Prešao sam Neretvu, pješice, preko jedinog mosta preko kojeg su mogla prelaziti vozila, nakon što su vojnici UNPROFOR-a povezali dva kraja pomoću debelih greda privremeno postavljenih, između kojih se vidjela tirkizno plava voda rijeke koja je protjecala dolje daleko. Sa druge strane su se uzdizale ruševine istočnog Mostara, čije su tri četvrtine razrušili Hrvati (i Srbi, ali u mnogo manjoj mjeri), i koji predstavlja istorijski dio grada, grad džamija, medresa, ograđenih vrtova, pećina, strmih uličica, česmi, austro-ugarskih kupatila ili stare pravoslavne crkve: grad u pravom smislu riječi, dok zapadni kvartovi, mnogo prostraniji, ravni i pravokutni, ne predstavljaju ništa drugo do jedno naselje.

Kada se pređe preko mosta, čovjek shvati koliko je taj dio grada, sagrađen u klancima, iznad kojeg se nadvisuju sasušena visoka brda u kojima odzvanjaju glasovi, vrućina i svjetlost se odsijavaju, ranjiv na opsadu. Kao u Banjoj Luci obale Vrbasa, obale Neretve, mada mnogo više i strmije, oblikovale su pri dnu rijeke nadvoje na kojima su mladići, između dva ronjenja, ležali ispruženi na suncu. Neki su lovili ribu, i kad bi se prelazilo bez žurbe preko mosta - ali je bilo uputnije požuriti, ako ni zbog čega drugoga ono zbog njegovog šupljikastog poda, koji je izazivao vrtoglavicu, ili zbog sjećanja na topovsku đulad koja.su pala na njega, a još i zato što su se pri svakome prelasku vozila grede ljuljale i škripale ili su stvarale gromaglasnu buku kao ploče nekog košmarskog ksilofona ­- mogle su se opaziti krupne nepomične pastrmke koje su se odupirale toku rijeke.

Kuća Majde Jonić, kod koje sam se smjestio u istočnom Mostaru, nalazila se nedaleko od Mehmed pašine džamije.

Da bi se prišlo džamiji, sa ulice, treba proći ispod natkrivenog prolaza i gurnuti vrata koja vode u vrt gdje se nalazi nekoliko mezara sa nišanima ukrašenim turbanima od kamena. Džamija, malena, čija je kupola izbušena mnoštvom rupa, nalazi se sa lijeve strane, i, upravo preko puta nje, u svježe okrečenoj medresi nalazi se nekoliko bradonja prilično nedruželjubivih, po svoj prilici porijeklom sa Arapskog poluotoka. Njihovo prisustvo na ovim mjestima ne sluti ni na kakvo dobro, tim više što je teško zamisliti Bošnjake, a Mostarce pogotavo, kao preobraćenike u pretjerano stroge Wahhabite islama. U vrtu, jedan niz stepenika vodi na terasu zasađenu drvećem koje su artiljerci sa druge obale nakaradno okresali, no, ono je pak još uvijek zeleno. Kamenje istrgano iz potpornih zidova kotrljalo se tu i tamo, kamena ograda je djelimično srušena, ali kad se čovjek osloni na ono što je od nje ostalo otkriva se vidik na klisure Neretve i skrhani luk Starog Mosta i to što se vidi je najljepši dio u cijelom Mostaru, a isto tako, paradoksalno, jedno od najspokojnijih mjesta (možda zato što evocira na skoro čudesan način tekiju - obitavalište osamljenika gdje se velikim dijelom odvija radnja romana Derviš i smrt, izvan jednog drugog grada, iznad jedne druge rijeke: a izvan Mostara, na petnaestak kilometara od grada - razdaljini koju smo mi teškom mukom prevalili u malom "fijatu" trošnom i izrešetanom kojeg je Mika rekvirirao, čini mi se u pravcu Blagaja, na kraju jedne ceste koja je prvobitno vjerovatno išla duž aerodromskih pista, punoj slomljenih predmeta, zatim se prelaze polja ostavljena na ugaru ima već više godina, potom se pralazi pored jednog oštećenog sela gdje je toga dana bila sahrana nekog lokalnog političara koji mora da je bio također šef mafije, zatim sa desne strane moralo se proći pored bazena za uzgajivanje pastrmki koje su imale dovoljno vremena da pobjegnu - što je možda objašnjavalo to što su se ispod mostova u Mostaru mogle vidjeti mnoge pastrmke veličine taman za jelo - dolazi se do izvora rijeke ponornice, u podnožju jedne veoma visoke hridi blistavog stijenja, strme, na kojoj se gnijezdilo mnoštvo lasta zidarki i čavki, i sa jedne strane korita u koji se izlijevala, po povratku na svjetlo dana, ta podvodna rijeka, nalazi se tekija okružena bijelim zidovima koji su zaklanjali mezar nekog svetog čovjeka, a taj kompleks je bio stavljen pod zaštitu nekog mladića, vrlo mladog, stidljivog i nespretnog, ili možda plašljivog, koji se trudio da pusti bradu vjernika, bez mnogo uspjeha, i koji je imao bar to zajedničko sa dervišem koji se bio našao umiješan veoma rano u jedan mračni rat o kojem nije imao nikakve volje da priča).

Što se tiče Majdine kuće, ona je također gledala na rijeku i kada bi se nageo, sa prozora moje sobe, mogao sam opet opaziti na drugoj obali bočni oslonac slomljenog luka Starog mosta. Bila je to mala tradicionalna kuća, veoma krhka - tako mala i tako krhka da sam se plašio da ću je zapalili uključujući navečer na noćnom stoliću moju neophodnu protiv komaraca spiralu, a na kuću njene susjede je prije nekoliko dana pala granata minobacača i napravila rupu na krovu.

Prije rata, Majda je bila sekretarica, a njen muž, tako reći kao svi, bio je inženjer. Imali su sina od petnaest godina, Dragana, koji je tog ljeta najveći dio svog vremena provodio u ribolovu na pastrmke na rijeci Neretvi - čuo sam da ga dolje grde i danju i noću -, i koji je samo jedanput, bar u mom prisustvu, ulovio jednu koja je možda bila teška dvadesetak grama. Otac je čitao mnogo - tada je bio udubljen u život Napoleona u više tomova -, i u blblioteci salona je bilo biranih djela, prevedenih na srpskohrvatski jezik i štampanih ćirilicom, od Tolstoja, Gogolja, Turgenjeva, Balzaka ili Simenona, veoma reprezentativan izbor literarnog ukusa - Rusi na prvom mjestu, Francuzi na drugom - koji su preovladavali kad sitne birokratske buržoazije istočne Evrope prije iščeznuća socijalizma, i što ih je činilo najkulktivisanijom u literarnom smislu srednjom klasom cijele planete. Jedna od osobitosti ove zemlje, nakon tri godine rata, bila je da skoro niko nije stanovao u svojoj vlastitoj kući, i pitao sam se, također i zbog izdanja na ćirilici, da li je ova biblioteka bila zaista njihova prije početka konflikta, ili je pak pripadala nekom "četniku", prema ustaljenom nazivu, ali činilo se da je njihova vlastita.

U toku hrvatsko-muslimanskih sukoba, Majda je provodila mnogo vremena u podrumu, osobito na dan kada je Stari most bio srušen. Izašavši iz skloništa, toga dana, Majda je briznula u plač, i dan-danas ona se ne može sjetiti te epizode a da joj se koža ne naježi, slično kao i većini stanovnika istočnog Mostara, koji su izgledali mnogo više ožalošćeni razaranjem tog spomenika nego bilo kojim drugim događajem koji se desio u toku rata.

Kada je bilo električnog svijetla, navečer, gledali smo televiziju, muž i ja, i tako smo skupa vidjeli više epizoda Tourbillons-a, jedne dobre francuske serije sa Fabienne Babe u ulozi velike kreatorke mode koja je krenula od ničega, Hatari! - sa John Wayne-om, Hardy Kruger-om i Elsom Martinelli - koje je televizija prikazivala uoči dana kada su ponovno pačela granatiranja. Što se tiče Majde, ona je postala tako nervozna da više nije mogla ni čitati ni gledati televiziju. Imala je stalnu potrebu da se kreće ili da se bavi nekim krpanjem čarapa, i od najmanjeg neobičnog zvuka skakala je ustranu poput skakavca. Pošto sam joj rekao o toj sličnosti sa skakavcem, koju sana otkrio - ili o sličnosti njenih skokova ustranu sa skokovima skakavca-, Majda, ne samo da je bila daleko od toga da se naljuti zbog tog upoređenja, nego mi je izjavila da je grad već nekoliko dana preplavljen insektima te vrste, dugačkih kao prst, i da stanovnici u toj pojavi vide uglavnom povoljan znak jer je takva jedna invazija predhodila malo prije kraja Drugog svjetskog rata.

U četvrtak 3. augusta, pred kraj jutra, pala je na stari grad prva granata, po svoj prilici u blizini pravoslavne crkve, a zatim je prošla jedna druga zviždučući iznad kuće prije nego što je eksplodirala dolje niže na obali. U trenutku kada je pala prva granata, Majda, koja se, očekujući posjetu svag nećaka, Sarajlije, za kojeg nije bila čula već četiri godine, pripremala da napravi kolač i upravo razlila jaja na brašno, Majda je poskačila kao skakavac, a zatim zgrabila posudu sa brašnom i jajima i zapovijedila nam je, svom sinu i meni lično, da napustimo kuću na ivici hridine i da idemo s njom kod njene majke.

Penjući se sa Majdom - koja je još uvijek ­ čvrsto držala zdjelu - kod njene majke, koju smo našli između dva sprata kako sjedi na stepenicama stubišta gdje se bila sklonila čim je pala prva granata. Pošto nisu više padale, bar u tom trenutku, mi smo je ubijedili da uđe u kuću, u stan golih zidova i pocrnjelih od vatre, gdje su nam se uskoro pridružila dva susjeda. Jedan od njih je bio postariji koji je za sebe govorio da je komunista, ili bar pripadnik starog režima, i koji se malo kasnije, kada je odjeknuo poziv na večernju molitvu, razbjesnio na, "sve te primitivce koji su se sklonili u Mostar" koji truju atmosferu sa svojom religijom i svojim nacionalizmom. U međuvremenu, Majda je bila stavila u rernu svoj kolač. Svi su se obraćali sa "profesore" drugom susjedu, čovjeku od pedesetak godina koji je bio zatočen šest mjeseci, sa više od deset hiljada drugih koji su bili smatrani sumnjivim u prostorijama tvornice Soko, gdje je ponovno počela proizvodnja aviona u dijelovima pod okriljem evropske administracije. Profesor je bio ironičan i vedar čovjek, koji je pripovijedao strašne stvari veoma obazrivo. Tako je govorio o mučiteljima koji su zlostavljali u logoru Soko i na drugim mjestima gdje su se nalazila zatočeništva mnogo gora od ovoga, ali da bi odmah poslije tih riječi precizirao da među čuvarima, neki, na svoj rizik i pogibelj, su doturali zatočenicima pisma ili novosti iz vanjskog svijeta. On lično je više puta bio korišten kao "živi štit", za vrijeme borbi u sektoru Bulevara. Mnogo drugih "živih štitova" su poginuli u takvim okolnostima. Ali na dan kada je Stari most bio porušen jedan od njegovih tamničara bio je negdje nabavio svijeće, koje je bio rasporedio na podu da bi napravio figuru koja je u glavnim crtama podsjećala na siluetu iščezlog spomenika, i svi, čuvari i zatvorenici, su u tišini bdjeli nad dušom Starog mosta.

Malo poslije šest sati, više granata se sručilo na grad u trenutku kada je Majda izvadila svoj kolač iz rerne. Majda je insistirala da ponovno izađemo na stubište, zatim je nastupilo zatišje. Dragan, dječak, uprkos protivljenju svoje majke, šmugnuo je da bi otišao u ribolov na pastrmke za ono malo vremena što je ostalo do zabrane kretanja.

Veče je bilo mirno i mi smo to iskoristili da bi gledali novu epizodu Tourbillons-a. Serija se odvijala pod Okupacijom, i možda je lik Fabienne Babe bio inspirisan ličnošću Coco Chanel. Krenuvši na spavanje, nešto malo prije ponoći, nakon što sam razmrsio spiralu protiv komaraca - one su uvijek povezane dvije po dvije, jedna u drugoj, i to je vježba koja zahtijeva izvjesnu spretnost, ili u nedostatku dosta dugog iskustva, da ih se razdvoji, a da ih se ne slomi-, zatim nakon što se namjesti na njeno lagano postolje od bijelog lima, a, potom se njen kraj pridrži na plamenu upaljača dok ne postane crven, otvorio sam širom prozor koji je gledao u ponor da bi osluškivao šum tako umirujući, tako melanholičan također, koji su u noći proizvodile uzburkane vode rijeke. Sve je to predstavljalo savršenu sliku odmaranja, nešto slično kao odmor u Ardeche-u, u istom godišnjem dobu, u blizini mosta Gravieres. Osim toga, slagao sam se veoma dobro sa Majdom, njenim sinom i njenim mužem, skanjivao sam se i zato da saznam kraj Tourbillons-a - da li će Fabienne Babe biti predana sudu za čistke, ili će ponovno pasti u bijedu, ili će se naprotiv podići do najvećih stupnjeva sreće? -, konačno, osjećao sam da ako budem još malo oklijevao neće mi biti ni najmanje teško da se zaljubim u Edinu, pesimističnu poslužiteljicu Kafane Ruža, i pitao sam se zašto sam, u ovim okolnostima, bio odlučio da napustim Mostar sutradan, kad sam već bio našao mjesto u jednom automobilu koji se vraćao u Split u toku dana.

Oko sedam sati ujutro, nešto malo nakon razdanjivanja - a bilo je nagovještaja da će dan biti vreo i bio je zaista -, nova salva srpskih granata se sručila na grad, ali više na njegove zapadne kvartove, ovog puta, sudeći po udaljenijem zvuku eksplozije. Te noći Majda uopšte nije sklopila oči, ali njen sin i njen muž su još uvijek spavali, ili pak nisu se bili još ustali, kada sam se ja oprostio od kuće.

JEAN ROLIN, francuski pisac i novinar, nagrade: Albert Londres 1998, Medicis 1996.

Prevod: Zlata Šiljak