o
Mostujte sa nama
Arhiva
Frida Kahlo - Autoprtret s majmunom

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 128-129 (39-40 - nova serija)

Godina XXVI juli-avgust/srpanj-kolovoz 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mathis Mathisen
ŠANDOR
Roman iz Bosne - Savremena norveška proza
(nastavak iz prošlog broja)


Bila je mrtva tišina u učionici, kao da je konačno rečeno to što su oni svi znali. Ispred njih je stajao mlad čovjek, plav, ne veći od većine učenika. On se zvao Jakov. Susreo je poglede, i oni sretoše njegov. Održao je neku vrstu govora. Rekao je: - Vi znate da mi je bilo žao kad je naša zemlja, Jugoslavija, nestala. Osjećam se sramotno misleći na rat između Srbije i Hrvatske, i na sve zlo što je ispred nas. Ja sam ipak Hrvat, i za mene je važno to reći. Duboko sam u sebi ponosan na to. Odrastao sam u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, u finu i velikom evropskom gradu. Roditelji su imali četvoro djece i teško su radili da bi nas školovali. Studirao sam na Sveučilištu i završio. Hvalili su me i bili su ponosni na mene - i bilo je kao smak svijeta kada sam se zaposlio u školi u Karabanu. Siromašno selo duboko u unutrašnjosti za koje nikad nisam čuo prije, o kojem niko nije čuo. U prvo je vrijeme bilo kao da mi je neko izvadio oči.

Ne znam zašto to pričam, možda stoga što ste me vi naučili da opet gledam. Na tome sam vam zahvalan. Mislit ću na Karaban i na svakoga od vas s radošću i ponosom dok sam živ. Možda i nismo braća i sestre, ali neka niko ne umišlja kako je važno jesmo li muslimani ili kršćani, Bošnjaci ili Srbi, ili Hrvati ­ili komunisti pak. Uvijek neko razdvaja narod. Ipak smo živjeli skupa u selu, svi su bili jedni drugima važni. Mi to znamo, to nam niko ne može oduzeti.

Jakov se nagnu preko stola i uze knjigu
Povijest Socijalističke federativne republike Jugoslavije”. Okrenuo ju je i pogladio preko pohabanih korica prije nego je vratio.

Prinuđen sam ići odavde. Možda se više nećemo sresti. Ušutio je i pogledao lica ispred sebe. Nasmijao se. Ne vjerujem u boga, ali obećavam da ću vas sanjati, završio je.

Većina je otperjala kući nosa zabodena u zemlju poput malih psića, kada se puste. Šandor i nekoliko drugova iz razreda su stajali u kapiji. Šaptali su i pogledavali ka prozorima. Potok je šumio, i zrak je bio pun vodenih kapljica što su lebdjele. Pupovi na živoj ogradi duž zida su natekli poput stisnutih šaka. Gnječili su ih među prstima, i razgovor je tekao sporo. Polako su se kretali duž ograde mimo lijepih, malih kuća iza crkve. Stjepanova majka je živjela u jednoj od njih.

- Avram nije učinio ništa. On je samo gledao i buljio, reče Mirko. - Avram je musliman. On živi dolje pored mosta.
- On je Židov, reče Sead, - ali to je skoro isto. - Šta hoćeš reći?
- Da su Židovi i Arapi otprilike isti narod, objasnio je Sead.
Mirko je uzviknuo: - Avram nije Arapin!
- Ne, on je Židov, rekao sam već.
- I muslimani nisu Arapi, insistirao je Mirko.
- Oni su sve moguće, reče Enes. - Turci i Albanci i Srbi...
- I Hrvati, reče Šandor.

Okrenuli su preko trga. Udarali su cipelama okruglo kamenje. Većina je dućana bila zatvorena. Vlasnici su stavili daske na izloge. Visoke planine s druge strane doline su se izdizale u jaku svjetlu i kao da su došle bliže. Snijeg je blistao u klancima. Između jablanova mogao se vidjeti svijetlo plavi kamion na cesti. Neko reče da je došao sa četnicima, fanatičnim srpskim vojnicima što ubijaju iz uvjerenja. Niko nije znao šta bi od njih.

Mirko se okrenuo Šandoru. -Ti si Srbin, zar ne?
Šandor je osjetio da se zacrvenio dok je Enes prolazio između njih.
- Ti kažeš da si Hrvat. Zar ne razumiješ da su Srbi i Hrvati isti narod, u svakom slučaju rođaci, veli on. - Ti i Šandor ličite jedan na drugog.
Mirko se smijuljio. - Ali ja nemam ovakve grozne čizme!, povikao je.
- To su vojničke čizme, zar ne? Odakle si ih dobio?
- Ja ne ličim na njega, reče Šandor.

Mehmed ga potapša po ramenu. On i Orhan će do džamije. Šandor se pridruži Enesu i Seadu. Stari Svetko, koji je bio bez obje noge, sjedio je na ulazu u praznu kafanu i gledao za njima. Riječna je voda preplavila cestu na nekoliko mjesta i tekla poljem. Ličila je lancu zeleno obojenih jezera.

Nije važno šta su ti roditelji. Ni za komuniste, reče Enes.
- Šta si onda ti?
- Hrvat, odgovorio je tiho.

Razdvojili su se kraj Kamenoloma. Ljeti bi se rijeka izgubila između kamenja tako da je bilo moguće prijeći a da se ne smočiš. Davno, kada su bili mali, običavali su se ovdje naći i mijenjati zlato, srebro i drago kamenje. Sad je bilo mnogo teže nego je Šandor vjerovao, ali se on ne okrenu. Kamenje je bilo ko ulje glatko ispod ko led hladne vode, i bilo je duboko između njega.

Skroz mokar jedva se dokopao ispod ruševine zatvora, teško dišući i s bolom u ramenima kada je konačno došao kući.

Tijelo je bilo svijetlo crveno i mošnice kao tvrda, plavkasta lopta. Majka i Marica su sjedile i slušale šta im je on ispričao. Dobriša se prekrstila, a Marica je sjedila s rukama na licu kao da je prestala disati.

Poslije su nastavile tamo gdje ih je on prekinuo.

Rosemary Menzies - Ilustracija

Miris kadulje i ruzmarina ispunio je kuću. Ljeti su uvijek skupljali mnoštvo bilja, i malo po malo kuhali su čaj i spremali ljekariju. Žene iz Karabana su običavale pokucati uvečer i kupiti bočicu protiv svraba i kašlja i ljubavne žali. Poneko bi došao da bi mu se gatalo.

Šandor se spustio u pohabanu naslonjaču u kojoj je obično otac sjedio i pratio je majku i sestru pogledom. Pomislio je kako su tajnovite, drukčije. Mislio je da to što one rade, to je stvarnost. Njegov je život bio više san. Ponekad ružan san.

4.

Slike u njemu.

Trčali su za djevojčicama i skidali im mahrame, bosonogi u sjajnoj travi. Svi glasovi, i Marica s majčinim svijetlo crvenim svilenim šalom. Bila je svila, bilo je kao mala lopta u rukama. Bacio ga je Stjepanu koji se smijao i držao ga iza leđa. Marica ga je gonjala, kao što je majka trčala za nekim kad je bila djevojčica i kad su živjeli u vagonu, privučena grubom platnenom lutkom, i dahćući poput dva konja. Vagon se odražavao u rijeci Marici u Bugarskoj. Svaki je čas Šandor mogao saznati to o čemu je majka pričala.

Vidio je snažne, smeđe udove i ruke ispod vode dok su se ljeti kupali u rijeci. Ležali su potrbuške u žutom, toplom pijesku i obećavali su, obećavali su nešto. Kad su bili mali, skinuli bi mokre gaćice, čučnuli na sjajnom, zelenom stijenju u kao led hladnoj vodi i gledali jedno drugo. Sitni, okrugli stomaci i blijedi vrhovi s dugim, nježnim kljunovima. Zatvorili bi oči i osjećali jedno drugo.

Sitne, smeđe djevojčice koje su bile muslimanke, pojavile bi se sa mahranmom, ne znajući zasigurno zašto, samo zato jer Prorok ne voli... njihovu kosu? Prvo bi djevojčice bile ljute, potom bi dobile mahramu natrag, trčale jedna za drugom s okusom krvi i crvenoga klora, plesale i okretale mahrame za Proroka!

Muslimanske su se djevojčice prestale kupati. Stajale su strpljivo na obali rijeke u majčinim starim haljinama sa sitnim, ljubičastim cvjetovima, da bi ih Prorok volio. Marica i Ina su sjedile kraj njih, svukle su haljine niz koljena do članaka, dok su gipki dječaci jurili poput torpeda ispod vode i okretali su se u zavjesi nosne krvi.

Marica je izvjesila deku ispred kreveta, i u spavaćoj sobi se promijenila, postavši posve drugkčija, pretvarali su se da ništa nisu primijetili. Marica i velike djevojčice su se prestale smijati, nisu pjevale i ušutile bi kada bi dječaci ili odrasli bili u blizini.

Šandor bi se ušuljao i prisluškivao. Koraci, ptice, vjetar, udar bila. Majčina široka suknja. Stavila je mokru odjeću da se suši na žbunju. Kada se okrenula, shvatila je da je on gleda,. Šandor se sakrio i mislio na Jakova koji se tukao s Bogom na livadi pored Nove ceste, jer je Jakov ukrao ovce od brata.

Majka je o tome pričala kada je bio mali. Jakov i Bog se uhvatiše u koštac između velikih stijena posrtavši preko ovaca što su posvuda pasle. Bila je mrtva tišina, samo bi se ponekad mjesec pojavio iza oblaka. Jakov uhvati Boga za kosu i povuče mu glavu ne bi li vidio lice. Ali ga Bog udari laktom među rebra. Niko se nije htio predati i borili su se ravnopravno cijele noći. Jakov posta još manji i tanji. Na kraju posta tako umoran da ga je Bog oborio na tlo i izvrnuo mu ruke na leđa. Jakov je zajaukao od boli, i Bog se podiže rekavši: - Možda si sad nešto naučio! Moraš odrasti!

Onda se on okrenuo i otišao na cestu jer je počelo svitati. Možeš zamisliti kako je Jakov izgledao kada je došao kući. Ali je zadržao ovce.

Majka je uvečer teškom išla po kući, tijelo se gegalo. Ona su i Marica govorile jedna drugoj slabim glasima, kao dvije velike mačke.

Šandor je vidio Judino drvo u Dubrovniku. Crveni su cvjetovi izbili kroz koru na stablu i po granama, kao da je gorilo. Crna neuredna kosa je visila niz jaka majčina leđa. Iznenada Šandor pomisli da je mrzi. Jer je bila Ciganka. On i Marica su usisavali u sebe cigansko mlijeko s debelih prsa s velikim mrkim krugovima oko bradavica. Oni su imali njezinu krv u venama. Ona je čak o tome i govorila. Da je Romkinja. To znači čovjek, reče ona. Nekoliko je puta, dok se uređivala, posve nedužno rekla da je ona Egipćanka - i tom se smijala!

Kada je Šandor bio mali, ležao je kod nje i puzao je između popkrivača u crvenoj spavaćoj sobi. Gledali su slike, pričvršćene čiodom na zidu, Bog i Isus, sveta Marija s tako nježnom puti kao što je majka, i otac njezin što se isto zvao Šandor. Oni su bili Egipćani. Ona se uvijala oko njega kao ogromna mačka, i on je iznenada ugledao... njezine ruke. Prsti su se raširili kao krive kandže na natečenim člancima. Brzo se povukao, upravo kada se probudila.

Nekoliko je puta kada je imala temperaturu i jaukala u krevetu čekao odveć dugo da bi ustao i dao joj lijek. Otac je kraj nje hrkao, iza Maričine zavjese je bilo posve tiho.

5.

Drugi ljudi, što su šetali uokolo između palmi u Dubrovniku, i niska, crna vozila što su ulazila na kapiju tvornice cementa u Sarajevu. Šandor se vozikao biciklom i mislio na njih.

Jako je trčao za njim, s vremena na vrijeme se zaustavljao i motrio na ovce što su pasle na rubu polja. Voda se dobrim dijelom povukla. Bijela je travka svijetlila između kamenja, napušteni je kamion još tamo stajao.

U školi su drugi ljudi i druga mjesta bivali bliži. Kao stajati na vrhu brda i gledati dolje u opasni strani život.

Kriomice su Šandor i drugovi čitali novine i knjige do kojih su došli, slike su izjedale njihovu fantaziju.

Šandor je bio dosta vješt u školi, iako se niko o tome nije brinuo. Marica je bila još vještija. Jednom kada je Šandor išao u niži razred, stariji su đaci priredili pozorišnu predstavu u školi. Roditelji to nisu voljeli. Marica je igrala finu strankinju. Bilo je čudno vidjeti je kako sjedi u visokoj stolici, u svilenoj haljini, sa dugim, crvenim rukavicama. Lice je bilo ozbiljno, slično blijedu tulipanu, s urednim obrvama i posve rumenim usnama. Modra svila je padala u luku preko svijetle kože na prsima ka meku udubljenju u struku. Vidjelo se da ona to ne voli.

Prvi put je Šandor mogao vidjeti... da je Marica Ciganka. Ostali su je dugo poslije zadirkivali.

Bilo je nešto posve drugo kada je došla televizija u Karaban. Gledali su na ekranu slike iz udaljenih kmjeva. Odrasle su žene znale naprosto sve o životu. One su držale političke govore u Skupštini. I djevojke što su se glupirale i pjevale i skoro da i nisu imale odjeće na sebi. Gledale su ljude u oči dok su se češljale! Mnogi su se ljutili gledajući, ali nisu gasili aparat. Jer je to bilo samo na TV, i kad su već kupili... Šandor je često išao do kafane i virio, ili do Mehmeda. Kod kuće su imali samo radio na baterije. Sad više niko u selu nije imao struju. I bilo je isto za sve.

Na neki se način osjećalo kao da je bolje.

Na zakočenu točku balansirao je Šandor na biciklu dok je Jako aplaudirao. Podigao je ruke i zavikao:
Gle, Jako! Uslikaj me!

Pas je mahao repom i trčao oko bicikla. Osjetivši nešto zaustavio bi se, stajao bi s podignutim prednjim nogama i režao ka putu na zapadu. Niko se nije vidio.

- Dođi, Jako! Hoćemo li u šetnju? Šandor se zaljuljao između ispupčenja na putu kada je krenuo. Jako ga je malo slijedio da bi se opet zaustavio gledajući ga. Šandor je naglo zakočio i okrenuo se biciklom za 180 stupnjeva. Guma na zadnjem točku je pukla. Čuo je kako zrak izlazi s nekom vrstom hroptava zvuka na kraju. Preostalo je jedino vratiti se. Jako je stajao i đekao a potom krenuo za njim.

Posljednji put kada je Šandor išao na Novu cestu, ne, to je bilo puno poslije... Tad je on vozio skoro do Sarajeva na mopedu. Sa Ingri. Sanjao je o tom kako će jedno drugo uslikati na Starom mostu u Mostaru, zaboravivši koliko je daleko do tamo. Bilo je to čak prije rata, ili upravo kada je on počeo, nije siguran.

Ona je bila turist iz Skandinavije, rekla je i pokazala na kartu u maloj crvenoj knjizi. Šandor nije bio siguran je li to bila Norveška ili Švedska. To nije bilo važno. U svakom slučaju ne tada.

Ingri je podigla šator pored rijeke i pokušala pecati. Marica i Ina su se prve upoznale sa njom, iako nisu mogle razgovarati, izuzevši nekoliko riječi na engleskom. Sjedili su satima ispred šatora i smijali se. Ingri bi im nešto pokazala, zatim bi oni nešto pokazali njoj - i tako bi se to nastavljalo. Poslije se pojavio Šandor, pa Mehmed i Enes i ostali. Ingri im je kuhala čaj. Dječaci su zurili u njezinu kmtku, plavu kosu i svijetle plavkaste oči. Lice je imala tako živo.

Djevojčice iz Karabana su se smijale sve više i više, gurkale jedna drugu umjesto da pričaju, dječaci su izmišljali svakojake gluparije. Na kraju se Marica naljutila - Ingri će pomisliti da smo ludi! uzviknula je.

Kada je Šandor razmišljao o tome, bilo je kao san. On nije ni počeo niti se završio. Starije su djevojke ležale i sunčale se ispred šatora iako nije bilo toplo.

Ingri je imala na sebi traperice i džemper i naložla je vatru između kamenja. Šandor nikada nije vidio nekoga ko liči na nju, usne i zubi, ten i kosa i ruke, i djevojčica i dječak istovremeno. On je virnuo u zeleni šator, drugi su se smijali kada je posrnuo preko vatre.

Šandor je jedva zadržao ravnotežu.

Ingri reče Marici da je on
sot*, jedna je djevojčica za drugom pokušavala reći: Sot”.

Marica je slegnula ramenima dok se Ingri smijala govoreći joj polako, glas je blistao. - Čini mi se da ona kaže kako i ona ima brata, veli Marica.

Smijući se Ingri je privukla Šandora sebi. Sagnula mu je glavu i očistila nešto čađe. Iznenada, dok su svi gledali, poljubila ga je u obraz. Brzo. Kao ubod pčele. Marica se naljutila.

Ujutro kada je Ingri pakirala šator, došao je Šandor na mopedu.

- Marica? reče ona više puta. Gledali su upitno jedno u drugo, ali nije koristilo.

Ingri je mislila uzeti autobus. Na kraju ju je ipak on posjeo na moped sa teškim ruksakom. Točkovi su bili skoro ravni dok su se truckali niz dugu padinu, svijetlu od paprati između četinara.

(Kraj)

Preveo: Munib Delalić

* norveški: sladak

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Niaz Omerovic - Hommage majci Bosnjakinji

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001
HarisTucakovic, Sweden
oo