Kad su Stočane trpali u kamione radi zatočenja u koncentracijske logore ili radi progona, Šećo Pezo je odbio to poniženje. Kako i gdje će bez svog Stoca, svog vinograda, mahale i kuće? Okrenuo je leđa sramoti i utekao u svoj vinograd...

Tek u smrti život se pokaže u punini. To pokazanje posvjedoči, neizbježno i zauvijek, puninu kao neiscrpnost i neobuhvatnost. Okretanje smrti je istodobno i privlačno i odbojno. Zar to ne svjedoči osjećanje odgovornosti sudjelovanja u ukopu bliskog? Uz smrt ostaje govor: ne može je ni izreći niti odustati od kazivanja o njoj. Jer, njezini istiniti i pouzdani svjedoci se nikad ne vraćaju. Zato je uvijek iznevjeruju i jezik i govornici, iako ne mogu izbjeći svoju dužnost svjedočenja.

Iz jama Propast, Lanište, Kazani, Bezdana, Hrastova glavica, Lipovača, Lisac, te brojnih drugih znanih i utajenih provalija i stratišta, govori muk. I on je punina kazivanja u kojoj nijedna ljudskost ne može ostati mirna. Svako od tih pokazanja ljudske provalije u Bosni sabire u sebi i propadanje i izbavljivanje, i razaranje i građenje. Ako još ima nade za čovjeka, onda je ona u njegovoj spremnosti da preispituje sve do one tačke iz koje nema povratka. Samo govor može nadomjestiti neizmjenljivu šutnju poubijanih, ali nikad i opravdati.

I

Plodna i rodna uzajamnost ljudske strpljivosti pokazuje se kao zemaljska slika nebeskog raja upravo tamo gdje je oskudica najočitija. U surim padinama hercegovačkih brda, uz stalnu prisutnost ljudskih ruku, nastajali su baščenski podovi. U njima se upornost i trud postajali most preko kojih je nebo obznanjivalo svoju milost u nicanju, rastu i sazrijevanju. Sva obilja tog svjedočila su ljudsku produljenost u svijet zemlje i neba. Kad god bi izostala ljudska prisutnost, i rastenje i zrenje tog uspinjanja, ti baščenski podovi i njihovi podzidi, propadali su u samo nekoliko godina. Ponovo su se vraćali pustoši koju svjedoče kapine i drače. Ali, zauvijek su u sebe primali manje ili više čitljiv zapis prisutnosti onih koji su odlazili u muk smrti, ostavljajući živim i govorenja i njihove nemogućnosti.



Stočanin Šećo Pezo završio je obućarski zanat u prvoj deceniji nakon Prvog svjetskog rata. Potom, putovao je s ringišpilom i svojim verglom te iskusio gradove i sela, teferiče i blagdane. U svoj Stolac i svoju mahalu vratio se presit svijeta i njegove varljive raskoši. Savio dom za svoju porodicu i započeo prisutnost u jednoj od opustjelih i dračom pokrivenih padina. Svi podzidi i voćke primili su pečate njegovih prstiju. U zoru bi im odlazio i uvečer se od njih vraćao kući. Ispunjen povjerenjem u svoj trud koji su svjedočili nicanja, razrastanja i zrijenja u njegovim baščama, imao je lice ozareno radošću i odlučan hod za poslom ili počinkom.

Kad su Stočane trpali u kamione radi zatočenja u koncentracijske logore ili radi progona, Šećo Pezo je odbio to poniženje. Kako i gdje će bez svog Stoca, svog vinograda, mahale i kuće? Okrenuo je leđa sramoti i utekao u svoj vinograd. Ali, njegova donja podzida bila je smetnja tenkovima koje su njihovi gospodari htjeli protjerati kroz te uske suhozidima ograđene ulice između bašči. Izašao je pred njih, spreman da sobom zaustavi rušenje svojih zidova.

Ubili su ga uvečer tog istog dana 1993. godine. Rijetki svjedoci prošaptali bi o tom koju riječ. Priča o Šećinom ubistvu nikad nije dosegla puninu. Ona to i ne može. Ali, otkriva je šutnja proistekla iz straha.

Krajem kolovoza ove godine ispričan je dio te neiscrpne punine. Šećo Pezo je ubijen u svom vinogradu. Noge su mu svezane žicom, kažu, a potom, presječene krvne žile ispod koljena. I tako je ostavljen da umre. Danima je ležao mrtav u svom vinogradu. A onda su ubojice naredile trojici ili četvorici da ga ukopaju. I učinili su to kriomice. Jedan od njih odao je tajnu o njegovom mezaru. I nije slagao: dobri starac sa svezanim nogama u plastičnoj vreći. Kad su ga ubili imao je sedamdeset i osam godina. Iz svog vinograda mogao je gledati kako noćima izgaraju stolačke džamije i kuće.

II

Sudbina Šeće Peze ogleda zbilju njegovih sugrađana. Bez jasnog znanja o sebi i svojim mrtvim, prepušteni ideološkim maštarijama i lupeškim varanjima, nisu mogli ni shvatiti ni zapriječiti svoju patnju. Danas na to upućuju njihove prilike. Ni o mrtvim ni o živim ne mogu govoriti. O svemu se šapće s osjećanjem da je to način zadržavanja stanja gdje ono jest. Jer, osjećaju oni, može biti i gore. Bježe tako od mrtvaca iako u sebi osjećaju najdublju odgovornost da budu uz njega. Raspršeni su u svijetu, uvijek misleći kako će se vratiti, iako od sebe postaju sve udaljeniji. A oni koji u mnoštvu loših mogućnosti povratak nalaze samo manje lošim od nekog drugog što im se nudi, i oni koji u svojoj starosti i nemoći nemaju ništa drugo do trpjeti u strahu, prolaze šutke pored sve stolačke muke. Njima se čini da su smisao izgubili jezik i govorenje. Kome će kazivati da te stotine upaljenih i miniranih njihovih kuća i ta zgarišta njihovih džamija danas predstavljaju ohrabrenje onima koji su te zločine izvršili? Kakvog li je smisla u tom govorenju, kad niko od izvršitelja tog do tančine vidljivog zločina nije ni optužen. I svi oni, ti izvršitelji i njihovi pomagači, su tu među njima. Promatraju učinke svog zločina i okrutno gledaju one protiv kojih je on usmjeren. Među žrtvama traže one koji će priznati da je zločin, čak i za njih dobro. Ako to neće ostaje im da šute i prolaze mimo kuća i džamijišta koje godinama vidljivo oplakuju i peru jedino kiše.



Ali, šaptanja ne mogu trajati. Njima su dodijeljena samo dva ishoda. Prvi je potpuno umuknuće, a drugi - jasno i odlučno govorenje. Ti kojima je danas među Bošnjacima stalo da se šaptanje ne preinači u jasno i odlučno govorenje pokazuju se kao trgovci sudbinom Bosne i Bošnjaka. Oni u središte tog šaptanja izvode dobiti oslonjene na njihove strasti i moralne bezobzirnosti. Za njih je pitanje stolačke muke prisutno samo onoliko koliko im podržava predstavu o njihovoj ulozi i njihovoj kući. Grozi i odbija ih svako govorenje o cjelini pitanja, jer u njemu se razbistrava magla njihovih opsjednutosti i nečasnih trgovina. Nisu sposobni suočiti se s tim. Zato potiču saveznike i savezništva s krivcima, koji im, u strahu od mogućeg pravnog poretka, nude iskup podrškom za njihove uloge i njihove kuće. Njima ništa neće biti zapriječeno, uz uvjet da žrtvuju pitanje o istini i čilo ustaju protiv onih koji ustrajavaju na bosanskim obrascima povjerenja i razgovora. Jer, samo tako je moguće otvaranje puta prema sudu istine, u punom ljudskom smislu te riječi. A to podrazumijeva i nemirenje sa zločinom i njegovim izvršiteljima.

III

Hoće li se ovi ljudi i ova zemlja privići na pogibeljnu razlomljenost? Prijeti li im trpnja aparthejda, i to preko šutnje i oslanjanja na one ”demokratski izabrane” zastupnike koji svoju strast za imetkom, vlašću i čašću štite nametanjem zaborava kao jedinog ishoda bosanske muke? Hoće li to i među zločincima i medu stradalnicima između zaborava i zapamćenja, kao sušta utvara, postati dio onog ljepljivog i struhleži prožetog načina mišljenja i života?

Sav tragični usud Bosne danas nema ni ime. Njemu bivaju pridijevani nazivi sličnih pojava u povijesti. U korijenu protivbosanskog pothvata jest namjera da se razaranjem proizvede pometenost pameti. A ona bi sama od sebe, tokom malog broja godina nametnula slijeganje u ništavilo zaborava. Takvoj namjeri najbolji saveznici i pomagači jesu pokvarena vlast i njezini sudionici. Zar to danas ne svjedoči i stolačka muka?



Povratnici u taj grad danas žive u uvjetima aparthejda. Istina postoje i neki oblici političke glume kojim se to skriva. Muslimani nemaju pristup u Dom zdravlja koji su oni i njihovi preci izgradili. Za njih je predviđeno izdvojeno mjesto u privatnoj kući njihovog geta. Njihova djeca imaju samo odvojeni dio škole koju su oni i njihovi preci izgradili na svom groblju, uvjereni da njihovi mrtvi prepuštaju površ zemlje nad sobom svojim potomcima. Muslimanska djeca ne mogu zajedno s drugom, smatraju i nameću tamošnje vlasti. Dio njih, za koje nisu dovoljna dva­tri ”dopuštena” razreda javne škole, moraju i dalje učiti u privatnoj kući. Nije malo domova koji su bez struje i vode. Ako bi im ih osorne vlasti i htjele priključiti, ostaje pitanje kako će ih plaćati. Niko od muslimana nije vraćen na posao u preduzeća koja su, prema svemu, i njihova. Mjesta na kojim su bile njihove džamije - i ona Čaršijska - srce stolačkog gradskog grozda i Podgradska i Ćuprijska, drsko su ponižavana gaženjem, smetljem i parkiranjem. Jer nametnuta trpnja tog poniženja služi kao način dokazivanja da zločince i zločin moraju priznati same žrtve. Bošnjački sudionici u općinskoj vlasti imaju sličnu ulogu: šutjeti i tako ne izazivati one koji su ih 1993. godine izgnali iz grada te ga potom razorili, ili se suprotstaviti te ponovno preuzeti na svoja leđa stradanja na koje upozoravaju nerijetke paljevine, hici i uvrede, ili prihvatiti, gazeći sve moralne otpore u sebi, neprincipijelnu saradnju sa onim koji time od njih ne kupuju uključenost u obnovu građanskog povjerenja već postfestum saradnju u zločinu.

Šećo Pezo je ubijen u svom vinogradu te potom kriomice ukopan u stolačkom haremu. Mnogi starci i starice iz njegovog grada umirali su u bliskim i dalekim progonstvima, ispunjeni neiscrpnim pitanjem o smrti te željni bliskosti svojih mrtvih i živih. Njihova neizmjenljiva šutnja upozorava njihove nasljednike na nemogućnost govorenja, ali i na nedopustivost šutnje.

U čijoj zajednici je Šećo Pezo? Na kome su odgovornost i govora i šutnje za njihovu sudbinu? Ta pitanja potresaju ljudskost do njihove ukupne i pojedinačne srži. Preko njih oni ih upućuju i jamama i stratištima ove zemlje, ali i prema njezinoj boljoj budućnosti.

(”Oslobođenje” - Pogled, 9.IX.2000.)