Akademik Asim Peco
IZ
HERCEGOVAČKE TOPONIMIJE |
Toponomastika je grana lingvistike koja se
bavi porijeklom i značenjem pojedinih
toponima, tj. pojedinih geografskih imena.
A ta oblast nauke je vrlo nesigurna. Moj jedan
profesor, inače vrlo dobar onomastičar, znao
je da kaže: ”Onomastika je đavolja
stvar. Nikad nisi siguran da si našao pravo
rješenje”. I zaista je tako. Kad mlsliš
da si na putu ka istinskom rješenju, pojavi
se neko ko te vrati na početak. Na našim
prostorima je to još više izraženo. Tu ima
toponima čije je porijeklo iz različitih
izvora: predslovenskih, slovenskih, romanskih,
orijentalnih/ turskih, germanskih. Jefto
Dedijer, u svojoj knjizi ”Hercegovina”,
navodi popis imena sela čije je ime vezano za
razne ”fiziogeografske osobine”, za razne
”prirodne osobine”, ”po klimi i položaju”,
”po raznim životinjama”, po imenima
”raznih bratstava”, kao i imena ”stranog
porijekla i druga teže razumljiva imena”.
Među ovim posljednjim, tj. imenima koja
”nijesu potpuno jasna”, nalazi se i moj Ortiješ...
Ali, ipak, čovjek se trudi da bar nekom imenu
otkrije porijeklo, neku semantičku vezu koja
ga približava stvarnom porijeklu. Ili se,
bar, nama čini, da je to objašnjenje na
dobrom putu. Mada, ponavljam, kod toponima
nikad nisi siguran da si otkrio njihovu
etimologiju.
Povod za
ove retke dao mi je jedan toponim o kome je
pisao u ”Mostu” (br. 121-122
(31-32) str. 92) Nasuf Fazlagić. Riječ
je o toponimu Đeče. Evo šta o tome
pige kolega Fazlagić:
”Što se tiče imena sela Đeče ono
ima značenje dijete-djetešce (deminutiv
nastao novim jotovanjem). Ta riječ đeče se
danas rijetko čuje, ali ipak je ima u narodu istočne
Hercegovine i može se čuti da neko
umjesto dijete kaže đeče, umjesto dječak,
dečak i slično. Možda je navedeno selo
dobilo ime po djetetu koje je prema predanju
tamo stradalo. A njegova nena je rođena ”na
Đeču kod Bileće”.
U vezi sa ovim nekoliko napomena:
1. Od dijete ne može se dobiti đeče.
Dijete je sa dugim refleksom jata-ije,
a đeče bi trebalo da ima refleks
kratkog jata-je koje u hercegovačkim
govorima jotuje, mijenja suglasnik ispred sebe,
up. djeca-đeca, dječji-dečji-đeči,
djevojka- đevojka.
2. Oblik đeče, ako ima ma kakve veze
sa imenicom dijete, što je malo
vjerovatno, mogao je nastati od pridjeva đeči,
đeče, što se i danas javlja u tim
kraievima (Grab-Zupci, Glavska- Trebinje,
Plana-Bileća). Dosta primjera ovog tipa
obrazovanja pridjeva v. kod mene u mojoj
doktorskoi disertaciji (Govor istočne
Hercegovine, Srpski dijalektološki
zbornik, knj. XIV, Bgd. 1964, str. 143 i 62,
kao i u BH građi za dijalektološki atlas).
3. Jevto Dedijer, u svojoj monografiji ”Bilećke
rudine” (Srpski etnografski zbornik, knj.
peta, Bgd. 1903., navodi ovo selo, ali ne kao Đeče,
kao što stoji kod Fazlagića, nego kao
Đeč. Tako na 870. str. toga zbornika
čitamo: ”Đeč (27 kuća Ćatovića
i 2 kuće Samardžića)” a malo niže:
”U Đeču su sve muslimanske kuće na
jednom mjestu, dok su one dvije hrišćanske
jako udaljene od njih. Kuće su zbijene u: Đeču...
”.
4. U njegovoj studiji ”Hercegovina”,
također, navodi se ime ovoga sela. Ali kao Đeč
(str. 102, 144).
5. U Rječniku koji je izdala Jugoslavenska
akademija u Zagrebu, imamo oblik ovoga
toponima, ali u množini: ”Đeči, m.
pl. selo u Rudini (u bilećkoj nahiji)”.
Dakle, muški rod, ne srednji.
6. Dedijer je o ovome blo dobro obaviješten:
toponim je u m. rodu, u jednini. Etimologija
mu je nejasna.
|
|
|
