.

4. Izgradnja tima. Sva tri pomenuta ključna međunarodna aktera, ali i drugi zaiteresovani međunarodni subjekti, moraju konačno početi djelovati kao tim koji vodi istom cilju. Njima mogu u znatnoj mjeri pomoći domaće snage. U zemlji postoji kritična masa ljudi koji su u stanju ponuditi ljudski prihvatljiva rješenja. Ne sjede doduše u parlamentima i možda je to osnovni hendikep, ali su upotrebljivi. Put kojim je pošao OSCE samo je jedan od načina da se oni otkriju i da posljednji etnički progoni zaista budu posljednji, barem u Evropi.

Prvi dio teksta

Izvori:
1. Projekt pud gornjim naslovom finansirao je Međuuniverzitetski komitet za sigurnosne studije BiH, povjeren je Univerzitetu ”Džemal Bijedić” a zadatak su, osim imenovanog, realizovali Slavo Kukić, Šefik Mulabegović, Nurko Pobrić, Veselin Trninić, Salih Bučuk, Nedeljko Milaković i Suno Kovačević. Rezultati istraživanja prezentirani su na naučno-stručnom skupu u novembru 2000. godine u Mostaru.
2. U vrijeme potpisivanja Dejtonskog dogovora: Republika Bosna i Hercegovina.
3. Srpsko građansko vijeće podnijelo je 1998. godine zahtjev Ustavnom sudu BiH za usaglašavanja ustava entiteta s Ustavom BiH u pogledu konstitutivnosti građana na cijelom prostoru, koji je još uvijek vrlo daleko od toga da bude riješen.
4. Zakon je usvojen je na sjednici Predstavničkog dotna Parlamentame skupštine Bosne i Hercegovine 24. novembra 1999. gudine i na sjednici Doma naroda te Skupštine 3. decembra 1999. godine (SGBiH 23/99).
5. Stav da se radi o osnovnom ljudskom pravu (pravo na rad i iz rada) potvrdio je Međunarodni ured za rad Međunarodne organizacije rada sa sjedištem u Ženevi, svojom presudom protiv Aluminijskog kombinata u Mostaru, kojom određuje da se svi prognani i raseljeni radnici tog kombinata imaju vratiti na posao i tretirati normalno zaposlenim. Otpori toj presudi potvrđuju da je jedan od ciljeva rata i etničkog čišćenja bio oslobađanje radnih mjesta za pripadnike ”vlastite” političke opcije.
6. Prema podacima kojima raspolaže Ured za povratak Srba u opšine Grada Mostara i drugim izvorima, do aprila 2000. godine je samo na području opšine Mostar - Sjever prodato i zamijenjeno između 60 i 70 kuća, mada je u ovoj opštini ostvaren primijetan povratak Srba - 86 sranovnika vratilo se u obnovljene kuće, a u kolektivnim smještajima boravi ih 280. Zahtjev za povratak podnijelo je 585 porodica, što predstavlja 50% predratnog stanovništva srpske nacionalnosti. Inače, na području ove opštine je prije rata živjelo je 14.063 stanovnika, od kojih 6.019 Bošnjaka (43% ), 4.940 Srba (35%), 2.681 Hrvat (19%), Jugoslavena 369 (2,6%), i ostalih 254 (1,8%).
7. Također je u Upravi za geodetske i imovinske poslove opštine Tuzla do kraja maja 2000. godine registrovano 278 ugovora o zamjenama kuća, uglavnom, na relaciji Tuzla - Bijeljina. Na područje Gnjojnica (Mostar), na kom je prije rata živjelo oko 800 Hrvata, a danas pripada dijelu Federacije BiH s bošnjačkom većinom, gotovo niko od Hrvata ne izjavljuje da se želi tamo vratiti. Gotovo svi žele da ostanu u zapadnom dijelu Mostara, udaljenom svega nekoliko kilometara od naselja. Budući da je ovo samo registrovani dio procesa, cijeni se da oko 70% svih povrataka ima za konačan cilj prodaju imovine, a ne ostanak.

Prvi dio teksta