Ismet
Smajlović
SINTEZA O UMJETNOSTI REZBARENJA
Šemsudin
Mulić: "Konjičko drvorezbarstvo",
izdavač: Općina Konjic 1999 |
Pod
finansijskim pokroviteljstvom Općine Konjic u
edicijama ”Most” i ”Kulturno naslijeđe”
dosad je objavljeno šest knjiga. Pod zaštitnim
znakom ”Mosta”, okrenutog
beletristici, izašle su poetska monografija ”Neretva”
Kemala Mahmutefendića, stihozbirka ”Bezavičajnik”
Ismeta Smajlovića, knjiga proze ”Paprikaš
na obali Ohaja” Senadina Begtaševića,
te prospekt ”Konjic na putu”, dok
je u okviru edicije ”Kulturno naslijeđe”
pred minuli rat objavljena monografija ”Konjic
i njegova okolina u vrijeme austrougarske
vladavine”, kojoj se nedavno pridružila
još jedna monografija, ovog puta o konjičkom
drvorezbarstvu. Valja i to reći da je u
pripremi za štampanje knjiga o Konjicu
u osmanskorn periodu, a kulturni djelatnici
ovoga grada imaju namjeru da istraže Konjic u
intervalu između dva svjetska rata.
|
|
Monografija ”Konjičko drvorezbarstvo”
predstavlja dragocjeno, mogli bismo reći
unikatno djelo, sintezu o umjetnosti
rezbarenja, koju je načinio Šemsudln Mulić,
Konjičanin, čija radna i stvaralačka
biografija kazuje da je i sam bio vičan
drvorezbarenju, potom dizajniranju, pisanju udžbenika,
sa desetak godina profesorskog staža na Pedagoškoj
akademiji u Mostaru. Započevši 1931.
godine život u Konjicu, Mulić ga je
okončao 17. novembra 1993. u Mostaru,
napisavši ”Napomene o konjičkom
drvorezbarstvu” u septembru, dakle, na
dva mjeseca prije smrti.
I HAJR I LJEPOTA
Osim što
je istraživanjem fenomena drvorezbarstva,
ilustrovanim obiljem fotografija, ovo djelo
monografija, ono je i vremeplov kroz
evoluiranje rezbarstva od seoske naivne
umjetnosti i gradskog obrta do savremene
industrije. Mulić tako prati
”svoie” drvorezbare kad krajem 19. stoljeća,
posredstvom Ilije Logarića, kreću u
osvajanje Evrope, izlažući i
demonstrirajući rezbarska umijeća u Budimpešti,
Beču, Briselu, Parizu. Potom
”zaviruje” u njihove radionice,
”prebire” po njihovom alatu (usput
pripominjuči da ”najdragocjeniji alat je
ruka”); prepoznaje drvo ”na kome je do juče
ptica pjevala”; odgoneta šare sa njihovih
rukotvorina (ona ptica, ono drvo života, onaj
jelen, ono trsje, onaj vojnik Gorčin
”preselio” se sa stećaka na sehare,
musandere, peškune, dok su gorštaci, te Stari
most, i konjički i mostarski, oživljeni
na nekoj od grafika, inkrustacija Domićevih).
I tako redom: hodi Šemsudin Mulić
kroz vrijeme, kazujući da je Konjic
između dva rata živio od drvorezbarenja, da
je imao registrovane 34 drvorezbarske
radionice, do tada nastaju glasovite
drvorezbarske dinastije Nikšića i Mulića.
Poslije Drugog svjetskog rata, reći će autor,
dolazi nedoba za rezbare jer nacionalizacija i
ourizacija tjeraju majstore iz njihovih
radionica u - tvornice, u štanceraj, a oni
nisu, kao individualci, bili vični
kolektivizaciji. Kad su prema Mostaru,
u ŠIPAD-ovu južnu ekspozituru, počele
odlaziti pare, a odozdo ne dolaziti ideje, počeo
se konjičkim drvorezbarima tanjiti život. I
o tome će promišljati Mulić.
PET GENERACIJA DRVOREZBARA
Ova knjiga je i svojevrsni udžbenik za one
koji bi da uđu, makar i iz poštovanja prema
ovom umjetnikovanju, u tajne drvorezbarenja,
na šta upućuje segment knjige zvani ”Osnovni
podaci o drvorezbarstvu”.
Mulić je u dodatku ”Konjički
drvorezbari svih generacija” izvršio
svojevrsnu ”smotru” 218 majstora ovog
zanata, ne pretendujući da su svi ovi
podaci ovjereni istinom i činjenicama, pa će,
u nekim budućim djelima ovakve vrste, ovakav
registar imena doživljavati dopune. Posebnu
draž ovom dijelu knjige čini udijevanje
karakteroloških osobina u skicuozne portrete
rezbara. Očito je da je sa dosta njih autor i
sarađivao i drugovao. Tako, naprimjer, za
rezbara sa nadimkom Kajmekanac reći će
da je ”bio veliki veseljak i da je trošio
više nego što je zarađivao”; rezbar Baja
je ”bio veliki bekrija, ali i veliki majstor
minijatura i dobričina”; Zvonimir Boras
je iskoristio ”prelazni rok” u aranžere,
a ”prava je šteta što se nije nastavio
baviti rezbarenjem”; gotovo 90-godišnji Salih
Fejzagić ”živa je enciklopedija o
konjičkom drvorezbarstvu i zna fino
pripovijedati”; Gunjo je ”ostao
fanatičan protivnik uvođenja strojeva”; Anđelko
Stanić je ”maštovit i neobično radin,
raspolaže raskošnim darom". Neki od Mulićevih
rezbara otišli su u fakultetlije, magistre,
policajce, otišli u rat, u svijet i ne vrativši
se u grad na Neretvi.
Knjigu je autor pokatkad literarizirao, osvježavao
anegdotama, govornim formulama karakterističnim
za komunikaciju između rezbara, a iznad
poglavlja, kao moto, ispisivao je dragocjene
sentence. Posebno poglavlje posvetio je svom
ocu Ismailu, koji je 1955. godine utemeljio Muzej
drvorezbarstva ”Mulićev Rekord”, učinivši
ga po svemu sudeći prvim ovakve vrste u
svijetu.
Sa sedamdesetak crno-bijelih i kolor
fotografija i ostalih ilustrativnih referenci
monografija predstavlja i foto-vremeplov, ali
i svojevrsni album čije korice zatvara
Summary na engleskom jeziku.
Ovu preporuku za iščitavanie i posjedovanje
knjige o konjičkom drvorezbarstvu završit ćemo
blagoslovom ”Neka su zlatne ruke ovih
majstora”, koju je prije pola stoljeća,
nakon susreta sa drvorezbarskim majstorijama,
izrekla profesorica na Sorboni dr. Seka
Dragić.
I za sam kraj valja izreći pohvale Štampariji
IC Mostar za kreativno rješenje izgleda
knjige koja je odštampana u tiražu od 1.500
primjeraka.
|
|
|
