Roman Danila Marića "Alipaša", koji je objavio istambulski izdavač "Yalcin Yayinlari" 1987. godine, u prevodu Hasana Meržana, je skraćena verzija ovog djela. U tekstu citati Kur’ana su obilježeni navodnicima i italikom, osim naslova glava, koji su, takođe, citati Kur’ana. (U romanu se često citira Kur’an).

7. SVAKI NAGOVJEŠTAJ IMA SVOJE VRIJEME

Sjedim pred kućom na sofi u hladu murve i prisjećam se sijaset bola ćudi, nikad doliječenih. Još ne mogu da se saživim sa srećom koja se tako nenadno osmijehnula, a istovrerneno mislim i da je pravedno došla poslije toliko nesretnih godina. Zaokupila me zamišljena pažnja budućeg zeta, i ražalostila. I unučića dozvale su misli, i rasplakale me. Još nesiguran, na nožicama a razigrao se na rapavoj kladrmi. Kliznu! Poskočih - da podmetnem ruku pod glavicu. Dok sam po Neretvi pretraživao raznobojne oblutke, i dok sam ih šaranjem slagao u krugove, uživao sam u skladnosti avlije. Sada se čudim kako tada nisam mislio na unuka. Padne li razbiće glavu, pri pomisli razbio bih svoju. Njabolje bi bilo razvaliti kaldrmu, nanijeti pržinu, razastrijeti, poškropiti, pa utabanati. Hoće li se Allah smilovati, može li se i u Ragibovoj avliji dječiji glas oglasiti? Hoće li se ime dedo u njoj nadjenuti? U tom svom sretnom mahnitluku nespretno priskočih djetetu, noga kliznu niz oblutak, posrnuh, udarih glavom o kamen - dođoh k sebi. Od svega osta opipljiva čvoruga iznad sljepoočnice, da opominje na stvarnost, i na odluku da ne prepuštam misli po onoj - šta bi bilo kad bi bilo. Mislima vladah kratko, jer ne mogoh odoljeti pogledu toliko željenog unuka, koji mi se i dalje osmjehuje, ćili iza ćoška i draži, bezazleno šunja, pa drznu za brk... Uzeh ga u naramak, oči ugledaše najmlađeg sina, Mešu. Njega nastavih milovati, tepati...

- Eno, poludio babo! Priča sa sobom!? - Iz polusnenog stanja me otrijezni Fatkin glas. Pričala je sa halom Zejnom.

I čovjek je dijete, što stariji to mlađe.

Opet misli odvukoše u polusan, i opet zaigrah sa unučićem. Rasplakah i razbudih. Dobro kaže Fatkica - poludio, misli zavadio. Dođe mi do uma priča koju sam čuo davno.

Djevojka je plačući neobično gledala u dlijeto ovješeno o zid. Ne shvatajući smisao nenadnog i silnog plača majka zatraži objašjenje.

Zamisli, moja majko, da sam se udala, dijete rodila, povila, podojila, uninala, bešiku prislonila uza zid, uspravila, glavom dlijeto dofatila, oborila - pa pane dlijete, pa ubije dijete - stoga sam se jadna i nesretna rasplakala.

I tako se rvah sa mahnitlukom svojim, sa pričinama nekim, u želji da ih presiječem pođoh na hajat Zejni i Fatkici.

Zejna je trčkarala oko Fatkice, kako je i red oko udavače, ruho i nakit vadila, raspredala, pokazivala, hvalila, i sve to navlačila na nju.

- Hala! Obuci me kao da će domalo po me - Fatkica je i šalom i zbiljom govorila. Ne mogoh ne gledati, seiriti.

Skide se u stidne haljine. Stas ko u hurije. Obu svilene čarapice, obuče dimije, pa anteriju od tkane svilene ćereće, navuče jelek izvezen zlatom, pa priteže uzak struk. Spletoše kosu, zatakoše ukosnice, tuku na glavu namjestiše, zlatnim grmilicama pokriše čelo, jemenijom sa namiritanim kiticama osvježiše glavu, merdžanom od bisera i dukata uljepšaše vrat, na ruke natakoše belenzuke, i minđuše ovjesiše, onda obraze ubijeliše, bakamom zarumeniše, oči nasurmaše, kneom dlanove, prste i pete nacrtaše, pa papuče srmom protkanom i navezenom zatakoše, po vrh glave nježno duvak navukoše, uzgred napričaše svašta. I zar oprobaše, othukaše, pa se umorne povaljaše po sećijama. Hala ju je savjetovala, kazivala kako će pored mladoženje stajati, hodati, pričati - pokazivala sobom.

I meni su kupili novu odjeću, i nju su razgledali, mestve glačali i na noge naticali, čakšire raširivali, prtenice prebacivali, anteriju otresali, zlatom izvezenu jeleku se divili, za silah zaticali jatagan i kuburu, šareni pas razvlačili, fes uobličavali, dolamu oblačili... Sve su po tri puta premetnule.

U malo vremena se izmijeni insan, kao da su u njemu dvojica? Kad roditelj u djetetu primjeti promjenu, ona je, zasigurno velika. U tijelu Fatkice su dvije, samo jedna je moja, druga je strana, mutna, nesretna, blesava, opasna, u dosluhu je sa šejtanom pripravna da digne ruku na sebe, da naškodi i sebi i meni i Allahu. Stario sam uvjeren da su zlo i dobro udaljeni kao zemlja i mjesec, kao tama i svjetlost, kao život i smrt, a evo, tek na zalasku života vidim da se dodiruju kao komšijska imanja, da ih dijele tankoviti mrginji, uži od koraka, a i oni se jesenjim oranjima često zaoru, pobrišu. Ni mrginj nije smetnja za jednovremeno bitisanje u dvije njive. Prekorači se sa po jednom nogom, kao što je Fatka prije dva dana lebdila u smrti i životu. Ne umijem iskazati golemu tugu, jad i čemer, djelotvornu molitvu, ne umijem dočarati ni guku u grudima koja tješnja dah, mrači želju i vjeru u Allaha, koji ipak nije dopustio nepovratni iskorak preko mrginja, šućur Mu. Šućur Milosniku. On je od dvije stvorio jednu, moju Fatku, veselu i sretnu kakva i treba da bude cura pred udaju. Trljam oči, provjeravam sliku lepršave mladosti na sećiji. Potvrđujući sreću grudi mi se raširuju, oslobađaju tjeskobe, ali je i širenje brzo i naglo da mi je i od toga u prsima nastajalo neko nestrpljivo i nelagodno stanje, neka mučna sreća, kao šarenilo voda na uljevu tihe i bistre rijeke koje zamućuje planinski potok u vrijeme kratkih ali obilnih jesenjih kiša.

Zalupa halka na vratima, domalo se ukaza tetka iz Blagaja. Zaimova prijka. Smrče mi se, rado bih je sikterisao, vratio sa kapije - grehota je sa kućnog praga. Otrpjeh - pozvah u kuću. Ne htje dolje, kao pas, bože mi oprosti, nanjuši udaju i njih na hajatu. Kidisa gore.

- A tako, svadba...! - tako im se javi.

Hali Zejni navuče se krv na oči. Iako je nikad nije podnosila insanski joj otpozdravi, na brzinu spremi pa zapraši za Mostar.

O Zaimovom zlodjelu nije znala, ali je nanjušila dogovore sa Memišagom, pa ko žensko, požurila da sazna čim prije, i čim više. Fatki ponudi pomoć u borbi protiv mog navaljivanja da se uda za Omera, uvjerena da se na to odlučila pod mojoj prisilom.

Fatka joj se ne obradova, dočeka je na nož, dozva me kao nikad do sad u ovakvim prilikama, da joj da na znanje da neće ni da govori s njom bez mog prisustva. To je tetku i iznenadilo i povrijedilo, ali ženturača nije mogla izdurati da se ne raspituje o novinama, pa poče iz daleka zaobilaziti - pitati za Omera.

Bez stida i straha, sa svega nekolike riječi, Fatka kaza šta joj se sve dogodilo, kaza da joj se i ona, tetka, popela na vrh glave, i neka gleda svoja posla.

Tetka je navikla da riječima zbunjuje druge, ovoga puta zbunjena je ona, poče se okretati, kao zvijer kad se tek ugura u kavez. Usta pa pođe put kapije. U položaju napravljenom da izrekne obavezni selam, osta dugo zagledana u vis, imbretila se crnilu na do maloprije kao staklo vedrom nebu. Povrati se, ne usudi se poći u susret očekivanom nevremenu. Domalo se otkravi, raspriča - prizna.

Uoči zlodjela u njenoj kući konačio je Zaim. I Amin je navratio. Povrijedili su je šaputanjem. Prisluškivala je i doznala da je Fatka dodijeljena Zaimu. U slučaju da je ne da Ragib, obečastiće je.

I eto što ti je plitko žensko, dvoumila, bi li nam kazala, bi li sestričnu zaštitila. Ogadi nam se. Domalo Fatka presta da je sluša, opet se unese u sebe, vezla je bog zna kakvo misaono vezivo.

Muka je mrskog i gledati, a kamo li slušati u svojoj kući.

Grmljavina iz daleka zagluhuje kotlinu, munje razgolićuju suvu mrklinu, šejtani kolo zametnuli, u sve živo glogovim kocima utiskuju smrtni strah. Čudno i brzo poče se dešavati. Sunce oslijepljuje! Omorina nadima grudi, poče da žiga u nogama i stiska u životu, zlovolja se ametice naseljava, a znoj probija.

U sred proljetnog dana ne vidi se ni prst pred okom - ucrnilo. Nebo zemlju zajahalo.

Samo da može očepiti, kiša otpočeti, hava rashladiti, i grudi bi odušile.

Na vlažnoj a toploj havi znojan čovjek se osjeća kao riba na tavi. Naboj gruva po tjemenu, žiga u srcu, misli okreće na smrt izazvanu prirodnom nepogodom. Samo da može očepiti! Za mojih godina nikad nije ovako stijesnilo - vedro podne smračilo.

Vrapci pod strehom bolno cvrkuću, ovce bleje kao pred pastrvu, koze zamekale, mačke zamjaukale, psi uzjarili, goveđa rika nadmeće se sa gromovima, na sećiji ublijedile žene, zanijemile, predale se Božijem davanju, a mene nadkoračio samrtnički strah, prigušio razumne misli, satjerao u tijesno, još me održava samo tanka zraka koja škilji iz Kur’ana: "Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tminu i svjetlo dao." Predskazanje se objavilo: "Tako Mi potanko izlažemo dokaze, i da bi očevidan bio put kojim idu grešnici."

Uz jaku grmljavinu svaki insan na osami, i nevjernik, priziva Stvoritelja: "Svaki nagovještaj ima svoje vrijeme i vi ćete znati."

U nevolji grešnici mole najglasnije.

Tetka je molitve galamila: "Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole."

Ponoćna tmina munjevito i gromovito grunu na podne, mrzlina na žegu, zemljotresna huka na smrtnu tišinu, ludilo na mozak, oči iskolačiše - tako i ostaše.

Raspršenim kamenicama Allah udario na dunjaluk. Padaju ledenice.

U avliji nadskače se nebroj "jaja". Lomi se i kamen kaldrme. Ledene kamenice odskocima nadvisuju krov.

Svjetlost ledenih oblutaka u času proguta mrak, pa razvuče vidikovac u nedogled. Krupa!

Krupa i kamen stukla!

Strašni sud, mučniji i od Alipašinog, i kočijaša njegovih. Strašni sud!

Drukčije sam ga zamišljao, nadao da i ne postoji, da je izmišljen za dobro dunjaluka, da ga strahom zaustavlja pred zlodjelima i navodi na dobra djela, ljubav među ljudima, blagostanje. Ali, po ne znam koji put u svom životu, opet se obistiniše mudrosti Kur'ana: "Ti pusti na nas kamenja s neba kao kišu, ili nam pošalji patnju nesnosnu."

Krupa i kamen stukla!

Kako nenadno dođe tako i prođe.

Hrpa do hrpe pokrile avliju.

Bišće polje zabijelilo, sunce razorno zabliještilo, nasrnulo na oči i na pamet. Krovovi provaljeni ili razrušeni.

Ni piska, ni muka, ni meka, ni laveža, ni avaza! Živo se osudilo, izbezumilo.

Plačom bespomoćne žene iz Ortiješa oglasi se život. Potaknu i okolna sela. Izvališe se goveđi rikovi, zacviliše psi vučijim zavijanjem, bravlja bleka sruči se na kotlinu, uši naseliše pakleni šumovi koji povremeno propuštaše bolne ljudske glasove:

- Kuku meni moj Jovane...!

- Teško tebi jadni Hasane...! Osmane...!

Naricanja su potvrđivala velika stradanja. Bezumlje!

Čudan je ljudski um, okoprčan, i u najtežim stradanjima brzo dođe na svoje. Taman kad sam mislio da će raja pomahnitati, ona se već privikla na božije davanje, prilagodila.

Mrtvi su pokopavani, ranjeni previjani, umobolni zavezivani, kuće pokrivane, djeca sakupljana, stoka prikupljana, ulice prokrčivane, preplašeni smirivani - zdravi i jaki kao jedna misao.

U nesreći zaposliti ljude - jedina je sreća. Svako čudo tri dana.

Ostaše posljedice. Raja dokraja ojadila, i ono malo sirotinjske ljetine izgubila je. Presta se nadati ikakvom dobru, pa se prepusti tugi i njenim šapatima:

- Ni đavolje zrno nije ostalo...

- Vinogradi okresani...

- Duvani sa zemljom sravnjeni...

- Ni lista na smokvama...

- I krtola u zemlji ubijena...

- Od gladi sve će pokrepati...

- Iza ovog će harati bolesti...

- O mrtvima će se brinuti orlovi.

Avetinjske oči poglede prikivaju na vladarske dvore.

- Doćeraće žito iz Posavine, kukuruza iz Semberije...

- Krtole iz Nevesinja...

- Sijena iz Gacka...

- Obići će nas Alipaša...

- Daće pomoć...

Alipaša se nije pojavljivao - ni njegov iko.

Raju napusti nada, ovlada tuga i bunt, na vlast svali ukupnu nesreću, ogovarala je, psovala, prijetila - udarila na Alipašu.

Pet dana ne bi Alipaše!

Usprolijetaše se Aminovi ljudi - zlo nadolijevaše. Na njihovo čuđenje, raja ih se presta plašiti, čak poče prkositi. Na vlast ustaše glasovito, kamenovaše i neke uhode.

Paša će ovo pamtiti, zlom vratiti, znajući ga zaključivao sam. Zbog primjera, iz svakog trećeg sela po jednog na kolac nabiće, prituljenog dušmanima izmisliće, šurovanje sa Austrijom, Mlecima i Crnogorcima nekima prišiće, među rajom vođe izblamiraće, raju zaplašiće - ­obezglaviće.

- Pametnjakovićima okačite o vrat žigaricu, neka psi trče za njima - reći će Alipaša, kao i jednom prilikom ranije.

Kad te jednom nazovu seronjom možeš i suve drenove klinove srati, opet će te seronjom zvati, narodna je od starina.

Grlate sam smirivao, savjetovao - ne udarajte na vlast u mutna vremena. Najavljivao im Aminove kandže, plašio za njihovo dobro. Opominjao predočavajući svoja stradanja.

Noć mi je već godinama ružna druga, ovih dana i najcrnja, nametnula teret nesna, gonetao sam svačije misli, najčešće zamišljao Alipašine.

I on se hvata za glavu, ne može nabaviti žito, ne može se osloniti na svoje, a zna da bi mu Bošnjaci, kad bi mogli, isporučili još jednu krupu. Slao je brzu izvidnicu kod prijatelja u Bijeljinu, čekao, pa zbog toga nije izlazio među raju, još se nadao. A kad stiže najgora sahija, prijatelji ne smiju priteći, zabranio novopridošli vezir Omer-paša Latas, Alipaši pred očima zaleprša svoja bekinja. Odgledavao ju je bespomoćnu u vijorovima, potpuhivali je i vjetrovi rajine srdžbe, i fukara se na nju pišala. Strah u starcu osvježi misli, mora prvi udariti, od raje napraviti rulju, obezglaviti je - viđenije ukloniti. Ali koji razlog izmisliti? Rat iz Austrije najaviti? Pljačku crnogorskih komita potaknuti? Veleizdaju potvoriti? Koji razlog smisliti? Jedini je put obezglavljivanjem raje, na vrijeme prokrčiti korito za maticu, stvoriti miran tok, pa opet u hladovini plandovati.

Tako sam tovario noć na misli, o Alipašinim mislima tlapio, s jutrom hapšenja očekivao ­ plašio.

Loše sam procijenjivao, ni jedno hapšenje se nije zbilo. Opet se pitao, šta li je Alipaša nakanio?

Te hefte ništa se od mojih misli nije ostvarivalo, a noć je još snažnije na glavu udarala. Šta li je Alipaša nakanio?

Srdžba raje do neba nakvasala, i u dvorac kvasac utrunila.

(odlomak)