Zanemariti plivske vodenice i druge ljepote i kulturnoistorijske vrijednosti Jajca isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti je i baciti u grmlje, ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju pa neka sam sebi svira.

Ne znam koga te stare drvene vodenice još nisu privačile: U davna vremena nesretno zaljubljene, krčioce njiva i proizvodače žita, mlinare i pekare. Poslije su dolazili turisti iz Evrope i svijeta, dačke ekskurzije iz BiH i ex Juge, izletnici iz bliže i malo dalje okolice, slikari, pjesnici, novinari, snimatelji, prodavači suvenira, sretni zaljubljenici, prosjaci... Svak bi se tu osjetio raspoložen, svjež i nadahnut. Na sedrenoj prečazi od okera, umbre i kromoksida između dva smaragdno kobaltna jezera (Džola) gornjeg većeg i donjeg nižeg, manjeg i okruglijeg vodenice i sad stoje na svojim vitkim drvenim nogama i trepere kao pradavne neolitske sojenice (možda baš njihove pranane) nad svojim drvenim, razigranim točkovima s kašičicama i poput hitrih vretena predu tu bistru vodu. Ta bijelo-plavičasta raspršena voda za koju se otimaju sićušne duge, a onda se ispod uskih mlazeva slavina pod vještim prstima točkova mota u bijela klupka, zatim ta klupka se spliću u pletenice slapčića pa se dolje niže opet upredaju u repuhu i plićacima te otiču i tkaju malo jezero oko kojeg su ponjave od trske i šaše, a na njemu ogledala livada, njiva i brda prošaranih sivo-bijelim pjegama stijena.



Ranije su te vodenice mljele sve vrste žita a u zadnje vrijeme najviše domaći kukuruz i pšenicu za pogače i maslenice. Ubjeljivali su mlinare, mlinarice i konjske grive mlivom, a muzika kamenih žvrnjeva, bubnjanje badnjeva i klokot vode na drvenim žljebama i ispod zapornica udahnjivale su praiskonski osjećaj vječnog jutra i kad je bila najveća žega. Oko njih sa svih strana biserne perle malih vodopada gdje je voda iz gornjeg rado skakala i uranjala u donje jezero.

Tako je to i danas kad se tiče igara i navika vode kao kad odrasla sestra svojoj mladoj sestrici baca mnogo bijelih plišanih meda i zeka u krilo plave suknjice. Na ledinama kraj ritova bijeli i šareni kampovi sa teniskim i drugim igralištima, malo poviše u blagoj strani motel među mirisnim bagremovima i lijeskama, luksuzni hotel ”Jajce” okružen stražom svekolikog drveća. Svak živ je pio hladnu i slatku vodu sa njihovih potočića, sa zapornica i dolje ispod u plićacima, jer je moćni izvor Plive samo 18 km odatle sa rijetkom naseljenošću, a prljave industrije uzvodno nema.

Kažu da ih je bilo 33, sasvim slučajno kao bobaka u tespihu. Od svog prvog susreta i prvih svojih poteza perom i kistom pred njima pamtim ih 27. Ostale su, vele, bile stupe za sukno pa prestale valjati i u zanemaru propale. Sada ih je samo dvadesetak. Većina ih je sa četverostranim krovovima koji su upijali prostor, ali i tih nekoliko sa dvostranim sa širokim strehama stvarale su ugođaj. Male ćuprijice od smrčevih i bukovih greda povezivale su ih sve baš kao svileni gajtan na tespihu. Bilo je lijepo vidjeti starije ljude i žene kako na zapornicama iznad badnjeva uzmaju abdest i dostojanstveno klanjaju pred ulazom u svoje mlinove ili unutra pred košem žita i sandukom brašna kao pred mihrabom. Vodenice pamte mnoga regionalna, republička, ex državna prvenstva u kajaku na mirnim vodama na velikom jezeru i brojne iskričave oči mladih sportista koje su ih ushićeno gledale. Međutim, mnogi su vidjeli i brojne druge skoro iste takve vodenice na čitavom toku Plive.

Ispod samog izvora u Pljevi su jedine od kamena zidane zbog prejake strme vode, ali vrlo slične ovima samo u manjem ansamblu, a ostale na Sokočnici, Šipovu, Volarima, Jezeru, ispod Mila i kraj samog Plivinog vodopada bile su, a neke i sada potpuno iste. Jajce je legenda ili grad vijekova i ujedno bajka zbog vodopada Plive i drugih ljepota i monumenata u piramidalnoj kompoziciji. Sad jedno i drugo, ni jedno ni drugo. Dok je bilo tog harmoničnog života i turizma od kojeg se lomio povelik komad svakom, onda je to svakog vuklo u Jajce. Što su vodenice, plivska jezera i ostale ljepote i dobra zanemareni jeste šteta, sramota pa čak i grijehota, ali ni po muke, zanemareni su autohtoni i autoritativni Jajčani, iz sve tri fele ih je malo ili nimalo, a zna se kojih je bilo najviše, sad ih skoro i nema, kojih je bilo najmanje, nema ih nikako. Njihovih bajrama, božića, pjesama, igara i izložbi je najviše u Skandinaviji, ali i na još tri daleka kontinenta. Što više niko glavnu jajačku ulicu ne zove ”Jajački Stradun” valjda zbog pougarskih opanaka ili zbog iz srca iščupane divne Sultan Esme džamije a s koljena i ruku skinutih dvije narativne vedute koje su bile vrteške života i suživota i činile tako skladnu cjelinu sa veličanstvenim zvonikom Svetog Luke sličnog zvoniku Kneževog dvora u Dubrovniku.



Okolo su nicala seoca, pa sela i tako se kroz vijekove redao krov do krova, oranica do oranice i povezalo se s gradom. Ima tu Mlinara, Mlinarevića, Mlinarića, Mliva, Plivaca, Stupara i slično. Kao dječak od 14 godina tu sam kraj vodenica upoznao jednog starog ali pravog slikara Stjepana Bakovića iz Dubrovnika koji me je ohrabrio i poklonio mi prve akvarel bojice. Zahvaljujući barba Stipi još više sam zavolio slike i želio sam da ih pravim. Od prekrasnih slika koje su naslikali brojni poznati slikari mogla bi se sastaviti velika galerijska zbirka. Evo samo imena za koje znam: Petar Šain, Rizah Štetić, Vojo Dimitrijević, Muhamed i Hakija Kulenović, Mario Mikulić, Jovan Bijelić, Enver Krupić, Gabrijel Jurkić, Božo Nikolić, Enver Štaljo, Mersad Berber, a jednom davno mi je govorio i poznati mostarski akvarelista Karlo Afan de Rivera da se sprema da ih slika.

Sada kod nekih Holanđana nalazim pune albume foto uspomena na Jajce, kao i na Mostar, Tekiju na Buni, Počitelj, Plitvice, Slunj, Skradin, Split, Hvar, Dubrovnik itd. Jedan od tih Holanđana (slučajno i moj prijatelj) imao je ideju da malo poviše vodenica napravi golemu vjetrenjaču čije bi mehanizme i krila pokretala voda. Zanemariti te vodenice i druge ljepote i kulturnoistorijske vrijednosti isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti je i baciti u grmlje ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju da sam sebi svira...