Kad smo se otisnuli
u nesigurne daljine,
kroz dlanove se počeše
čavli probijati.

Sretniji su plakali.

Većina je šutjela.

Šutnjom, što se,
kao pokrov
na zemlju
spuštala.

22.04.1992., Mostar

SA TRŽNICE

Žene na tržnici
sve više cvijeća
i svijeća
kupuju.

U sve crnijim
haljinama.

Zagreb, 1994.

POVRATAK NEVINOSTI

(da li smo samo pogreška
u dugom hodu Vječnosti?)

SAM

Na dohvatu koraka
sigurna moja kuća.

Stojim. Nepomičan.

Dok oni dolaze.
Sa svih strana dolaze.

Sa kamenim glasovima
sve moje grijehe nabrajaju.

Što ih nikada
nisam počinio.

Ali,
oni dolaze.
Mojom baščom.
Preko mojih plotova.

A ja se
ne mogu
ni
pomaknuti.