Država, nacija i demokratija su socijalno političke i pravne pojave i ustanove koje se
nalaze u bliskom međuodnosu i međuuticaju. U pojedinim zemljama, izraženo, kriza
demokratije u vezi je s krizom državnosti. Takva zemlja je i Bosna i Hercegovina.
Moguće pojednostavljeno kazano, u Bosni i Hercegovini prethodno treba ”riješiti” problem državnosti, a tek
poslije toga problem demokratije, u principu, može ”doći na red”. Jer, postojanje nacionalizama
u Bosni i Hercegovini i njihov, sada politički i ideološki sukob, produkuje problem
državnosti, a posljedično i odlaganje demokratske tradicije i konsolidacije
bosanskohercegovačkog društva. Postojanje funkcionalne, stabilne, ili kazano jednom
riječju moderne države, preduslov je i za savremeni koncept demokratije.
Uvidom u Ustav Bosne i Hercegovine, ali i uvidom u bosanskohercegovačku političku i
društvenu zbilju, pouzdano se može izreći stav da je postdejtonska Bosna i Hercegovina,
podijeljena, ovisna, nefunkcionalna (ponekad i nefunkcionirajuća) i neefikasna država.
Dovoljno je da prihvatimo samo neke od brojnih odrednica države i njenih funkcija pa da
uočimo da sve te funkcije država Bosna i Hercegovina nema. Riječ je, dakle, o
dominantnom nedostatku državnosti. Kao primjer određenja funkcija države navodimo
često citiranu sentencu M. Webera, koji je rekao: ”Ono što mi danas smatramo
temeljnim funkcijama države, a to je ustanovljenje prava (legislativa), zaštita osobne
sigurnosti i javnog poretka (policija), zaštita stečenih prava (pravosuđe), njegovanje
higijenskih, pedagoških, društveno- političkih i drugih kulturnih interesa (razne
grane uprave) i naposljetku posebno organizirana nasilna zaštita od opasnosti iz vana
(vojna uprava) - nije u ranoj epohi uopće postojalo.”(1) Pomenuti opis funkcija
države, sasvim je prihvatljiv i za modernu državu. Razlika u odnosu na Bosnu i
Hercegovinu, odnosno njene Ustavom određene funkcije, više je nego očigledna. Stoga,
opravdano je postaviti i pitanje - da li je postdejtonska Bosna i Hercegovina paradigma
nefunkcionalne države, države provizorija, te paradigma političke nestabilnosti?
Odgovor je, čini se, ipak, potvrdan. To što Bosnu i Hercegovinu njen Ustav nominira
državom, samo po sebi ne znači mnogo. Dejtonski sporazum, čiji sastavni dio je i
Ustav Bosne i Hercegovine, više je uspješna diplomatska kreacija, nego što je
koherentan pravni akt utemeljen na općeprihvaćenim pravnim i političkim vrijednostima i
principima. Dejtonski sporazum, pa i njegov Aneks 4 (Ustav Bosne i Hercegovine)
obiluje višesmislenim odredbama, antinomijama i kontradikcijama. Sporazumom se
proglašava jedinstvena država s dva implicite antagonistička entiteta, jer ti entiteti,
uz ostalo, imaju sopstvene vojno policijske snage i pravosudni sistem, koje Bosna i
Hercegovina, iako određena državom, nema. Demokratija i vladavina prava (zakona)
proglašavaju se osnovom ustavnog i političkog sistema, s jedne strane, a s druge strane,
snagom ustavne norme ustanovljava se diskriminacija građana, posebno u političkim, ali i
ostalim ljudskim pravima. (Nedavno donesena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o ”potvrđivanju” konstitutivnosti naroda na
čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine moguće je da će u dogledno vrijeme ispraviti
navedene ”ustavne anomalije”).
Naznačeni i drugi međusobno suprotstavljeni principi u konstituciji Bosne i Hercegovine,
izazivaju priličnu neefikasnost i pometnju u političkoj i društvenoj praksi, čijim
slijedom može doći do realiziranja političkih opcija divergencije, koje su u
Bosni i Hercegovini još ”na sceni”. Jedna od političkih opcija
divergencije iskazuje se kroz zahtjev za uspostavom trećeg entiteta u Bosni i
Hercegovini. Zagovornici ovog zahtjeva su pojedine političke stranke izrazito
nacionalističke orijentacije te neke skupine (udruženja) koje su utemeljene i koje se
legitimiraju na, po njihovoj prezentaciji, ratnim i sličnim zaslugama. Traži se treći
entitet ”zbog institucionalne
slobode hrvatskog naroda u državotvornoj zajednici Bosni i Hercegovini.” (Doslovno citirana poruka u
izbornoj kampanji). Treći entitet zvao bi se Hrvatska Republika, a procedura uspostave
realizirala bi se putem etničkog referenduma (plebiscita). Znači, prema ovoj političkoj
opciji i projekciji, Bosna i Hercegovina bi se sastojala od Republike Srpske (postojeći
entitet), Hrvatske Republike (entitet koji ”treba” da nastane), te, onda logično,
od ”ostatka” Bosne i Hercegovine, koji bi,
valjda, po analogiji, trebao da ima naziv Bošnjačka Republika. Protagonisti dodatne ”entitetizacije” i ”etnizacije” Bosne i Hercegovine ističu da
entitet Hrvatska Republika nužno ne bi morao imati teritorijalni kontinuitet, ali Hrvati
u Bosni i Hercegovini, kako se kaže, moraju imati svoj sabor, svoju vladu i svoje
pravosuđe. Sve se opravdava parolom: ”Bez entiteta nema identiteta”.
Sa sigurnošću bi se moglo ustvrditi, da bi eventualna uspostava trećeg entiteta u Bosni
i Hercegovini dodatno oslabila ionako neuvjerljivu njenu državnost (državnost
Bosne i Hercegovine). Demokratsko upravljanje takvom državom, koje ni u postojećem
obliku konstitucije ne može ostvariti monopol na legitimnu upotrebu sile na svojoj
teritoriji, potpuno bi izostalo.
Uz iskazani stav da je neophodna moderna država da bi postojala moderna demokratija,
dodajemo i tvrdnju da se izgradnja nacije i države, iako dva historijski i koncepcijski
odvojena procesa, međusobno isprepliću. ”Interakcija ova dva procesa
može stvarati probleme i za državnost i za demokratizaciju.”(2)
Proces izgradnje države trajao je nekoliko stoljeća, pa je tek potom nastala ideja
nacije, posebno države- nacije ili nacionalne države. Ovaj proces na radikalan način
doprinio je postepenom smanjivanju broja političkih entiteta u Evropi od 1500. godine pa
nadalje, tako da ih je 1900. godine bilo svega 25. Međutim, zaslužuje pažnju činjenica
da u savremenosti postoji tendencija povećanja broja država u svijetu, što se
povezuje s pojavom nacionalizma. U vezi s ovom konstatacijom Benedict Anderson reći
će slijedeće: ”Gotovo svake godine UN
primaju nove članove. Mnoge pak ”stare” nacije koje su se činile
sasvim konsolidiranim suočavaju se s izazovom subnacionalizama unutar vlastitih
granica, nacionalizama čiji je vlastiti san, dakako, da se jednog lijepog dana riješe
prefiksa sub.”(3)
Nacionalizam se određuje ”političkim načelom koje tvrdi
da politička i nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne.” (4) U mnogim slučajevima država
je inicirala proces izgradnje države- nacije ili nacionalne države. Ustvari, kazano
nešto šire i preciznije - u zapadnoevropskom modelu, nacija je bila striktno politički
pojam vezan za stvaranje moderne države u granicama u kojima je apsolutizam već bio
uspostavio narodni identitet. Na istoku Evrope, obrnuto, nacija je manje više produkt
nacionalističkog pokreta, koji se zakašnjelo javlja u nerazvijenim socijalnim i
političkim prilikama. (5) Na istoku i jugoistoku Evrope državne granice nisu se ni
izbliza podudarale s narodnim identitetom, što je i podstaklo nacionalističke pokrete i
projekte da vode borbu za prekrajanje granica prema etnografskim datostima. U netom
minulom vremenu i Bosna i Hercegovina bila je objekt djelovanja autoritarno organiziranih
nacija, naspram i unutar nje, koje se (djelovanje) ispoljavalo u vidu ekspanionizma
(spolja) i separatizma (iznutra).
Različit odnos države (političke zajednice) i nacije u Zapadnoj i Istočnoj Evropi
opredijelio je, u osnovi, da ne egzistira (u Evropi) nikakav jedinstven pojam nacije.
Zapravo, obrazovala su se dva pojma nacije: politički (Zapadna Evropa) i etničko-
kulturni (Istočna Evropa). No, zbrka oko poimanja (i razlikovanja) države i nacije
(posebno mit o nacionalnoj državi), često je izazivala kobne posljedice zbog težnji da
svaka nacionalna grupa osnuje zasebnu državu.
Buđenje nacionalne svijesti, posebno u etno- kulturnim nacijama, imalo je nerijetko (i u
novijoj historiji) prenaglašeno eksplozivne oblike. Zahtjev za stvaranjem sopstvene
nacionalne države legitimirao se pravom naroda na samoopredjeljenje, iako o tom
pravu postoje brojne odrednice koje nisu iste danas, i u vrijeme nastanka tog prava.
Konsekvence prava naroda na samoopredjeljenje formulirane su kroz mnoge rezolucije OUN,
počev od Deklaracije o davanju nezavisnosti kolonijalnim narodima (1960.), te dva
Međunarodna pakta o ljudskim pravima (1966.), koji na istovjetan način, određuju to
pravo: ”Svi narodi imaju pravo
na samoopredjeljenje. Na osnovu tog prava oni slobodno određuju svoj ekonomski,
društveni i kulturni razvoj... Države učesnice ovog Pakta dužne su da olakšaju
ostvarenje prava naroda na samoopredjeljenje i da to pravo poštuju.” ”Ova posljednja rečenica
podrazumijeva da se ovo pravo ostvaruje u okviru države, a ne protiv nje.”(6) Definiranje prava naroda na
samoopredjeljenje na navedeni načn potrebno je isticati u kontekstu aktuelnog
bosanskohercegovačkog političkog i društvenog stanja, jer, i sada, više latentno nego
manifestno, u Bosni i Hercegovini postoje političke gupacije koje svoje separatističke
nakane teže legitimirati pravom naroda na samoopredjeljenje. Uz pomenuto, treba naglasiti
da su OUN svojom rezolucijom (1970.) odredile, da ovo pravo ne može da predstavlja temelj
secesije.
U sklopu razmatranja teme ovog priloga nije zanemarljivo ni pitanje legitimiteta države
sa stajališta valjanog političkog sporazuma o državnosti. Povodom ovog pitanja,
općeg značaja, opravdano se postavlja i pitanje - da li se Dejtonski sporazum zaista
može označiti valjanim sporazumom političkih činilaca o državnosti, odnosno valjanim
sporazumom o karakteru i obliku državnosti Bosne i Hercegovine? Ako je efikasnost normi
Dejtonskog sporazuma mjerilo njegove legitimnosti, pa i legitimnosti ”institucionalne slike” dejtonske Bosne i Hercegovine,
onda je sasvim upitna legitimnost o kojoj govorimo. Posljedično rečenoj tvrdnji, slijedi
zaključak, da, pošto je upitna legitimnost načina nastanka dejtonske Bosne i
Hercegovine, onda je upitna i mogućnost njene demokratske tranzicije i konsolidacije.
U demokratskoj tranziciji, kao neminovnost, iskrsava i problem (pitanje) - ko čini demos
date političke zajednice - da li ga čine građani, što ima individualističku
konotaciju, ili ga čine narodi (etnosi), što je kolektivistički pristup. U posljednjem
slučaju demos je izjednačen sa nacijom u etno- kulturnom poimanju. Dalji slijed pitanja
može se kretati smjerom - koja su prava nacije, a koja su prava građanina, razumije se u
odnosu na državu i u vezi države. ”Nacija ima prava koja nisu
ništa drugo doli prava ljudskih osoba koje sudjeluju u posebnim ljudskim vrijednostima
izvjesnog nacionalnog naslijeđa.” (7) Navedeno stajalište, očito,
daje prevagu personalističkom, u odnosu na kolektivističko shvatanje ljudskih prava.
Prema pomenutom stajalištu kolektivna prava (prava grupa), u krajnjoj liniji, nisu ništa
drugo do produkt individualnih prava koja kod određenog broja pojedinaca imaju identične
ili slične vrijednosne dimenzije, što ih, stoga (te pojedince) i čini prepoznatljivom
društvenom grupom. U odnosu na državu, a u
domenu ljudskih prava, osnovna veza je građanin (državljanin) - država. Svoja ljudska
prava, prema državi, pojedinci ostvaruju posredno putem zakonodavne funkcije države, a
neposredno, putem njene uprave i sudske funkcije. ”Osnovna funkcija države jeste,
stoga, njena zaštitna funkcija, i to odnosa pojedinca prema pojedincu na cijeloj svojoj
teritoriji.” (8) Zaštitna
funkcija države Bosne i Hercegovine u navedenom određenju, skoro da ne postoji. Tu
funkciju, u uskom obimu, ima Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava kao
institucija privremenog karaktera.
U Bosni i Hercegovini, trenutno, slabije su izražene univerzalne zakonske veze
građanina i države, odnosno specifičan odnos građanin - država. Znatno su
izraženije ”etničke veze”, veze pojedinca prema ”svom narodu”, ”svojoj partiji”, ”svom vođi”. U društvenoj i političkoj
praksi, ali i ”po slovu” Ustava (u dijelu Ustava o
organizaciji državne vlasti), kolektivni (nacionalni, etnički) identitet, pretpostavlja
se svim ostalim mogućim identitetima, vrijednostima i interesima.
Neke političke partije u Bosni i Hercegovini, bolje reći politički pokreti, utemeljene
su isključivo na ekskluziunoj nacionalnoj (etničkoj) osnovi. Te partije (pokreti), manje
ili više, svoje političko- programske ideje, a potom i njihovu realizaciju, zasnivaju na
ksenofobičnom nacionalizmu, na ideji zaštite ”nacionalnih interesa”, uz uporno produkovanje ”straha od drugih”, čime, za sada, pridobijaju
znatan dio biračkog tijela, te kakav takav demokratski legitimitet za zadržavanje vlasti
(moći) na ”svojim”, nerijetko vještački (ratom i
nasiljem) stvorenim ”etnoprostorima” u Bosni i Hercegovini. Kao što
smo već istakli i Dejtonski ustav podstiče ovakvo stanje stvari, jer, kako se u doktrini
opravdano ističe ”etnički princip
određuje u dominantnoj mjeri ustavne procedure i funkcioniranje državne vlasti...”(9) U takvom stanju ustavnih i
političkih odnosa, ostaje nevjerodostojna pripadnost građana Bosne i Hercegovine,
državi Bosni i Hercegovini, kao političkoj zajednici. Postoji debalans građanskog i
etničkog, na štetu ovog prvog. Građansko prvenstvo znači pripadnost državi. Ono
pojedincu određuje pravni status - određuje mu prava i dužnosti. Taj status ovisi o
zakonima pojedine države - može se reći da postoji onoliko tipova građana, koliko i
tipova država.(10) S obzirom na važeću konstituciju Bosne i Hercegovine (”tip države”), bosanskohercegovački
građani mogu se označiti ”etnograđanima”, zbog toga što je njihova
osnovna identifikacija etnička. Takva identifikacija ”zasnovana je na osjećanjima,
strasti, možda instiktima, dakle na iracionalnoj strani čovjekove prirode. Zato je ona
manje trajna, gotovo trenutačna. Nakon eskalacije nacionalnih osjećanja, nužno dolazi i
njihovo pražnjenje. Ali, za to je potreban snažan udarac otrežnjenja...” (11) ”Snažan udarac otrežnjenja” još se značajno nije dogodio
u Bosni i Hercegovini, jer, uz ostalo, političke i ustavne institucije, usporavaju to ”otrežnjenje”. Pomenute institucije,
uglavnom, ne služe za proceduralno reguliranje i discipliniranje realnih sukoba interesa
u političkoj i društvenoj sferi bosanskohercegovačkog društva - one (institucije) su
samo paravan za jednu konstalaciju moći koja odudara od nekih temeljnih ustavnih
projekcija i postavljenih ciljeva. Realiziranje političkih i drugih ciljeva i interesa
odvija se na netransparentan način (uglavnom) i ne ide legalnim kanalima etabliranog
političkog sistema, ma kakav da je taj sistem.
U kontekstu relacije: država- nacija- demokratija, u Bosni i Hercegovini, postavlja se
pitanje, kako dalje? Bosna i Hercegovina, jednostavno, ako će opstati, mora tragati za
rješenjima imanentnim modernim državama, pri tome uvažavajući sve svoje
specifičnosti. Ideja o ”kantonizaciji” Bosne i Hercegovine, bez obzira
što trenutno nema dovoljnu podršku, moguće je da je na tragu ”rješenja” za novu konstituciju Bosne i
Hercegovine. Ne raspravljajući konkretnije o ovoj ideji, istaći ćemo samo nekoliko
odrednica koje bi trebale činiti smjer budućih ustavnih promjena i ustavno- pravne i
političke modernizacije Bosne i Hercegovine, kao države i kao društva.(12)
U Bosni i Hercegovini, u njenom političkom i ustavnom sistemu, treba razdvojiti
politički i kulturni identitet, pogotovo ako se zna da i moderne nacionalne države sve
više napuštaju emocionalne oblike patriotizma, utemeljene na etničkoj homogenosti ili
tradiciji, i okreću se ka racionalnim oblicima koji se u novije vrijeme na njemačkom
govornom području sumiraju pod terminom ustavnog patriotizma. Za Bosnu i Hercegovinu,
u teoriji, markiraju se unutrašnji preduslovi, kao preduslovi njenog (Bosne i
Hercegovine) opstanka, i to: 1) puna stvarna ravnopraunost tri konstitutivna naroda i
ostalih, 2) društvena uloga promocije građanina (demokratija) i 3) inicijacija i
prihvatanje koncepta, te podrška procesu nastajanja i izgradnje državnog naroda Bosne i
Hercegovine (državna bosanskohercegovačka nacija u skladu sa specifičnim prilikama u
Bosni i Hercegovini). (13) Takođe je potrebno podsticati razvoj višestrukih
komplementarnih identiteta, te u okviru koncepta ”kantonizacije” primjenjivati neke elemente
konsocijacijske demokratije (federalizam, velike koalicije, manjinski veto).
Na kraju konstatiramo: Bosna i Hercegovvina nalazi se još u neizvjesnoj državno- pravnoj
poziciji. Pojednostavljeno kazano, njena državno- pravna sigurnost (i opstanak) nije u
postojanju entiteta, pogotovo ne u uspostavi još jednog (trećeg) entiteta. Njena
sigurnija državno- pravna budućnost je bez entiteta. ”Kantonizacija” koju smo pomenuli, ma kako se
taj pojam mogao tumačiti, izgleda da je jedina prihvatljiva racionalna opcija. Dakle,
centralno pitanje našeg vremena je kako konstituirati Bosnu i Hercegovinu kao
funkcionalnu i demokratsku državu.
Literatura:
1) Max Weber: Vlast i politika, Zagreb, 1999., str. 68. i 69.
2) Huan Linc - Alfred Stepan: Demokratska tranzicija i konsolidacija, Beograd, 1998., str.
35.
3) Benedict Anderson: Nacija: Zamišljena zajednica, Zagreb, 1990., str. 21.
4) Ernest Gellner: Nacija i nacionalizam, Zagreb, 1998., str. 21.
5) Vidjeti: Aleksandar Molnar: Narod, nacija, rasa, Beograd, 1997., str. 73.
6) Žak Muržon: Ljudska prava, Beograd, 1998., str. 46.
7) Jacques Maritain: Čovjek i država, Zagreb, 1992., str. 21.
8) Prof dr. Ibrahim Festić: Načelni pogled na ljudska prava u Bosni i Hercegovini, u
Zborniku: Bosna i Hercegovina i ljudska prava, Sarajevo, 1999., str 99.
9) Edin Šarčević: Ustav i politika, Sarajevo, 1997, str. 53.
10) Vidjeti: Patrice Canivez: Odgojiti građanina?, Sarajevo, 1999., str. 13.
11) Džemal Sokolović: Nacija protiv naroda, Oslo, 1977, str. 203.
12) O ”kantonizaciji” Bosne i Hercegovine vidjeti
šire u našem radu: Glose o ustavnom poretku za Bosnu i Hercegovinu, u Zborniku:
Građanin i narod, Sarajevo, 1998., str 103-109.
13) Vidjeti šire: Vera Kržišnik-Bukić: Bosansko pitanje u deset slika, ”Forum Bosnae”, Sarajevo, br 6/99., str. 78.
|
