Vjetar nad Radimljom. Kao nekad, i sad. Vjetar i dažd. A na stećku sunce uklesano. Sunce i čovjekov otvoren dlan. I oko pjesnikovo, vidovito, da to ugleda. I duh pjesnikov, da to udahne - i duh i dah. Iz tmice i nesanice, iz tmine i nespine, da se probudi. Tako je činio Mak.

Neki struj je kroz nas prolazio onda, one 1971. godine, kada smo se među stećcima sjećali pjesnika i njegovih Dobrih Bošnjana. Neki muk u nama, i okolo nas - neki neiskaz. I ko prije da progovori, čovjek ili kamen. Neki skamenjeni govor u nama izrasta u gromade, u monumente, u stećke. Pa ponovo zanijemimo, zaćutimo, zajedno s njima.

Tako smo te jeseni, 1971. g., kisnuli i ćutali na Radimlji. A tek koliko je vjetra i dažda prešlo preko Makove glave, dok je duboke i gorke svoje tišine, tiho prenosio kroz ovu srednjevjekovnu dolinu tišine i stišenosti, ovdje na Radimlji, u Stocu, Mostaru i širom svijeta.

"Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost."

I svi smo ćutali pred tim slovom i pred tim kamenom. Hiljade glasova zatomili u sebi, uronili u dubine, utonuli s njime, pa progovorili potom, škrto i nemušto, osluškujući: ko to u nama, i iz nas, o nama, i svemu ovome, govori tako gordo i razborito. Svako je u sebi budio svog kamenog spavača i slušao šta govori.

Tada smo pokrenuli "Slovo Gorčina", na Inat ćupriji u Stocu. Tada sam počeo da pišem ovo što sada čitaš, vrli moj Čitaoče. Evo, sada, poslije svega što se od tada dogodilo, a dobro znamo i dobro vidimo šta se dogodilo, ja nastavljam svoj razgovor sa pjesnikom i stećkom.

Nije zanijemio moj glas. Samo mi je malo suho grlo. Suši se i puca i grlo Gorčinovo. Ali ipak - GOVORI, gorljivo i govorljivo.

Te, 1971. godine, na Slovu Gorčina, počeo sam ovako:

RADIMLJA - IZVOR POEZIJE

"Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu tajnu mogao da odgonetnem samo u sebi." (Mak Dizdar).

Tako je počeo pjesnikov govor s kamenom.

Razgovor začet u dubinama vijekova zapretanim u njedrima Bosne. Razgovor s njenim tišinama i šumovima vijekova koji su nad njom treštali i brujali. To hujanje vijekova ostavilo je tragove i pečate na sudbinama ljudi koji su pod ovim nebom hodili.

Tako je počeo pjesnikov razgovor s kamenom: podignut je kamen šutnje sa čela istorije - pjesnik pitao, a kamen odgovarao, o tome šta je bilo i kako je bilo u onim vremenima drevnim i dalekim. Pitao pjesnik o zemlji, pitao o čovjeku, da kamen otkrije tajne i odgonetne zagonetke prošlosti. Škrti kameni odgovori bili su tek nagovještaji za veliki razgovor o Bosni srednjovjekovnoj. Ali, i to je bilo dovoljno da saznamo još ponešto o nama i našim precima.

Na Radimnlji kraj Stoca, toj čudesnoj nekropoli stećaka, evo, i sada stojimo nadneseni nad stećcima i stihovima pjesnika Maka Dizdara i na marginama vremena zapisujemo riječi odgonetanja i tumačenja bića i bitka Bosne i njenih davno prohujalih vremena. Davno prohujala, a vraćaju nam se, da nas još o ponečem pouče, da nam još ponešto došapnu.

Tako je govorio stari Bošnjanin, Dobri. Tako su pisani i njegovi zakoni o dobru i dobroti, o slozi, miru i bratstvu. Ta vremena su bila slavna i ponosita, ali i teška i bremenita, sumorna i vihorna. Ponekad strašna i paklena, kao ovi Dizdarevi stihovi:

Iz dubine srednjovjekovne Bosne izgovoren je ovaj "Zapis". A čuje se i do današnjih dana. Čuje se kako preko kičme Bosne tutnje ratovi, haraju hajke i horde, strada nedužni narod i raja. Tutnje ratovi oko života nedužnih i nevinih. A Bosna izranja iz tih teških srednjevjekovnih vremena, uvijek ponovo rođena, preporodena. Feniks-ptica, feniks-zemlju nosi kroz oluju. Nosi je kroz vihore, lomove i gromove, i vraća je ovdje odakle je ponijela, umivenu nebom i obasjanu suncem.

Listamo stranice istorije i sve više se uvjeravamo u to. Čitamo poeziju i sve bliži nam je taj Srednji vijek. Progovaraju veliki pisci i glasovi drevne Bosne slivaju se u naše glasove.

"Neraskidivo vezan za tlo na kojem je živio, za našu vlastitu korjeniku, za naše nebo, za naš život, za naš izraz, za naše vrijeme prošlo, koje se spojilo sa sadašnjim, Mak je pronašao opšteljudske sadržaje bliske svim ljudima." (Meša Selimović: "Makova Bosna - prkosna od sna").

Istina i biće Bosne u njenim je njedrima.

U njenom duhu su sve one dobrote i ljepote o kojima je sanjao srednjevjekovni sanjar. U njenom duhu je njeno vjerovanje i nadanje, sve dragosti i dragocjenosti koje su gajili i baštinili Dobri Bošnjani vijekovima. U njenoj duši, kao u škrinji, pohranjena je mudrost života i opstajanja, snaga odolijevanja i mudrog sporazumijevanja sa drugima.

Svaki stećak liči na čovjeka.

Pred nama stoji i gleda. Ćutke se ispovijeda.

To ćutanje postaje govor: treba zaćutati i slušati.

Jer, ima kamen koji umije da ćuti, i kamen koji umije da govori. Slušaj i jedan i drugi.

Bosna je puna kamenih znakova života. Stećak je takav znak. Koliko ih je samo na Radimlji kod Stoca. Koliko li ih je u nama. Svaki govori svojim jezikom i svaki ima šta da nam kaže. Škrto, ali razborito. Gorko, ali duboko. Na svakom je uklesana nečija sudbina, nečija životna istina, neka čitka i pitka misao života, izvijena nad životom.

Stoje, tako, ti stećci, bijeli i zanevesani, kao grupa ljudi koji su se uputili na neki važan i dalek put. Stoje kao u predahu, između života i smrti zaustavljeni, zastali usred neprohoda, ti veliki putnici, zagledani negdje u daljine, a vezani za tu stopu zemlje na kojoj stoje. Umor je popao po njima; vidi im se po težini kojom dotiču zemlju. A čini se kao da su to bijele ptice, tek sletjele, i svaki čas mogu da rašire ruke i da odlete, da se nadviju nad životom koji je pod njima, da ga zakrile i sačuvaju za sva vremena u svome zagrljaju, u svome snu o vječnosti. U svome sanjanju o budućnosti.

Hoće li moći dalje ova družina, ovi ranoranioci, ovi sunčevih zraka kopljastih nosioci, raskriljeni po uzletima i vrletima srednjvjekovne, pomne, Bosne. Hoće li zapljusnuti talas Modre rijeke, da se osvježe, žednici. Pa da krenu dalje. Valja im još dugo putovati.

Odgonetajući i otkrivajući putove kroz privide i bespuće te Bosne, sjajno je i svjetlosno putovanje svakog pjesnika, tragača i vizionara, svakog istoričara. To je kidanje zavjesa sa vidika koji se ukazuju, skidanje mrena sa očiju, otkrivanje vlastitog lica pred licima predaka. "Na putovima gospodnjim", na padinama i uzvisinama mape i biografije rodne grude, pjesnik se našao u predvorju svoga doma, u bašti duha koju želi da obdjelava, da je sredi i oplodi svojim stvaralačkim činom i činjenjem, našao se u srcu zemlje koja ga je rodila, za ponovno svoje u pjesmi rođenje.

I, putujući tako, budio je, usput, spavača pod kamenom.

Slušao njihove riječi i tek razbuđene šapate.

Prozborio sa njima i nastavio njihov govor, gorčinovski.

Pomno zapisivao jednu po jednu gorčinu, ili radost, sjetu, tugu, ili veselje, hvatao se u ono kolo koje je opleteno oko stećka, uhvatio se za ruke predaka i bez predaha nastavio njihov život i njihovu borbu, podijelio, tako, sa njima, njihovu i svoju sudbinu.

"Ase ležit vojnik Gorčin", kaže Mak. "Tu mrtvi sjede u travi / I pjevaju"... dočarava Đakomo Skoti.

Tražeći sebe, nalazeći sebe, i prepoznajući sebe medu Gorčinima srednjevjekovnim jeste pjesničko i ljudsko traganje za korijenima, i širenje ruku iz te daleke prošlosti u uzlet u vremena sadašnja, i buduća. Tako nam Dizdarevi stihovi približavaju srednjevjekovnog čovjeka i dovode ga u naše vrijeme, da zajedno nastavimo razgovor o Bosni i njenoj sudbini, o vremenima koja su, ipak, neprolazna. Zapaziće to i Ćamil Sijarić.

"Cijelim svojim pjesničkim bićem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne Bosne budio je kamene spavače i pred nas ih kroz stihove svoje izvodio da nam kaže: "Eto, to su i takvi su bili oni što leže pod stećcima. U studen kamen ostao je zapis prkosa: "Neću Istok, neću Zapad, Ni Carigrad, ni Rim neću. Neću dogme i neću negve. Ni tuđi skiptar i tuđi oltar. Hoću svoju slobodnu baštinu..."

Zeleni pa plavi vjetar nad Radimljom. Spavaju ispod njegovih krila i nebesa čitava pokoljenja. Stoji nad njima vrijeme hitnuto u beskraj, a opet ovdje zadržano u ovoj oazi tišine. Mir je neki golemi pod pločom neba i pod pločom kamenom; znak života nekadašnjeg i trag, vidokrug ispod oko sunčanog koje nas gleda sa stećka. Mir je to koji je u sebi upio silnu buku i tutanj vijekova.

Tek pokoja iskra zaiskri, pokoje slovo progleda sa kamena, pokoji znak života zazlati i proslovi, tek toliko da nam se javi, kao da se čovjek uspravlja ispod kamena i staje uz nas, da nam se pridruži, da nas umnoži, da nas usloži i uzvisi u svom stoicizmu.

Bosna se tako uspravlja na noge. Uspravlja i sama o sebi progovara. Govori kako ne priznaje smrt, kako se i poslije smrti svakoj smrti suprotstavlja. Govori tako kao da je to progovorio neko među nama. Naše riječi su na njenim usnama:

Od onih vremena, do ovih vremena, tek tren je, jedan. Od sna njihovog, do snova naših, čudesno sanjanje. Bosna je snovima odjevena. I staćeš tako pred stećkom, pred svojim sagovomikom, i nećeš znati je li to san ili je java, a neko tvoj te s tog kamena u oči gleda, u oči, u suočavanja. Golem je to sagovornik, i stamen je, i postojan: široko mu raskriljen dlan, a visoko uzvišeno čelo, ruka mu, gromadna, grli gromadu, grli rodnu grudu, pa bi i tebe da zagrli, i zadrži u svom čvrstom zagrljaju. Osjetiće, tada, struj i bruj zemlje, žar i čar duha njenog i mekotu i svilu duše, i bićeš jedan od onih koga je božanska ruka pjesnika dotakla.

Tako je na Radimlji. Tako je na mnogim mjestima širom ove divne zemlje, u kojoj su živjeli Dobri Bošnjani, Bogumili, koji će ti kazati sve o sebi - o tebi sve. "Bosna jedna zemlja imade... Prkosna od sna".