Dr Smail
Balić
MUSLIMANSKE MAHALE U POŽEGI
Znak nade: znanošću do istine
|
Nedovoljno
zapažena u bosanskohercegovačkoj javnosti
ostala je knjiga hrvatskog historičara Nenada
Moačanina ”Požega i Požeština u sklopu
Osmanlijskog carstva” izašla u
Jastrebarskom prije četiri godine.*
Ova knjiga svojom objektivnošću ugodno
odudara od većine sličnih rasprava i
oslikavanja naše prošlosti. Budući da su
povijest i nehistorijska predanja u našem
prostoru skoro nerazmrsljivo međusobno
isprepleteni, a prostodušni svijet se na toj
mješavini često nadahnjuje, to treba zdušno
pozdravitl svaki trud oko razbistravanja ove
vrste. Proteklih deset godina su pokazale,
kako se skupo plaćaju nesporazumi i zablude
historijske prirode, ma koliko god bilo jasno,
da novorođeni naraštaji ne mogu biti
odgovorni za djela predaka. Predmetna knjiga
je zamašan znanstvent poduhvat, kojemu se
doduše izmakao niz pogrešaka od manjeg značaja,
što ne umanjuje njezinu stvarnu vrijednost.
Požeška povijest osmanlijskog vremena
je bila zasnovana tek na oskudnim, pretežno
crkveno - feudalnim, vrelima. Kad se ima u
vidu njihova za tadašnje vrijeme neizbježna
opterećenost predrasudama, onda se tek u
punini razotkriva značaj ovakovog istraživanja.
O tome se izjašnjava pisac Nenad Moačanin,
jedan od rijetkth osmanista u Hrvatskoj,
nasljednik poznatog istraživača turske prošlosti
pok. Aleksandra Olesničkog, ovako: ”Htjeli
- ne htjeli, tragovi su toga vremena daleko
dubljl no što se to čini pri površnom
promatranju. Radi se zapravo o pitanju
vrijednosnih kriterija, tvori li hrvatsku
povijesnu baštinu i ono što je došlo
’izvana’, posebice ako se ne smatra
izdankom civizacijskog ozračja zapadnog kršćanstva.
Ako je odgovor jednoznačno negativan, onda će
nam povijesna svijest, barem kada je riječ o osmanslijskom
čimbeniku ostati sužena na sliku
katastrofe, a rad i stvaranje, koje ništa
manje od rušenja i u tom vremenu pripadaju
totalitetu života, ostat će nepoznati,
nepriznati, ’ničiji’, tj. svačiji, samo
ne hrvatski... No, danas integrirati
’strane’ ustanove i sustave kao svoje u
smislu čimbenika i elemenata oblikovanja
novovjekovne Hrvatske, takve kakvu
danas vidimo, znak je zrelosti i snage,
intelektualne i moralne, da se staloženije
sagleda cjelina narodnog života u povijesnoj
perspektivi. Prisjetimo se samo na očita
proturječja u nemalom dijelu historiografije
19. i 20. stoljeća: u Osmanlijskom carstvu
se s jedne strane vidi Antikrista i
zator svake uljudbe, a s druge trajno djeluje
fascinacija karijerama Hrvata u službi
toga istog Antikrista... Tako se često
zaboravlja i ne shvaća da se razaranja i uništavanja
koja su vezana uz pojavu Osmanlija u
golemoj mjeri odnose izravno na ratove i pljačkaške
provale, a ne na sam sustav nakon uspostave
redovitog ustroja vlasti. Bez osmanslijske
nazočnosti uopće nije moguće zamisliti ’Zlatni
vijek Dubrovnika’, lakše spajanje
cijele današnje Istočne Hrvatske s
maticom nakon 1699., bogatstvo hrvatske
usmene književnosti i štošta drugo”.**
|
|
Moačanin tumači ključne pojmove iz
osmanlijske prošlosti - za razliku od većine
hrvatskih i srpskih historičara - ispravno.
On kaže za devširmu, da je to
”obaveza predavanja psihofizički dobro
razvijenih dječaka u službu na dvoru (u
janjičare, i u nevojničke službe, ovisno o
nadarenosti). Čini se da su barem pretežito
uzimani dječaci prema zapaženosti, a ne ’mehanički’
(od svakih 40 kuća), te nešto starijeg
uzrasta - možda početkom puberteta - a ne
posve malena djeca”.
On tu i tamo po logici inercije ostaje kod
zbunjujućih i krivih izraza, kao ”danak
u krvi”, ali je u osnovi tačan. Devširma
(kupljenje, sabiranje), kako se službeno zvao
”danak u krvi”, se vršila u vremenskim
razmacima od 4 ili 5 godina i bila je, uz duže
zastoje, ograničena na doba od sredine 14. do
kraja 16. stoljeća. Devširmom obuhvaćeni
mladići postajali su dio vladajuće elite:
vojna lica i državni činovnici.
Kako
pokazuju istraživanja nizozemskog
turkologa Machiela Kiela, starost uzimane
djece se kretala izmedu 13. i 18. godina. Ni u
kojem slučaju nije se radilo o djeci s majčinog
naramka, kako je to izmislila mašta narodnog
pjevača kod Srba, već o momcima ili
momčuljcima zrelim za vojnu službu. To je
bio minimalni vojni ulog kršćanskog stanovništva
za zemlju koja im je pružala zaštitu.
Daleko opravdanije je smatrati ”dankom u
krvi” stalno krvarenje muslimanskog
žiteljstva u Osmanlijskoj carevini. O
tom razmišlja Carl Heinrich Becker,
vodeći njemački orijentalista između
dva rata, ovako: ”Je li porez kao naknada,
za nesudjelovanje u vojsci (glavarina) bio
opterećenie za nemuslimansko stanovništvo,
to je muslimanski živalj nosio neuporedivo teže
državljanske terete. Treba samo misliti na
ogromnu kočnicu, koja je ležala, u krvnom
porezu (Blutsteuer), što su ga
dijelovi muslimanskog stanovništva podnosili
državi. Mladi čovjek je u najboljim godinama
bio povučen iz gospodarskog života. Kod
neprekidnih ratova i unutrašnjih ustanaka se
znatan broj unovačenih nije višee nikada
vratio kući. Je li se Turčin konačno
našao u svome domu, to se u njemu susreo s
opustošenim gospodarstvom, dok je u međuvremenu
njegov vršnjak Armenac postao imućan
gazda, koji se bogatio lihvareći porodicu ili
selo svog turskog akrana”. ***
Moačanin se ispriječava raširenom mišljenju,
da su izrazom raja (ar. ra’aya, množina
od ra’iyya) označavani samo kršćani, pa
kaže, da su to ”porezni obveznici, katkada,
samo kršćanski; gradsko stanovništvo nalazi
se na prijelazu između raje i staleža
djelatnika državnih službi”. Nasuprot
pojmu ra’aya (porezni
obueznici) stoji pojam beraya (”slobodnjaci
- bez dažbina). Prema raji je obično važilo
načelo, da se ne opterećuje preko mjere***,
dok su ”slobodnjaci” - mahom Muslimani
nosili svu silu drugih, većinom vjerskih,
obaveza. Kada je Požega oko 1600.
godine više puta opljačkana od hajduka ili
ćesarskih odreda, poduprtih dijelom stanovništva,
Ibrahim-paša, zapovjednik grada, je
naredio, da se raja ne kažnjava, već
naprotiv lijepim postupkom pridobiva.
Ova rasprava pruža uglavnom uvid u agrarnu
povijest požeškog kraja pod Osmanlijama od
1537. do 1691. godine. Izvori su joj turski
zemljišni popisi iz tog vremena. Pisac ih
je temeljito raščlanio i snabdio s potrebnim
glosarom turskih termina i drugih teže
razumljlvih izraza u korištenim tekstovima.
Tako pred čitateljem iskrsava dosta živa
slika tadašnjeg društvenogospo- darskog života
u ovom dijelu Slavonije. Autor iznalazi
i sliku demografskog stanja te slijedi
pomicanja nastala usljed promjene političkih
snaga. Grad Požega je 1640. godine imao
preko hiljadu domaćinstava. U njemu su živjeli
kršćani i muslimani. Ovi potonji su
nastanjivali deset mahala, koje su mahom
nosile imena mjesnih džamija. Bili su
razvijeni zanatstvo, posebno prerada krzna i
zlata, i trgovina. Uz džamije postojala je
bar jedna medresa. ”Požega je bila”,
po tvrdnji pisca na str 109. ”jedini
kadiluk sjeverno od Save i Dunava s
muslimanskom većinom na selu”.
O kulturnom životu nema u knjizi podataka.
Može se pretpostaviti da je među gradskim
imamima i muderisima - pored blizine granice i
ratne ugroženosti - bilo učenih ljudi. Ovi
su se, sigurno, bavili i vjerskim studijama
kao i istočnom književnošću. Meni su
poznata tri požeška prepisivača
orijentalnih djela: Ahmad al-Bosnawi iz
1622. godine, Hasan ibn Muslihaddin iz
1638. god. (prepisao, među ostalim, djelo ”Gawahir
al-figh” - Dragulji razumijevanja vjere)
i Salman ibn Mustafa al-Požegi,
kaligraf iz 16. stoljeća (napisao i
iluminirao jedan rukopis).
Slabu stranu radnje obrazuje nesnalaženje
autora s prisnim izrazima turskog jezika. Ono
je vidljivo već na početku knjige. Pisac je
posvećuje svojim roditeljima, pa kaže Valideynime
icin, mjesto, pravilno, Valideynim icin.
Evo jednog dijela pojmova, u kojima su uočene
pogreške ili nedostaci i koje sam ispravio
ili nadopuni
azap (arapski azab, množina: a zab) =
bećar, neženjen momak. Tako su se u vremenu
od 13. do 19. stoljeća zvali vojnici ili
mornari unovačeni ad hoc za borbu.
baba (t.) = otac, očinski zaštitnik.
Baba se zvao i predstojnik derviške tekije
osobito bektašijskog reda.
baba melami = poklonik svojevrsne derviške
pobožnosti, i uz to dužnosnik u tekiji. Po
jednom mišljenju melamije su pripadnici
halvetijskog ’rufa’ijskog, mevlevijskog
ili bektašijskog reda, a po drugom nevezani,
nonkonformistički, mistici. Značajke
melamijske predaje su spominjanje Boga (zikr)
šutke, suzdrljživost od javne obredne
djelatnosti i poriv za osamljenjem (izolacijom)
praćen djelatnim sudjelovanjem u javnom životu.
Počelo njihova životnog nazora treba tražiti
u starogrčkoj filozofiji. Taj nazor nije u
skladu s islamskom naukom.
bakal (ar. baqqal) = pretrga, prodavac
povrća, sitni trgovac mješovite robe.
boza, buza (perz. bouze) = gusto
bezalkoholno piće slatkog ukusa od provrele
prohe ili pirinča. Pije se – začinjeno terčinom
i zendžefilom (đumbirom) - u ohlađenom
stanju.
biraderzade (perz.) = bratić
ćehaja (t. kahya od perz. kethuda) =
viši janičarski časnik; zamjenik
zapovjednika; gradonačelnik
divane (perz.) = ludak; budala; čovjek
pomućene pameti, glupak
dunum (t. donum) = površinska mjera
veličine kojih 980 kvadratnih metara
dvorište se kaže turski avlu, po
bosanski avlija (za razliku od istoimenog
izraza u srpskom jeziku, gdje znači: ručnik,
otirač. U Bosni se održao ispravni oblik ove
turske riječi: havlija).
džizja (ar. gizya, t. cizye) =
glavarina (do 1856. uzimana od vojno sposobnih
nemuslimana kao nadoknada za oslobođenje od
vojne obaveze)
; ”dzizija”
kako dosljedno piše u knjizi, je neispravno
čitanje.
bad hava (ar. - perz., t. bedava) =
nepostojanje, krivo obećanje,. besplatno;
uzalud, beznačajno
eskici (t.) = staretinar
čizmar je
turski cizmeci a ne ”čizmeši”
harami (ar.: razbojnik, hajduk). Turci
ne bi nikada, akindžije ili neke druge svoje
vojne odrede nazivali ovim imenom, kao što to
stoji i u glosaru ove knjige.
Nažalost, ima u njemu i drugih pogrešaka, od
kojih neke treba pripisati aljkavosti slagara
ili nepostojanju pravih protuznakova za turska
slova u korištenom računaru. U Imenskom i
predmetnom kazalu je navedena oznaka ”Arapska
mahala”. Kod provjere u tekstu pokazalo
se, da se radi o ”Azapskoj mahali”,
dakle četvrti, koju su nastanjavali azapi.
* Nenad Moačanin:
Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog
carstva (1537.- 1691.) /S. faks., dijagr. i
engl. sažetkom./ Jastrebarsko: ”Naklada Slap” 1997. 543 str. Biblioteka
Posegana. 1.
** Moačanin, spomenuto djelo, str. 11.
*** C.H. Becker; Islamstudien, 1. dio. Leipzig
1924., str. 58.
|
|
|
