Mustafa Smajlović
LEGENDA O VIDRINOM JEZERU
|
|
Kad najžešćom ljutinom zagorči mliječ
travke čemerike (od prvog roja divljih
pčela pa do prvog rumenila ruja!), Čemersko
polje ostaje bez Vidrinog jezera. Modro ”gorsko
oko”
ispiju, naiskap, žedno nebo i još žednija
zemlja.
Nestankom vode u suhoj duplji čemerske
ravnice zabijeli se kamen. Taj ogromni
kamen je otkinuti vrh stijene koju je
neko, odnekad, nazvao Sokolova glava. Po
tom kamenu koji je dole, u dnu polja, i
onoj stijeni koja podupire nebo, vidno
je da je stijena nekim čudom ostala bez
glave. Kako oblik onog kamena na suhom
neodoljivo podsjeća na odrubljenu glavu
sokola (s očima i kljunom!) dade se
lahko zaključiti otkud takvo ime
stijeni koja, obezglavljena, poput
ljutog ranjenika ječi gore pod nebom.
Da se može, kao što se ne može,
vratiti kamen na svoje mjesto, uz svu
drugu blisku spoznaju, stiče se dojam
kako bi stijena ponovo zakliktala
sokolovim glasom. Ovako, bezglava, ječi
u svom sljepilu i nemoći da vrati ono
najdragocjenije što je izgubila -
glavu!
Tu, gdje se tajna i stvarnost zagonetno
prepliću i nadovezuju, pronalazimo ovu
našu priču.
Može li biti da je tako bilo?
|
|
Dok je gledao svojim očima, slijepi
stogodišnjak Faiz Bajo, vidio je ovo,
ovako: s vrha Stijene put Vidrinog
jezera slijetao je Sokol. Čim bi
vrhovima kandži dodirnuo onaj kamen što
je virio iz vode, pretvarao se u Mladića.
Sokolova krila još se ne bi sasma
preobrazila u muške ruke, a tamo bi, s
obale, zaplivala Vidra...
Od novog prizora zastajao je dah.
...Do onog bijelog kamena, na kome je čekao
Mladić, Vidra je bila i ptica i riba.
To prekrasno Božije stvorenje, čistog
i sjajnog krzna i još sjajnijih očiju,
izvodilo je nesvakidašnji ples u modrom
oku jezera. Gracioznost pokreta letača
i plivača uz magični zvuk vode potrajaće
nekoliko sekundi, dovoljno da zamagle oči
od uzbuđenja, a onda će se dogoditi
ono što će primorati Baju da protrlja
zjenice kako bi što jasnije, do
najsitnijih detalja, sagledao igru do
kraja. U čudesnim piruetama, u vodi i u
zraku, Vidra će otplesati svoj veličanstveni
ples, a potom će iznenadni, snažni
bljesak za trenutak zaslijepiti onoga,
koji je otvorenih usta, bez daha, doživio
ljepotu od koje je mogao umrijeti: u
prvom dodiru s Mladićem Vidra se
pretvorila u djevojku!
Takvu ljepotu žene nikada prije nisu
vidjele Bajine oči.
Kazaće: ”Ljepotica
je za trenutak zastala, potom se na
vrhovima nožnih prstiju okrenula poput
balerine, a onda se njeno, kao bršljan
omotala oko muškarca... Trepnuh: jednim
trzajem glave, duge djevojačke kose se
raskriliše i pokriše naga tijela!”
Ta veličanstvena ljubav na kamenu, kazaće
Bajo, i nije bila za gledanje.
Godine će učiniti svoje. Bajo će
izgubiti vid. Slike će preseliti u sjećanje,
u boje koje blijede. Jedino prizor u
Vidrinom jezeru nije izgubio ništa od
sjaja i ljepote...
”Ta
ljepota je još jedino svjetlo u meni!”
- kazaće starac koji drugačije od
drugih doživljava legendu o Vidrinom
jezeru.
A legenda kazuje ovo, ovako: u davno i
daleko vrijeme, kada su na ovim
prostorima vladali vladari ko zna kojeg
carstva, rodila se ljubav između ovdašnje
djevojke i mladića bojovnika koji je
stigao odnekad i odnekud sa ko zna
kakvom bojnom. Kao što obično biva,
kada su velike ljubavi, i ova neće
sretno završiti. Sreća će posustati
pred nesrećom. U ovoj vezi lijepe
domorotkinje i naočitog bojovnika
lavovske krvi, presudiće volja mladićevih
narednika. Zabraniće mu da se viđa ”s
onom koja svojom vrelom krvlju može
zatrovati krv ljutog ratnika!”
Djevojku
će zatočiti u kamenu tamnicu, bez
vrata i prozora, a bojovnika će poslati
na najubojitija bojišta. Kako je mladićeva
krv već bila zatrovana ljepotom kakve u
carstvu nema, on će prvom prilikom uteći
s bojišnice. Uhvatiće ga pred tamnicom
u kojoj je njegova ljubav tamnovala i
presudiće mu tako što će mu mačem
odrubiti glavu.
Istog dana odzidaće tamnicu i djevojci
će uručiti odrubljenu glavu voljenoga.
Legenda dalje kazuje kako je djevojka, s
glavom mladića ispuzala napolje i noću
se ispela na najvišu stijenu. Umorna od
bola i tuga usniće ovakav san: duša
voljenoga je prhnula nebu pod oblake, a
onda je vidjela Sokola kako kruži i
klikće. Taj kliktaj će je probuditi...
Protrljala je oči imala šta vidjeti.
Vrh nje stajala je okamenjena Sokolova
glava.
Kako pored nje nije bilo mladićeve
glave, bila je više nego sigurna da je
sve tako što očima svojim vidi: njen
najdraži je kamen koji klikče i puca!
”Ti
kamen, a ja voda!”
- kriknuće od bola djevojka s pogledom
na modro ”gorsko
oko”
u Čemerskom polju. Do tamo vile će je
ponijeti.
Za njom će se zakotrljati i onaj komad
stijene.
Legenda kaže: u hladnu vodu je zaronila
djevojka, a iz vode je izronila Vidra.
Kad se vode povuku niko ne zna gdje se
Ona skriva.
|
|
