Mehmed Selman
MEDRESKI BROD
Znamenitosti Banje Luke |
Nasuprot
Pobrića Brodu - plaže ”Abacija” nalazi
se kupalište - plaža Medreski Brod. To
naselje je bilo smješteno na brdašcima na
kojima su bile načičkane kućice radnika
nadničara, jedan broj rudara sa rudnika Lauš,
piljara i pokoji sitniji trgovac.
Na jednom od brežuljaka je povelika, vrlo
uredena kuća sa isturenim doksatima, sa
nekoliko pratećih objekata (staje za stoku,
ostave, kao i sušnice za meso), to je kuća -
imanje poznatih banjalučkih mesara Beglerbegovića.
Na drugoj strani uzvisine nalazila se kuća -
zamak braće Bešlagića koja je
dominirala na toj uzvisini, sa povelikom baščom,
puna raznovrsnog voća, povrća, pitomih
jagoda, ribizla i ogrozla, pa i smokava. Ta bašča
je bila pravi mali botanički vrt.
Imanje je
bilo ograđeno visokom ogradom po kojoj je
bila pružena bodljikava žica, vjerovatno,
radi zaštite od nestašne djece, pa i
odraslih, da ne prelaze ogradu radi branja voća
i gađenja tog prijatnog i lijepog vrta.
Prednja strana te kuće - posjeda, bila je
ograđena debelim lauš - kamenim zidom koji
se čak spuštao ispod kuće do pod samu obalu
Vrbasa.
U tu kuću smješenu, u povelikoj avliji i bašči
ispod kuće, bilo je vrlo teško ući. Taj
ograđeni prostor izgledao je kao mali
”zamak” koji su posjećivali ugledni građani
Banje Luke, dok se ostalima rijetko pružala
prilika da uđu u to dvorište, a u kuću
pogotovo, jer su avlijska vrata bila stalno
zatvorena. Ulazna vrata bila su građena od
tvrdog hrastovog drveta, sa dvoja vrata: jedna
mala, a druga velika. Na malim vratima je bio
jedan oveći prorez koji se otvarao i zatvarao.
Preko tog proreza se moglo razgovarati sa
poslugom unutar dvorišta i kuće. Najava je
bila obavezna, a odobrenje se dobijalo od
prisutnih ukućana porodice Bešlagić.
|
|
Medreski Brod se nalazio u jednoj
dubokoj dolini, s desne strane, za vrijeme kiša,
proticao je potočić i nanosio veliki naplav,
krupnog i sitnijeg kamena - šodora. Od Medreske
džamije bio je uski puteljak i jedan oveći
jarak kojim se za vrijeme velikih kiša
slijevala voda u Vrbas i pravila naplav na
obali. Na takvom prostoru, uz Vrbas,
nalazila se plaža - kupalište zvano Medreski
Brod.
U ljetne dane mnogo posjećen, kako od domaćeg
tako i od stanovnika iz obližnjih ulica, Donjih
Hiseta, Potpećina, iz Centra grada,
pa čak i sa Gornjih Hiseta. Medreska plaža
znala je biti prenatrpana, da se nije moglo
pronaći mjesta za jednu porodicu. Povazdan su
tu bili, pogotovo mladi, djece ponaiviše. Tek
u predvečerje znalo da se malo stiša, ali se
još mogao čuti koji glas kupača koji je u
noćnim satima došao da zapliva u Vrbasu,
uz vrisku i povike.
Atrakcija je bilo na pretek. Malo dalje,
uzvodno, prema Halalkića obali, mogao
se čuti glas i pljusak u vodi, kada bi počesto,
po nagovoru kupača, skakao sa visokog drveta,
uz obalu, Rajko, kako su ga od milja
djeca i odrasli zvali Rajko - ”Tunguz”.
Često bi skakao s tih drveća. Prisutni bi s
obale uzvikivali, hajde, Rajko, hoćemo li!?,
a on, Rajko bi se malo mrgodio, progovorio
koju pogrdnu riječ, te bi, tek onda, zagegao
granu, strmoglavio se s drveta u vodu i to na
noge. Što je najčudnije, taj Rajko nije znao
plivati, nego je samo mlatarao rukama i na taj
način dolazio do plićaka na Medreskom
Brodu. Tako je Rajko uveseljavao kupače,
šale i smijeha bilo je na pretek kada bi se
pojavio Rajko u svojim podužim gaćama. Rajko
je bio umno poremećeni dječak, slabog
zdraulja - epileptičar, ali je volio da se
druži i razgovara s komšijskom djecom.
Pokatkad su ga zadirkivali, a on bi se na njih
bacao kamenjem. Bilo je i razbijenih glava od
Rajkove ”škrlje”.
Tu je na plaži bila još jedna zanimljiva ličnost,
a to je Hajro Tucek, gluhi dječak,
gluh kao tetrijeb. On je rastao uz tu plažu i
svojim ponašanjem, raznim uslugama, zabavljao
prisutne.
Zvali su ga gluhi Hajro. Za ljetne dane,
tu je Hajro. S jeseni i ranog proljeća naći
ćeš Hajru sa sa vršnjacima gdje zameću
razne igre, pokatkad i kartanja. Tu je i Jakov,
Džehverović Kemal, Beganović Hamid, a i
drugi dječaci iz komšiluka. Tu se znao naći
i Dževad Beglerbegović i još pokoji
dječak iz uglednijlh porodica Medreskog
Broda.
U blizini pomenute plaže, nizvodno, nalazio
se lijepo uređen studenac zvano Afganovo
vrelo - studenac. Tu je bilo ljeti mnogo
kupača, pogotovo na 2-3 sedre gdje su se kupači
takmičili ko će moći preskočiti uski pojas
vode te da se dočepa druge sedre. Između tih
sedara proticala je brza voda Vrbasa,
sva pjenušava kao da iz nje izbija bijela
boja. Bar sam ja doživio takav prizor.
Iznad tog vrela, nalazila se povelika kuća
koja je dominirala nad jednim dijelom Vrbasa
prema gradskom mostu. To je bila kuća Hamdi-
efendije Afgana, poznatog gradonačelnika
grada Banje Luke.
Ta ugledna banjalučka porodica zaslužuje
posebnu priču, a o tome posebno u sljedećim
sjećanjima i opisima.
Neka i ova priča - opis posluži kao sjećanje
brojnim Banjalučanima, a mladima da ponešto
više saznaju o ljepotama pojedinih predjela
na plahovitom Vrbasu. U svom srcu i duši
povratite sve ono što je krasilo našu Banja
Luku.
Stare uspomene osvježavajte, a mladima
ostavite da pamte i ne zaboravljaju nekadašnje
Banje Luke - krajiške ljepotice. Sjetite se
brojnih pjesama o Banjoj Luci i sevdaha po
mahalama i pjesme djevojačke u baščedžicima
i avlijama.
|
|
|
