o Home · Info · Arhiva · Novi broj · Traži · Linkovi Redakcija · Pretplata · Kontakt Broj 124 (35 - nova serija) Godina XXVI mart/ožujak 2000. Prethodna · Sadržaj · Slijedeća Robert Michel OSMANBEGOVIĆ ”Osmanbegović je nitkov, ne možemo ga prevesti u kaplara.” ”Da, gosp. kapetane, Osmanbegović je šuft”, potvrdi poručnik Dolansky. ”Ali narednik javlja: ”Gosp. kapetane, Osmanbegović je najbolji strijelac čete, a i maršira najbolje, i do sada nije kažnjavan”. ”Ali, čujte; pucanje i marširanje nije sve. Kažem da je Osmanbegović nitkov, i gotovo!” Dolansky se radovao što Osmanbegović nije unaprijeđen. Prije podne za vrijeme vojne vježbe Dolansky mu je zaprijetio sabljom, a Osmanbegović mu je sasvim mirno rekao: ”Gosp. poručniče, nemojte me udariti” i to su čuli svi vojnici. Da li da se radije požali kod komande; ali upravo ovaj mir je otrijeznio Dolanskog. Nije ga udario, pocrvenio je i, počeo da galami; svaku riječ je vikao tako glasno, koliko je mogao da bi, izbacio svoj bijes. Da je Osmanbegović samo malo trepnuo, Dolansky bi ga zasigurno sabljom udario. Ali, Osmanbegović se nije ni pomakao, a i svi vojnici su to vidjeli. Ovaj neće nikada postati kaplar, za to ću se već ja pobrinuti, mislio je Dolansky. Narednih dana vojne vježbe nisu Dolanskom išle tako dobro kao inače. Činilo mu se da mu vojnici čine uslugu time, što nisu slijedili nijednu komandu. Uglavnom je Osmanbegović sa posebnom revnošću radio sve, a što je zapravo bilo samo prkos i tvrdokornost. Dolanskom je bilo, uistinu neprijatno, jer je Osmanbegović sigurno svojim nijemim ponašanjem imao više moći nad vojnicima nego on sam svojim praznim komandama. Ranije, kada je Dolansky bio poručnik u jednoj regimenti u provinciji, bilo je sve drukčije. Poznavao je maternji jezik vojnika, i bio im je drag. Prilikom vojnih vježbi pomagao je katkad lagan udarac sabljom bolje i brže od svih opomena, a kada bi udarac bio prejak, Dolansky bi izgovorio neku šalu, i svi vojnici bi se nasmijali, a i udareni bi se na kraju smijao; i sve bi opet bilo dobro. Ali, sa Bošnjanima je bilo drugačije. I za to je bio kriv ovaj Osmanbegović, on se nije smijao, čak ni kada bi Dolansky ispričao neki vic. Nije bilo dovoljno samo to da Osmanbegović neće postati kaplar. Dolansky bi ga morao nekako poniziti - on tek ima da osjeti njegovu moć. A to je bilo veoma jednostavno: Osmanbegović će postati njegov posilni, njegov rob. Blato će morati strugati sa njegovih čizama i sablje, koje je donosio sa egzirciranja; čistiće prag sobe od blata, i još mnogo ponižavajućih radova će Dolansky izmislitli svaki dan, svaki trenutak moraće Osmanbegović osjetiti svoju potčinjenost. Kapetan nije bio u prvo vrijeme saglasan s tim: Osmanbegović najbolje gađa u čitavom vodu i maršira, i najljepši je i najviši od svih; potreban mu je za počasnu stražu i za glavnu stražarnicu u logoru. ”Gospodine kapetane, Osmanbegović je nitkov i mogao bi još pokvariti cijelu četu; ja ću ga samo za kratko zadržati.” Kapetan se napokon dao nagovorifi, molba je otišla u komandu i već je u slijedećoj dnevnoj zapovijesti stajalo da se infanterist Jusuf Osmanbegović dodjeljuje kao oficiriski posilni poručniku Dolanskom. Osmanbegović je bio sa ožiljcima od boginja, ali uprkos tome bijaše i najljepši čovjek u vodu. Prilikom opsade Sarajeva 1878. majka ga je donijela u neki podrum, gdje je bilo nekoliko djece već zaraženo. Među djecom su izbile boginje i svi, koji su ih dobili su umrll - samo ne i mali Osmanbegović. Ali njegovi ožiljci nisu bili ružni. Davali su njegovom licu, uz njegovo zdravo rumenilo nešto divljega, pa su kontrast njegovih mirnih dječjih očiju sa naznakom surovog u licu, činili čovjeka lijepim. Narednih dana Dolansky je bio veoma zauzet, dobio je na obuku četrdeset unovačenih regruta. Jezik mu je postao tečniji, mogao je ponovo da brzo ispriča neku šalu, vojnici su se ponovo smijali, pomagala je, gdje su riječi sporo djelovale, ponovo sablja, i njegovi regruti su bili najbolji u regimenti. Za vrijeme obuke regruta Dolansky je skoro sasvim zaboravio na Osmanbegovća, veoma malo je dolazio u stan, jer je sa vojnicima radio po čitav dan, a navečer bi još obično odlazio u grad. Osmanbegović je održavao njegov stan u besprijekornom redu, i kad je Dolansky navečer dolazio kući čekao bi ga na vratima. Za hladnih zimskih dana, Osmanbegović je boravio u stanu, i sa njegovog lica bijaše iščezlo zdravo rumenilo i sa njim i crta surovosti, ali nepromijenjene su ostale njegove mirne dječje oči. A u Dolanskom, pak, ponovo je klijala težnja, da osveti poniženjee, koje mu je pred ostalim vojnicima nanio Osmanbegović. Pa ostali nisu mogli vidjetil da je Osmanbegović strugao blato sa njegovih čizama, da je pred njim stajao u najponiznijem mogućem stavu. Dolansky uostalom ni sam nije to osjećao, otkad ga Osmanbegović služi, prije mu se činilo, da više nije gospodar u svome stanu, nego gost ili da je neko koga se trpi. Dolansky je u podne bio u kuhinji čete, kod podjele hrane, a onda je ušao u veliku vojničku sobu. Uz prozor za jednim malim stolom sjedio je vodnik i jeo iz bijelih tanjura. Obični vojnici su sjedili na dugačkim klupama duž velikih radnih stolova ili na njihovim malim drvenim koferima; svaki je pred sobom imao veliku pocinčanu zdjelu punu supe. Muhamedanci su zadržavali prilikom jela fes na glavi, katolici i grčko - pravoslavni bijahu skinuli fesove sa glava. I Osmanbegović bijašee zadržao fes na glavi, i to je bilo prvi put, otkad je bio oficirov posilni, da ga je Dolansky vidio među ostalim vojnicima. Među njima je bilo i nekoliko starih, pred kojima mu je Osmanbegović rekao: ”Gospodine poručniče, nemojte me udariti”. Dolansky je znao da Muslimanima njihov prorok i bog nalažu, da fes ne skidaju, ništa manje oštrim glasom je upitao: ”Zašto neki sjede sa fesom?”. Vojnici su ga u čudu gledali, a vodnik se diže i htjede nešto reći. Dolansky je bio zbunjen, i kao u šali gurnu drškom sablje Osmanbegoviću fes sa glave. Osmanbegović ga podiže sa poda i stavi ponovo na glavu. A da ne reče ni riječi. Kako se bijaše sagnuo, krv mu je došla u glavu, i lice mu bijaše crveno. Jedan regrut Musliman, koji bi rado da postane podoficir, polagano skide svoj fes, ali Osmanbegović je to odmah primijetio; ustao je, i zapovjedničkim pokretom ruke reče mirnim glasom: ”Hadžimahoviću, stavi fes na glavu!” Dolansky se silom nasmija i smijao se, glasno koliko je god mogao, ali kako za sobom zatvori vrata sobe, prestade se smijati. Kad je došao u svoj stan, divlje je udarao svim i svačim, i prevrnuta crvena tinta poteče niz pisaći sto. U predsoblju je neko otvorio i zatvorio vrata, bio je to Osmanbegović. Dolansky opasa svoju sablju, pritisnu lijevom rukom korice sablje uz svoje tijelo, onda izađe i već sa vrata poče vikati: ”Zašto si prosuo crvenu tintu. Ti ... ?” i udari Osmanbegovića pesnicom u lice. Poslijepodne Dolansky nije više dolazio u stan i ostao je i navečer duže u gradu; tek poslije ponoći se vratio. Sasvim lagano okrenu ključ u bravi i polako otvori vrata. Osmanbegović ga više nije očekivao, pri slaboj svjetlosti, koja je dolazila kroz prozor, Dolansky je vidio da Osmanbegović leži u krevetu sa dekom preko glave. Ode u svoju sobu, zatvori oprezno vrata i leže na krevet, čak ni lampu nije upalio da bi se svukao. San nije dolazio. Pokušao je da misli o tome, šta bi sutra kapetanu kazao, da bi dobio novog posilnog. Ali za to ne nađe ni trenutka mira. Neki nesvjesni strah ga obuze, i morao je ustati da pogleda izbliza peć, da li je to zaista bila peć, i dugo je zagledao u svaki ugao sobe. Onda je ponovo legao, ali san nije dolazio. Bio je radostan, kada su ulicom prošla neka kola, već ako su se jedna iz daljine približavala, Dolansky je razlikovao, da li je to bio jednopreg ili fijaker, da li su točkovi imali gume, ili su bili samo od čelika, to je bilo jedino što je njegov razum mogao spoznati. Kasnije kad već dugo ne bijahu prošla nijedna kola, škljocnu brava na vratima. I krila vrata se sama otvoriše. Dolansky je htio ustati i ponovo zatvoriti vrata, ali se nije mogao pomaći: ležao je licem i očima uprtim prema gore, samo krajem oka vidio je mračni otvor u vratima. Dugo je tako ležao, dok konačno nije dobio moć nad svojim tijelom. Polagano povuče deku ustranu, izvuče se iz nje, i sakri se pored noćnog ormarića. U mraku otvorenih vrata pojavi se neko u bijelom i uputi se prema njegovom krevetu. Pod je zaškripao i nezvani stade... Odjednom je Dolansky vidio sve tako jasno, jasnije nego po danu, i prepoznao je Osmanbegovića, koji bijaše ispružio obje ruke dok je u desnoj držao bajonet. Dolansky je drhtao od straha, da bi ga Osmanbegović mogao opaziti kod ormarića. Osmanbegović učini još jedan korak naprijed i stade, prije nego je ovaj nacinio još jedan korak prema krevetu, Dolansky skoči brzinom munje i uhvati ga za zglobove ruku. Osmanbegović bijaše jak ali i Dolansky. Ipak je u tome trenutku Dolansky bio u smrtnom strahu i pritisnuo je Osmanbegovića raširenih ruku uza zid. Osmanbegović načini jedan pokušaj da se izvije i pri tom obori figuru Majke božije sa staklenim zvonom, koja je stajala na noćnom ormariću. Dolansky je spriječio Osmanbegovićev pokušaj da se oslobodi i pritisnuo ga uz zid. Krhotine staklenog zvona ulazile su u tabane obojice, i po podu se miješala njihova krv. Dolansky se svom svojom težinom pribio na Osmanbegovića. Poduže su tako stajali, Osmanbegovićeva prsa su se ravnomjerno dizala i spuštala, kod svakog udisaja Dolansky bi se odmakao, a pri svahom izdisaju pritiskao ga sa novom snagom. Ali snage je počelo da mu ponestaje, znoj mu je izbijao iz čitavog tijela, i bivao leden na njegovim leđima, a vreo sprijeda od Osmanbegovićevih prsa. Nije mogao držati ga tako više od pet udisaja. Sa zadnjim očajničkim naporom povuče ga zidom do kreveta i baci ga na isti takvim trzajem, da je ovome ispao bajonet iz ruke i pao na pod. Osmanbegović je ležao sa krstom iznad ruba krueta, a Dolansky svom sujom težinom na njegovim prsima. Njegove ruke jedva da su imale više snage da oslobode Osmanbegovićeve zglobove. Osmanbegovićevo disanje je prešlo u hroptanje. Dolansky je htio skočiti i podići bajonet sa poda, polagano podiže glavu - prvi zraci jutra su ulazili kroz prozor - Osmanbegović bijaše zatvorio oči, ožiljci od boginja na njegovom licu bijahu sasvim bijeli i duboki. Dolansky ispruži sa kreveta ruku prema bajonetu na podu, nije ga dohvatio i morao se s boka podići, da se sagne do njega. Osmanbegović osta, međutim, da leži, zatvorenih očiju, i dalje ravnomjerno hropteći. Dolansky ne uze bajonet, nego pođe unazad polagano prema vratima, očiju stalno uprtih u Osmanbegovića. Tako stiže do predsoblja, ali se ne usudi da zatvori vrata. Pipajući pronađe ovdje prazan krevet posilnog i pade nemoćan na tvrdu vreću slame. Kako bijaše pao, ostade ležeći dok su mu oči buljile u otvorena vrata. Hropot u sobi bijaše sve dublji i polaganiji, dok ne prestade u jednom dugom promuklom tonu. Dolanskom padoše očni kapci, san je počeo da ga savladava. Iz daljine je tiho dopirao signal za dnevnu stražu iz kruga prve kasarne, onda jači iz druge, i kada je duhač na rogu zatrubio treći put, sada već pod prozorima stana, Dolansky ga više nije čuo; spavao je. Prijevod: Enisa Simić, prof. NAPOMENA: Novela R. Michela ”Osmanbegović” objavljena je prvi put 1907. godine u zbirci Michelovih novela pod naslovom ”Die Verhullte”, u kojoj je objavljeno ukupno sedam novela. Izdavač knjige je bila berlinska izdavačka kuća ”S. Fischer”. ”Osmanbegović” je sa još tri Michelove novele hercegovačke tematike preveden na ruski jezik a objavljen u izdanju ”Ed. libraire Franco-husse” iz Bruxellesa. Prethodna · Sadržaj · Slijedeća Home · Info · Arhiva · Novi broj · Traži · Linkovi Redakcija · Pretplata · Kontakt Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995. i oslobođen je plaćanja poreza na promet. ISSN 0350-6517 Na vrh Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina Sadržaj obnovljen: 14-05-2004 Design by © 1998-2000 HarisTucakovic, Sweden oo