Ovo je Slovo trebalo da tretira posve drugu temu, ni političku, ni kulturnu, nego,
onako, između. Ali... nedavno, prilikom otvaranja Saudijskog kulturnog centra u Mostaru,
jedan stari znanac i drug kojeg nisam sretao poodavno, reče mi: da sam divan čovjek,
pravi urednik, ali - tanak musliman! Još dodade da me više ne cijeni niti obožava, kao
otprije.
Na trenutak, skamenih se kad mi ovo reče. Ali me jaran nije izbacio iz takta. Jok, ni
mrve. Pomislih: da mu uzvratim na isti način - da je on dobar, podebeo musliman, a rđav
čovjek - ne dolazi u obzir. Mora se to polahkice, obazrivo, kao da se na kakvoj
izmišljenoj spravi vagaju riječi i proba njihova nosivost.
- Hajmo mi na kahvu u ”Mimozu”,
pa ćemo tamo o svemu...
Ne htjede. U žurbi je, veli, i samo mi pruži papirić gdje, krasnopisom na računskoj
teci doslovce piše: ”Pozivam svoje (stare i nove)
prijatelje i komšije, kao i predstavnike MZ i dr. da dođu na moju skromnu svečanost
povodom obilježavanja 7. godišnjice mog izbjeglištva i beskućništva. Dođite da
svojim prisustvom uveličate ovaj moj tužni ali značajni jubilej!”
- Ako ne dođeš, žestoko ću se naljutiti...
Bijah zbunjen. Šta se dešava s mojim starim kolegom! Svakako da je minuli rat ostavio
traga u njegovoj duši i ponašanju. Na ovako neobičan način dići glas protiv nemoći
međunarodne zajednice i domaćih izdajnika da se građanin Z. B. vrati u svoj prijeratni
trosobni stan na desnoj obali, njegovo je ljudsko pravo, kao i pravo na tugu i radost,
glad i žed, bol i patnju.
Zbog drugih, prečih obaveza nisam se odazvao pozivu. Zažalih... I pokajah se što
prognaniku - slavljeniku pred Saudijskim kulturnim centrom barem ne rekoh da sam i
sam beskućnik, te da cijelog života bijah teist i ateist pomalo, antiteist nimalo...
Helem, izgubih još jednog prijatelja, Mostarca.
Pa čitavu jednu bogovetnu noć pošto mi je pobrkao koncept ovog Slova, sa starim sam
znancem vodio ”dvoboj”, kao moj lapis s praznim
papirom...
Alahu moj, koga sve nisam volio, (i danas volim) u ovom gradu i u ovoj Hercegovini, a sada
ne znam da li, zbiljski, i ko voli mene.
Između ostalih, volio sam jednog boema Hamu Ajkića i jednu poetesu Mirelu
na Luci; jednog plemenitog obućara Husu Kukricu na Carini; jednog Zifu
harmonikaša iz Cernice; jednu slikarku Tamaru s Korza; jednu Maricu
i Snežanu Stević s Mejdana; jednog Cocu i ribarsko društvo iz
Mahale; jednog Iću Šunjića i Bana Ćorića s Rudnika; jednog
rudara Jagoša Muratovića iz Brankovca; jednog Širaza, Salema Batlaka
i Jusu Dizdarevića s Balinovca; jednog Juru Tutu iz Hamzinog Cima,
jednog gostioničara Marka s vrela Radobolje; jednog fotografa Mahu iz Jasenice;
jednu porodicu Karadeglija iz Ortiješa; jednu obitelj Lasić s Bakšima...
onda, volio sam toliko zidara i bravara, trgovaca i putara; inženjera, ljekara i slikara,
pa učiteljica i starih profesorica, čistačica, pjevačica i konobarica...
Zatim, kad se samo sjetim i prisjetim, volio sam jednog Avdicu i Seju Balalića, Ranka
Skočajića, Sulu Handžara i hodžu Drljevića iz Blagaja; jednog Salku
Badžaka i Niku Blaževića s Bune; jednog lovočuvara Abazu sa Zijemalja;
jednog Ibru Lalića iz Drežnice; jednog Fiku Hodžića i Milu
Primorca iz Potoka; jednog Ibru Ćorića ”Frku” i Omera Špagu iz Podveležja;
jednog Hasana, Mutu, Vasu i Radojku iz Počitelja; jednog Salku
Trbonju i Muju Đonku iz Bivolja Polja; jednog Novu Marića i Fatimu
Ćupina iz Nevesinja; jednog Emira Kazazića iz Gacka; jednog Adema
i Janka iz Bileće; jednog Cicu, Mehu, Radu i Envera Šarića
iz Trebinja; jednog Miketića, jednog Emira i Zećira iz Stoca;
jednog Momčila Bekana i Ziju Bostandžića iz Čapljine; jednog Antu
Bazinu i Krešić Iliju iz Gruda; jednu Miladu, jednog Josipa
Ereša i Milu Bradvicu iz Ljubuškog; jednog Kapetanović dr. Rizu
iz Vitine; jednog Srećka Žulja i Jerku Senjaka iz Posušja;
jednog Ljiljanka Naletilića, jednog horovođu Mirka, jednog fra Jozu
i fra Vendelina Karačića sa Širokog Brijega; jednu ugostiteljku Janju,
njenu obitelj, jednu Jagodu i Mladena Sulića i jednog Đuru Jovanovića
iz Čitluka; jednog Mehu Rizvanovića, Edhema Badžaka i Stipu Galića
iz Konjica; jednu Krešimiru, jednog Ikasa, Grgu, jednog Karajicu,
Mehu Dubljevića i jednog Božu Dubljevića i kompletno KUD ”Mladost” iz Pologa... i još njih
mali milion, volio i još uvijek volim.
Allahu moj, koga sve nisam volio u ovom gradu i u ovoj Hercegovini. Kakve fajde, kad sad
ne znam da li zbiljski iko voli mene.
A šta bi i očekivao ovaj zapisivač, inače hodžinski sin, pa još tanak musliman, tobe
ja-rabi!
|
