Munib
Delalić
HENRIK WERGELAND
Savremena norveška poezija |
|
PRVI LEPTIR
I
Doleti! moj leptiru, amo se svij!
Na obrazu se ruže penjačice ogrij!
Ne vjeruj suncu još! Njegov te žar
nevjerna
tek u smrt mami, u požar.
Na krovu tužni čvorak stoji;
On znade, od tebe je pametniji,
nije
trava blijedo svijetla izvana.
Doleti
i skrij se iza mojega okna!
Dugin
bljesak s leda otopljena,
nije
djetelina ni veronika sjaj razgona;
to bijelo, što duž ograde blista
nije
ljetna pahuljica jasminova lista.
Doleti,
ti slatki mali gostu!
Oba
ćemo prirediti feštu.
Moraš
mi prvu majsku ružu kušati.
Na grančici iznov ćeš procvjetati.
Doleti
i na moje pero sleti!
Tad
postat će ono blago kao ti;
kroza
nj će strujati svaki san moj,
u svoj tvojoj ljepoti bezgrješnoj.
Ah, mnoga tijela izmorena
ne nađu tako lahko vrata otvorena.
Ipak,
tebi su, cvijete zračni, slične
iznemogle
te duše životu nevične.
Al dođi, jadniče, tako je hladno!
Dođi, dijete, ponos svijeta nema dno!
Ja sam ponosniji od njeg; al tebe, mali,
za
ljubav molim, koju su nam ukrali.
III
Leptir? Šta ljepše je
što
stvoritelj u lijeposti svije
od žutila
po krilu mu prosuta,
taj
list cvijetni ljubljena života?
Kao
gotova crtarija
posljednji
si pokret ruke genija
ti, prije neg sve je stvoreno, životnom
je fantazijom tvorca dato svom.
Bog gleda na sve što se stvara
- tiho, svevidećim okom njegova dara -
i oglasi se ”gle dobro je sve” - kad
prolepršaš prvo s trave ti, i sve živne
tad.
I svake se godine još dešava.
Proljetna si vijest ti prva, prava,
javljaš
prvi da oko stvoriteljevo
izvan
svega vidi, zadovoljno, evo.
ZA SLOBODU TISKA
Gdje to neko, dobro i razumljivo
i puno, uživa prisilu?
Udaviš
li livadu - trava ne biva zelenilo;
sveži
orla, on umire u svojemu uresu;
zdenac
zaustavi, što s pjesmom prosu
hitru
svoju silu,
i on blato hoće biti otrovno.
Priroda
mrzi, jako i slobodno,
svu
prisilu.
Mogu
li tad izvori duha, misli lijet
podnijeti
silu?
Hoće
l istina samo sjaj snijet,
u osobno srce zatvorena,
kao
strah cvilećeg Aladina
kroza
tijesnu spilju?
Ne, tisku, podigni svoju snažnu ruku!
Vas svijet u svojoj srdžbi oslobodi
pobijedi
prisilu!
|
|
Henrik Wergeland (1808.-1845.) je
najznačajniji norveški pjesnik 19. stoljeća
i uopće jedno od najkrupnijih pjesničkih
imena koje je norveški jezik iznjedrio.
Teolog po obrazovanju, najveći je dio života
djelovao kao slobodni pisac. Poznat je prije
svega kao pjesnik, mada u njegovim biografskim
podacima stoji da je bio i dramatičar, političar,
povjesničar, novinar i polemičar, kao i
pisac za djecu. Iako je relativno kratko živio,
za sobom je ostavio impozantno djelo. Njegovo
je glavno djelo Stvaranje svijeta, Čovjek
i Mesija (Skabelsen, Mennesket og Messias,
1830.), prava kozmička drama u vezanoj formi.
Ostao je upamćen po svojoj plamenoj angažiranosti
i isticanju pjesnikova prava i dužnosti da
govori upravo o društvenoj problematici i da
djeluje kao nositelj ideja. Inače, Wergelandovo
doba je vrijeme velikih promjena u Norveškoj.
Sa završetkom Napoleonovih ratova
1814., iste godine 17. maja ova nordijska
zemlja donosi ustav kojim se proglašava
neovisnost, čime je stavljena tačka na višestoljetnu
dansku kraljevsku dominaciju. Ali to
nije trajalo dugo jer već ujesen iste godine Norvežani
su pod švedskom vlašću, doduše u
mnogo povoljnijem položaju no ranije, sa jako
izraženom samoupravom. To je vrijeme obilježeno
začetkom intenzivnog kulturnog života, samim
tim i literarnog, vrijeme jakog interesa za
nacionalnu i regionalnu kulturu, kao i borbe
za norveški književni jezik. Nositelji
takvih napora su bili upravo pisci, među
kojima se posebno isticao Henrik Wergeland.
U svojoj poeziji on je mnogo polagao na formu
tako da se, između ostaloga, u norveškoj
književnoj teoriji odomaćio izraz ”Wergelandov
trohej”, karakterističan stihovni
ustroj kao jedna od odlika ovoga pjesnika.
Njegov slikovni jezk, sa mnoštvom različitih
umetaka, ponekad znade biti nepovezujući, čak
i kaotičan sa svojom metaforskom zgusnutošću
i slobodnim asocijacijama. Zato njegova pjesma
traži strpljiva i pažljiva čitatelja koji,
na kraju, biva nagrađen doista prvorazrednim
literarnim doživljajem. Posve u duhu svojeg
vremena, Wergeland je zaokupiran
slobodom, kako pojedinca tako i kolektiva.
Pišući
kako je ”sloboda nebeski slučaj”,
ovaj je pjesnik svoj stih stavljao u službu
pobune siromašnih i potčinjenih, ističući
kako je to ne samo ljudska potreba, već i Božija
volja. Wergelandovo je djelo značilo
prekretnicu u norveškome pjesništvu, i na
pravi je način trasiralo put generacijama
novih literata koje će, opet, dati i takve
veličine kakve su, recimo, Ibsen i Hamsun,
Undsetova, Jacobsen, i drugi.
Prepjev i
bilješka: Munib Delalić
|
|
|
