Te moje noći
u sipkom snu
Ta jutra
bjelinom umivena
Taj zvonki glas
što se ori odajama
Ta stvarnost
koju u kolijevci ninam
A još me jako bole ratne rane
jecaji Mostara
i skoro će proljeće ...
Prigušenom pjesmom
oglasiće se ćuk
a onoj što i dalje
skamenjeno čeka
ponovo će se pričiniti
koraci sokakom
što se više udaljuju
njeno srce teže kuca
Ta pusta ljeta
Te sumorne jeseni
Ta preteška stud.