o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 117-118 (28-29 - nova serija)

Godina XXV avgust-septembar/kolovoz-rujan 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mehmed Dizdar
ORFEJEVI DANI I MAKOVI AKSAMI
Sjecanja na Maka Dizdara

Moj amidza Mak je volio Stolac. Svakog ljeta bi sa zenom Senom i djecom po nekoliko dana odsjedao u svojoj i nasoj rodnoj kuci. S mojom nenom, njegovom strinom znao je dugo razgovarati, duze nego s mojim ocem. Valjda su njih dvojica dovoljno pricali aksamluceci svaku vece. Pod brijestom ili u kupaljama. Jednom sam bio i ja. Mak me poveo i nije dao da me babo otjera.

- Benca, dobar ti je Meha. Neka ga.

I babo odustao. Bio i Fenerik i Ozegovic, bio i Hasan Fufuja. Taman meni dosadilo, popio sam dva krahera i citronadu i htio sam otici kuci, kad se pojavi na mostu Mecina. Meho Gubeljic. Bio je dobro star, bar se meni cinilo po sporom hodu, tankim golim nogama i smezuranom crnom licu punom bradavica. Moj otac mu mahnu rukom i Mecina pridje. Primjetih mu u ruci vijenac sa nanizanim zabljim batacima.

- Daj te batake Hasancu, neka ih baci na zeravu - rece otac i
Meho odmah poslusa. Zamace za terasu, a Fenerik rece:
- Mehmedalija, Mecina je najbolji lovac zaba u cijeloj Hercegovini.
- I najveci ljubitelj zena - dodade Mujaga Ozegovic. - Za njega nema lose zene. Kaze da ima dobra i boja.
Mak se nasmije, nasmijase se i ostali. Meho se vrati, dovuce stolicu i sjede do mog oca. On mu turi u dzep nesto novca i upita:
- Je li u redu?
Mecina i ne pogleda. Rece, a razvlacio je rijeci kad bi govorio:
- Vazda je meni s tobom u redu.

Dok su bataci cvrcali na rostilju, a miris zabljeg pecenja se sirio cijelim kupaljama Hasan Fufuja je pricao neke stare, meni tada nepoznate i nezanimljive price iz mladosti. Ni Mujagi ne bi zanimljivo i usred Hasanove price upita Mehu:
- I koje su najboje? - imitirajuci Mehin govor u kome nema glasa lj.
- Je li zabe? - uzvrati Ciganin pitanjem.
- Znas ti sto ja pitam.
Mecina se nasmijesi:
- Madjarice. Najboje su Madjarice. Samo su Pojakinje jos boje - rece ozbiljno i tuzno. Kao da jos nije odbolovao svoje ljubavi iz Prvog svjetskog rata gdje ga je svugdje zaticalo.
- A sad? Bi li se ozenio? - ide Mujaga dalje.
- Znas, Mujaga, kad bi bila mlada, bilo bi joj boje nego s mladicem. Allaha mi! - Zgrabi cokalj koji je Omer vec bio donio i popi ga naiskap.
- Omere, Mehi jos jednu. Duplu - viknu Fenerik, a puce od smijeha.
Ukljuci se i moj stari:
- Dedera sad Mehmedaliji ispricaj kako si prevario upravnika Dogane.
- Nemoj to, Benca, sramota je - zastidje se stari ljubavnik.
- Hajde, Meho, ispricaj. Mehmedalija je nas - rece i Ozegovic.
- Ma znam ja Mehmedaliju, ali... - ustrucava se i dalje, ali kad ga Mak ohrabri, poce:
- Ima onaj vodoskok u parku u Dogani i ribe u njemu, one sarene. Pa se zakotile i zabe, pa uzrasle, pa pocele krekecati, razlijeze se Dogana. A upravnik ne more spavati. Krekecu. Tako mi je rek'o, kad su me njemu doveli. Kaze, cuo je da sam ja majstor pa da ih pofacam. I platice, kaze. Ja uradio pos'o, on platio. Dobro mi platio. - Zastade i gucnu jos jednom iz velikog cokalja.
- Sta bi dalje? Nije se tako zavrsilo - veli Fenerik, a samo sto nije prasnuo u smijeh.
- Kad mi je nestalo para - nastavi Mecina smijuljeci se - ja ufatio u Bregavi druge, dosta sam ufatio i uvece ubacio u vodoskok. Onda me on opet zovn'o, ja opet pokupio, on platio i tako nekoliko puta. Dok se nije aviz'o. Onda me zovn'o, rek'o mi da zna i opet mi dao para i upozorio da vise ne serem, da oprosti Mehmedalija.

Zacenu se Mak od smijeha. I ostali su se smijali grohotom.
- Sad znam, Benca, zasto si odbio da ides u Sarajevo. Lijepo je ovdje zivjeti - rece Mak kad se smijeh utisa.
- Nigdje nije ljepse - odgovori moj otac i ja uskliknuh od radosti. Bio mi je to znak da je stari odustao od odlaska u Fabriku duhana u Sarajevu gdje su mu nudili neko dobro mjesto. Dugo su bili u dilemi, treba li prihvatiti selidbu. Majka je bila za, otac se trzao, ponekad i vagao, a moj brat i ja smo, kad god se razgovaralo primakao onom ZA plakali i molili babu da ne idemo. Iako nam je obecavao da necemo, bojali smo se da ce popustiti. I Mehmedalija mi postade jos miliji.

Kad je aksamluk bio pri kraju, kad su se baterije potrosile i Hasan sa mnom poceo kunjati, sve mu glava pada na prsa, a on se jos kao ne da, kao ni ja, kad su case bile prave, a Omer vise ne donosi, Mak me pomilova po glavi i rece:
- Idemo sad na spavanje, a sjutra cemo ti i ja na jedno vazno mjesto.

Probudio sam se ranije nego obicno. U podsvjesti sam imao ono vazno mjesto i strah da adze ne ode bez mene. Nasmijao se kad me, dok je s nenom pio kafu pod odrnjom i nesto cavrljao, vidio kako bunovan trljam oci.
- Spreman? - upita glumeci strogocu.
- Jesam.
- Nisi doruckovao - dobaci moja nena.
- Kad se vratimo - rekoh.
- I ja cu s vama - rece iz sobe Enver, Makov srednji sin. Stize nas na avlijskim vratima. Nije se ni umio.

Nisam znao gdje cemo, a nekako mi nezgodno pitati. Hocu da moj adze misli kako ja znam koje je to vazno mjesto. A nisam imao pojma pogotovo kad smo krenuli cestom prema Capljini. Nije, znaci, Stari grad, tvrdjava povise nase kuce, a ja nisam znao ni za kakvo drugo vazno mjesto.

- Idemo na Radimlju - objasni nam na pola puta.

Vec je bio celopek. I Mak se oznojio, ali idemo dalje. Nas dvojica nista ne pitamo, jedva ga pratimo. Ja sve mislim da smo posli da vidimo fudbalsko igraliste na kome je Iskra tada igrala utakmice i bi mi malo cudno, ali kad svrati s ceste na Gorici, brezuljku vise Radimlje i odmah pridje nekolikim kamenim gromadama, posivjelim od vremena, bi mi jasnije. Znao sam da su to stecci, ali nista vise. Dugo ih je obilazio i razgledao reljefe i slova na njima. Gledali smo i mi. Nista nismo razumjeli. Mak je nesto zapisivao u tefter. Bio je veoma ozbiljan i sutio je. Jednom je samo procijedio kroz zube i bradu: - Primitivci! - kad je na jednom velikom, ukrasenom mnogim figurama vidio isklesano, taze, jer se jedino to bijeljelo: MEHO VO.

Na Radimlji smo bili dugo, dugo. Enveru i meni bilo strasno dosadno i vruce, a on ide od stecka do stecka, gleda, pipa nesto na njima i pusi. Sve jedan od drugi pali. Ponekad prodje rukom kroz dugu, prosijedu, kovrdzavu kosu, pa opet gleda, pa pipa kao da nekog miluje.

- Tata, hocemo li se mi danas ikako kupati? - upita ga Enver nervozan pokazujuci rukom na sunce sto je vec u zenitu.
- Tako i onaj covjek na stecku pruza ruke suncu - nasmija se njegov otac. - Ovo je sine groblje, znas. I ovo je nesto strasno vazno. Samo se ovdje moze odgonetnuti nasa zagonetka.

Ni Enver ni ja nismo nista pitali. Nije nam bilo jasno sta nam govori, a nije nas bas ni zanimalo. Jedva smo docekaii da krenemo nazad. Kupanje zove.

Stolac

Sedamdesetih, pa i malo ranije Mak je u Stocu bio veoma cesto, nekad po dva, tri puta sedmicno. Nikad ranije nije tako cesto dolazio. Nesto ga vuklo zestoko. Mislio sam da je to zbog kuce sto je zelio napraviti pored Bregave, ali sam promijenio misljenje poslije jednog razgovora uz kafu.

Nije on puno pricao, ali tog jutra jest.

- Onaj tvoj drug, Sator, profesor, pametan mladic. I vrijedan cini se.
- Jest. Dobar je.
- Sinoc sam dugo s njim pricao. Ti si bio sa djevojkom. - I skrto se, jedva vidljivo, osmjehnuo.
- Moras malo, amidza - rekoh seretski.
- Neka, neka, treba i to. Samo ja nesto mislim, a sa Satorom sam o tom govorio, trebalo bi ovaj Stolac pokazati svijetu. Ima sta. Svasta imamo. Malo je takvih gradova u svijetu. Znas li ti to?
- Znam, adze, ali ne mislim o tom.
- Pa pocni. I ti, i Sator, i Fahrudin Rizvanbegovic, i sa njim sam razgovarao, i Bozo Mustapic, dobar je i ono covjek, i Nemanja i svi politicari. Natjerajmo ih. A nece biti tesko. Mladi su i pametni. Narocito Nemanja, a on je najvazniji. Partija.

Zapalio mi se adze, pomislih jer govori glasnije nego obicno, skoro u zanosu.

- Treba organizovati manifestaciju. Haj' zvacemo je nekako... Eto, "Orfejevi dani" na primjer. Pa ce to biti veceri, ili dani, kako hoces, poezije, pa muzika, pa slikari, pa drama... Svi sadrzaji. Neka to traje tri dana, ili pet, ili mjesec. Imate ljude, a naci cemo i pare. Ima i ovdje. Koliko vidim, a ovi politicari se hvale da privreda stoji dobro, ima para i ovdje. A ja cu vam dovesti svakog pisca u Jugoslaviji. Ne znam samo mogu li Krlezu. I slikare cu, ne sve, ali one najbolje hocu. I neke muzicare. Ukljucicu i svoje prijatelje, i oni ce pomoci. Treba samo jednom organizovati dobro, a onda se sve otvara.

Zastao je da srkne gutljaj kafe i pripali novu cigaretu, ona mu dogorjela u pepeljari. Gledam ga netremice i sutim. Nikad nije tako temperamentno i glasno govorio. Pogotovo ne toliko dugo u jednom dahu. I jos nastavi:
- Bolan, vi Stocani, mi Stocani ne znamo koliko je ovo lijep i vrijedan grad. Mozda ja malo bolje vidim od vas. Vi ste tu stalno, navikli se na svu ljepotu pa mislite da je sve to normalno. Prohodajte malo po ovim drugim mjestima. To su kasabe, kasabetine i nemaju nista ili bolje da kazem Stolac ima neusporedivo vise vrednota i kulturnih i historijskih i prirodnih od bilo kog drugog grada. Sve civilizacije su ostavile u njemu iza sebe znacajan trag.

Opet zastade da gucne kafu, a ja naslobodno, stid me pomalo sto sutim kao kakav blecak:
- Ovi partizani.
- Nisu samo partizani. I Austrija je mada je dosta i donijela, eto na primjer probila cestu posred nekropole. Unistili trecinu stecaka, a partizani od njih pravili ivicnjake. Ali ostalo je mnogo.

Opet se uspametovah.
- Stari grad. Radimlja, Hamam, Daorson...
Ne pade mi na um vise. Mak se osmjehnu:
- Imate pecinu s paleolitskim crtezom, koliko, petnaest ili dvanaest hiljada godina star, pa neolitsko naselje na kome ste napravili fabriku, pa Daorson, kao Mikena, pa ostaci Rimskog carstva, pa stecci, pa turski period. Hajde da Austriju preskocimo. I onaj socrealisticki kip u carsiji... I najvaznije od svega je sto je to sve impresivno, u lijepom ambijentu i pristupacno.
- Jest, stvarno - iskreno se slozih, a on nastavi:
- Pogledaj samo kakav je ambijent na cupriji. Dzamija ne moze ljepsa, preko puta Hamam sa kupolama, minijaturan, ali cudesno lijep, a povise dzamije Inat- cuprija. Tamo na onoj strani ona lijepa Sarica kuca, pa jos stare bosnjacke kuce. A tece Bregava, pa bistra, pa zubori. Ili ona dzamija Podgradska. I ona kraj rijeke i kraj mosta, dva krasna mostica i cijeli onaj kompleks kuca. Ondje je nekad bio i jedan lijepi han. Pogledaj malo bolje, i vidjet ces predivnu malu podgradsku carsiju. Tu je i Turkovica cosak. Slikari se satrase da ga naslikaju. Kompletna carsija. Baska ona gore, prava velika carsija sa Carevom dzamijom, bi li ono iz 1519. godine...
- Ne znam. Znam da je stara i glavna - pokazah opet svoje neznanje, a on se samo nasmijsi, pa nastavi:
- Tamo su sruseni svi oni lijepi cefenci, bila mala Bas-carsija, pa nadzidzali one ruzne zgradurine, a opet ostalo. Ostao han, stara tepa, Sarica kuca... A eno ti odmah blizu Behmenluk, Starinske kuce, ne mozes ih se nagledati. Pa pogledaj malo Adu. Ziva ljepota i vrijednost, arhitektonska i historijska. Pa pogledaj Begovinu. Ides li kad tamo?
- Idem - slagah. Nisam bas cesto ulazio unutra, ali jesam prolazio pored pa i ne slagah puno. Kasnije, kad se Fahrudin ozenio, isao sam cesto i dobro je pregledao i upamtio.
- Onda znas koja je ono raskos. Ona starina, pa ono cvijece, procvjetali sipci i zubor vode u djerizima sto idu preko svake avlije i odmaraju dusu. Unutra: secije, hamandzici, jambeze, prekrasne rezbarije. Je li tako?
- Jest - rekoh mehanicki.
- Spomenuh li mlinice? - Znao je da nije, pa nastavi prije nego mu odgovorih:
- Vidio si kako su lijepe one na Pogledju. A ona Podgradom, sto su je, kako ti rece, srusili partizani, bila je iz vremena Herceg Stjepana i bila najljepsa i na najljepsem mjestu...
- Jest adze, sjecam se ja dobro te mlinice. Ja sam kao dijete lovio u njenim oknima ugora. Jednom sam i glavu razbio, zaboravio da su okna niska i lupio o strop.

Srknu opet gutljaj, pripali jos jednu, pogleda me svojim blagim, mudrim ocima dugo i ozbiljno. Sutim, razumijevajuci one njegove rijeci s pocetka "navikli se na svu tu ljepotu pa je i ne vidimo."

- Sve to, Meha, treba otkrivati. A nacin je, cini mi se, manifestacija. Orfejevi dani. Predstave neka budu vani, na Radimlji, na Starom gradu, na Daorsonu, treba samo napraviti malo puta, u Begovini, u carsiji... To su sjajne scene. Scenografija i ne treba. Samo treba raditi pametno i zvati ljude koji ce kasnije valjati. To mislim na goste. Zvacemo vrhunske privrednike, javne licnosti, politicare. Ja ih mogu mnogo osigurati. Za glumce, pjesnike, pjevace, svirace ne treba ni govoriti. Oni ce biti to sto treba. Priredba. Ali i oni mogu uciniti za Stolac dosta. Ako im se svidi, eto, ih opet. Pa dovedu jos nekog i tako to ide dalje. Samo njima se, to ti je posebna fela, najvise svidjaju kafane, dobro jelo i pice i dernek. Vecini. A imamo i to. Imamo ljetne basce, od kupalja, pa hotelska, pa Lovac, pa Centrala, Dom kulture iako ga, vala, nisu morali bas ondje partizani napraviti, ali neka.

Dugo je sutio i pusio zagledan u staru tvrdjavu iznad Podgrada. Sutio sam i ja.

- I da znate - iznenada ce opet - nece to biti samo kultura i umjetnost. Iz toga ce nastati turizam i jos stosta. Pa kad dovedemo ove domace velike, onda otvaramo dalje. Dovescemo i strance. Moramo Stolac pokazati cijelom svijetu. Imamo sta. Samo ce trebati puno rada i ljubavi, znas. Duboko udahnu jos jedan dim sarajevske morave, pogleda me duboko u oci kao da odgoneta moju spremnost i zavrsi:

- Jos cemo o tom razmisliti pa na posao. Jesi li i ti za? Sator i Fahrudin jesu. I Nemanja i Bozo su izgleda spremni. Razumjeli su.
- Onda sam i ja - moradoh pristati, a vec mi zao dugih, bezbriznih ljeta, jer mi bi jasno da cemo nas trojica sve to morati nositi na svojim ledjima.

Ne bi sudjeno da budu Orfejevi dani i Mak u njima. Umro je sljedeceg ljeta. Tada mi je bilo jasno sta ga je onako silno vuklo da u posljednjoj godini dolazi u svoj grad toliko cesto.

Ako sada sa svojih "staza uspona od gnijezda do zvijezda" gleda rusevine zdanja o kojima je zanosno govorio, onda sigurno gorko, gorko place.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Zelimir Dado Miladin - Predio

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo