Televizija, taj danas najaktivniji javni medij, svakodnevno prikazuje mnogobrojne emisije iz raznih oblasti kako domaćeg nam tako i svjetskog zbivanja. Tu su u po nekoliko mahova dnevno na programu vijesti koje nas iscrpno informišu o svim bitnim pitanjima i dešavanjima na društveno-političkom planu, pa druge koje prenose i komentarišu sportske događaje, kulturne manifestacije, ekologiju, kao i mnoge još vrijedne i manje vrijedne storije. Nađe se još i podosta zabavnih, te muzičkih numera, raznih intervjua kako političkih tako i iz drugih oblasti društvenog života.

Za ovaj, pak, napis odabrao sam i pokušaću da ispričam utiske što sam ih nedavno doživio gledajući jedan izuzetan francuski film. Bio je to film emitavan iza svih programa i u vrijeme kada su već svi, osim onih što ne mogu da lako zaspu, već ležali u svojim posteljama.

A tada se na ekranu pojavila skromna i nipočem špica koja bi obećavala izuzetan, bizarni sadržaj, te kakvi su bili i prvi kadrovi što su po svom inscenacijskom i režiserskom tretmanu izgledali posve nezanimljivo. U tim su se uvodnim sekvencama iznosile pukim nabrajanjem biografske pojedinosti nekog srednjovječnog Francuza i to samo zato da se ukaže na svu raznolikost njegovog mukotrpnog bitisanja i borbe da se bilokako dođe do iole snošljivog života a usrijed okolnosti za koje bi neko neupućen mogao pomisliti da je gotovo i nemoguć u zemlji čiju su istoriju obilježili brojni društveno politički događaji i prevrati, pa uključujući i prvu socijalističku revoluciju.

I u toj i takvoj, dakle, zemlji, baštinici i nebrojenih umjetničkih remek-djela kojima su zadivili svijet, živi čovjek koji na najteži način podnosi zla što mu ih život potura. Izučio je mesarski zanat, ali ne može da nađe stalan posao čak ni u prodavnicama konjskog mesa. On živi u braku sa ženam koja zbog svog čudnog cicijašluka ne želi da uloži nešto od svoga novca da bi suprugu otvorila neku radnjicu i drži ga samo radi još jednog djeteta koje je s njim začela i čeka da bude rođeno.

Zato, nakon svih iskušenja i očajanja, on odluči da konačno razvrgne takav nesnošljiv brak i pritom još u ime osvete ubije u ženi začeto dijete, pa u strahu da ne bude zbog toga uhapšen potajno bježi u Pariz, gdje je nekad živio i stekao neka lažna prijateljstva. U Parizu, gdje osim njega mučno živi i nebrojeno takvih socijalno nezbrinutih nesrećnika, on se potuca bez novca i bilo kakve mogućnosti da pronađe neki izlaz jer ga i svi nekadašnji ”prijatelji”, a najprije zbog sopstvenog egoizma, izbjegavaju, te pada u potpuni očaj. On nema nikakvlh šansi da dođe do zaposlenja i na vrhuncu bijede susreće tu još i svoju odraslu kćer, koja se isto tako potuca i prostituiše. Sažali se nad svojim djetetom i u krajnjoj tjeskobi i bezizglednosti pomišlja da ubije najprije nju, a onda i samog sebe. To čak sebi i predočava u nekoj fiktivnoj sekvenci; da bi se onda autor pri kraju filma obratio gledaocima porukom kojom će upozoriti one slabih nerava da isključe televizor jer da će uslijediti scene od svih bizarnije u kojima će on - u ime takozvanog društvenog ”morala” što ga samo za sebe ustanovljuje svijet bogatih - umjesto planiranog ubistva rođenog djeteta i samoubistva, bijednik kakav je postao usrijed takvog samoživog i nehumanog svijeta, te do krajnosti smućenog uma, kakva mu je i kćer postala, pasti u napast da se saživi sa vlastitim djetetom i produžiti da životinjski vegetira.

To bi uglavnom bio siže ove užasne drame kakvu do danas nisam vidio, pa ni mogao nakon svih svojih glumačkih iskustava zamisliti, drame što drastično ukazuje na sve anomalije i bestijalnosti savremenog života zbog čega čovjek gubi svoje obličje postajući zvijer.

”Moral? To su izmislili oni koji imaju, te u potaji krajnje sebično grickaju ono što su najčešće silom, prevarama, krađom, kriminalom i svim drugim nečasnim načinima ugrabili” kaže autor djela, dok distributer njegovo javno prikazivanje obilježava uvodnom TV-špicom ”Roditeljska pažnja”.

Na kraju: zaista je simptomatično sve to što se danas u vrijeme lišeno svakog ograničenja javno emituje; sve petorazredne, nižerazredne nazovi umjetničke tričarije prepune kriminala i odsustva dobrog ukusa, pa ovakav jedan film kao da svojom porukom objedinjuje opšti protest zbog svega što degradira život u današnjici; film koji se emituje kao aneks i u vrijeme kada gotovo svi, osim onih što zbog svega što se dešava, ostaju nesnosno budni.