Mehmed Dizdar
ORFEJEVI DANI I
MAKOVI AKSAMI
Sjecanja na Maka
Dizdara |
Moj
amidza Mak je volio Stolac.
Svakog ljeta bi sa zenom Senom
i djecom po nekoliko dana odsjedao u
svojoj i nasoj rodnoj kuci. S mojom
nenom, njegovom strinom znao je dugo
razgovarati, duze nego s mojim ocem.
Valjda su njih dvojica dovoljno pricali
aksamluceci svaku vece. Pod brijestom ili
u kupaljama. Jednom sam bio i ja. Mak
me poveo i nije dao da me babo otjera.
- Benca, dobar ti je Meha.
Neka ga.
I babo odustao. Bio i Fenerik
i Ozegovic, bio i Hasan
Fufuja. Taman meni dosadilo,
popio sam dva krahera i citronadu i htio
sam otici kuci, kad se pojavi na mostu
Mecina. Meho Gubeljic.
Bio je dobro star, bar se meni cinilo po
sporom hodu, tankim golim nogama i
smezuranom crnom licu punom bradavica.
Moj otac mu mahnu rukom i Mecina pridje.
Primjetih mu u ruci vijenac sa nanizanim
zabljim batacima.
- Daj te batake Hasancu, neka ih baci na
zeravu - rece otac i
Meho odmah poslusa. Zamace za terasu, a
Fenerik rece:
- Mehmedalija, Mecina je najbolji lovac
zaba u cijeloj Hercegovini.
- I najveci ljubitelj zena - dodade
Mujaga Ozegovic. - Za njega nema lose
zene. Kaze da ima dobra i boja.
Mak se nasmije, nasmijase se i ostali.
Meho se vrati, dovuce stolicu i sjede do
mog oca. On mu turi u dzep nesto novca i
upita:
- Je li u redu?
Mecina i ne pogleda. Rece, a razvlacio je
rijeci kad bi govorio:
- Vazda je meni s tobom u redu.
Dok su bataci cvrcali na rostilju, a
miris zabljeg pecenja se sirio cijelim
kupaljama Hasan Fufuja je pricao neke
stare, meni tada nepoznate i nezanimljive
price iz mladosti. Ni Mujagi ne bi
zanimljivo i usred Hasanove price upita
Mehu:
- I koje su najboje? - imitirajuci Mehin
govor u kome nema glasa lj.
- Je li zabe? - uzvrati Ciganin pitanjem.
- Znas ti sto ja pitam.
Mecina se nasmijesi:
- Madjarice. Najboje su Madjarice. Samo
su Pojakinje jos boje - rece ozbiljno i
tuzno. Kao da jos nije odbolovao svoje
ljubavi iz Prvog svjetskog rata gdje ga
je svugdje zaticalo.
- A sad? Bi li se ozenio? - ide Mujaga
dalje.
- Znas, Mujaga, kad bi bila mlada, bilo
bi joj boje nego s mladicem. Allaha mi! -
Zgrabi cokalj koji je Omer vec bio donio
i popi ga naiskap.
- Omere, Mehi jos jednu. Duplu - viknu
Fenerik, a puce od smijeha.
Ukljuci se i moj stari:
- Dedera sad Mehmedaliji ispricaj kako si
prevario upravnika Dogane.
- Nemoj to, Benca, sramota je - zastidje
se stari ljubavnik.
- Hajde, Meho, ispricaj. Mehmedalija je
nas - rece i Ozegovic.
- Ma znam ja Mehmedaliju, ali... -
ustrucava se i dalje, ali kad ga Mak
ohrabri, poce:
- Ima onaj vodoskok u parku u Dogani i
ribe u njemu, one sarene. Pa se zakotile
i zabe, pa uzrasle, pa pocele krekecati,
razlijeze se Dogana. A upravnik ne more
spavati. Krekecu. Tako mi je rek'o, kad
su me njemu doveli. Kaze, cuo je da sam
ja majstor pa da ih pofacam. I platice,
kaze. Ja uradio pos'o, on platio. Dobro
mi platio. - Zastade i gucnu jos jednom
iz velikog cokalja.
- Sta bi dalje? Nije se tako zavrsilo -
veli Fenerik, a samo sto nije prasnuo u
smijeh.
- Kad mi je nestalo para - nastavi Mecina
smijuljeci se - ja ufatio u Bregavi
druge, dosta sam ufatio i uvece ubacio u
vodoskok. Onda me on opet zovn'o, ja opet
pokupio, on platio i tako nekoliko puta.
Dok se nije aviz'o. Onda me zovn'o, rek'o
mi da zna i opet mi dao para i upozorio
da vise ne serem, da oprosti Mehmedalija.
Zacenu se Mak od smijeha. I ostali su se
smijali grohotom.
- Sad znam, Benca, zasto si odbio da ides
u Sarajevo. Lijepo je ovdje zivjeti -
rece Mak kad se smijeh utisa.
- Nigdje nije ljepse - odgovori moj otac
i ja uskliknuh od radosti. Bio mi je to
znak da je stari odustao od odlaska u
Fabriku duhana u Sarajevu gdje su mu
nudili neko dobro mjesto. Dugo su bili u
dilemi, treba li prihvatiti selidbu.
Majka je bila za, otac se trzao, ponekad
i vagao, a moj brat i ja smo, kad god se
razgovaralo primakao onom ZA plakali i
molili babu da ne idemo. Iako nam je
obecavao da necemo, bojali smo se da ce
popustiti. I Mehmedalija mi postade jos
miliji.
Kad je aksamluk bio pri kraju, kad su se
baterije potrosile i Hasan sa mnom poceo
kunjati, sve mu glava pada na prsa, a on
se jos kao ne da, kao ni ja, kad su case
bile prave, a Omer vise ne donosi, Mak me
pomilova po glavi i rece:
- Idemo sad na spavanje, a sjutra
cemo ti i ja na jedno vazno mjesto.
Probudio sam se ranije nego obicno. U
podsvjesti sam imao ono vazno mjesto i
strah da adze ne ode bez mene. Nasmijao
se kad me, dok je s nenom pio kafu pod
odrnjom i nesto cavrljao, vidio kako
bunovan trljam oci.
- Spreman? - upita glumeci strogocu.
- Jesam.
- Nisi doruckovao - dobaci moja nena.
- Kad se vratimo - rekoh.
- I ja cu s vama - rece iz sobe Enver,
Makov srednji sin. Stize nas na avlijskim
vratima. Nije se ni umio.
Nisam znao gdje cemo, a nekako mi
nezgodno pitati. Hocu da moj adze misli
kako ja znam koje je to vazno mjesto. A
nisam imao pojma pogotovo kad smo krenuli
cestom prema Capljini.
Nije, znaci, Stari grad,
tvrdjava povise nase kuce, a ja nisam
znao ni za kakvo drugo vazno mjesto.
- Idemo na Radimlju -
objasni nam na pola puta.
Vec je bio celopek. I Mak se oznojio, ali
idemo dalje. Nas dvojica nista ne pitamo,
jedva ga pratimo. Ja sve mislim da smo
posli da vidimo fudbalsko igraliste na
kome je Iskra tada
igrala utakmice i bi mi malo cudno, ali
kad svrati s ceste na Gorici,
brezuljku vise Radimlje
i odmah pridje nekolikim kamenim
gromadama, posivjelim od vremena, bi mi
jasnije. Znao sam da su to stecci, ali
nista vise. Dugo ih je obilazio i
razgledao reljefe i slova na njima.
Gledali smo i mi. Nista nismo razumjeli.
Mak je nesto zapisivao u tefter. Bio je
veoma ozbiljan i sutio je. Jednom je samo
procijedio kroz zube i bradu: -
Primitivci! - kad je na jednom velikom,
ukrasenom mnogim figurama vidio
isklesano, taze, jer se jedino to
bijeljelo: MEHO VO.
Na Radimlji smo bili dugo, dugo. Enveru i
meni bilo strasno dosadno i vruce, a on
ide od stecka do stecka, gleda, pipa
nesto na njima i pusi. Sve jedan od drugi
pali. Ponekad prodje rukom kroz dugu,
prosijedu, kovrdzavu kosu, pa opet gleda,
pa pipa kao da nekog miluje.
- Tata, hocemo li se mi danas ikako
kupati? - upita ga Enver nervozan
pokazujuci rukom na sunce sto je vec u
zenitu.
- Tako i onaj covjek na stecku
pruza ruke suncu - nasmija se
njegov otac. - Ovo je sine
groblje, znas. I ovo je nesto strasno
vazno. Samo se ovdje moze odgonetnuti
nasa zagonetka.
Ni Enver ni ja nismo nista pitali. Nije
nam bilo jasno sta nam govori, a nije nas
bas ni zanimalo. Jedva smo docekaii da
krenemo nazad. Kupanje zove. |
 |
Sedamdesetih, pa i malo ranije
Mak je u Stocu bio veoma cesto, nekad po
dva, tri puta sedmicno. Nikad ranije nije
tako cesto dolazio. Nesto ga vuklo
zestoko. Mislio sam da je to zbog kuce
sto je zelio napraviti pored Bregave, ali
sam promijenio misljenje poslije jednog
razgovora uz kafu.
Nije on puno pricao, ali tog jutra jest.
- Onaj tvoj drug, Sator,
profesor, pametan mladic. I vrijedan cini
se.
- Jest. Dobar je.
- Sinoc sam dugo s njim pricao. Ti si bio
sa djevojkom. - I skrto se, jedva
vidljivo, osmjehnuo.
- Moras malo, amidza - rekoh seretski.
- Neka, neka, treba i to. Samo ja nesto
mislim, a sa Satorom sam o tom govorio, trebalo
bi ovaj Stolac pokazati svijetu. Ima sta.
Svasta imamo. Malo je takvih gradova u
svijetu. Znas li ti to?
- Znam, adze, ali ne mislim o tom.
- Pa pocni. I ti, i Sator,
i Fahrudin Rizvanbegovic,
i sa njim sam razgovarao, i Bozo
Mustapic, dobar je i ono covjek,
i Nemanja i svi
politicari. Natjerajmo ih. A nece biti
tesko. Mladi su i pametni. Narocito
Nemanja, a on je najvazniji. Partija.
Zapalio mi se adze, pomislih jer govori
glasnije nego obicno, skoro u zanosu.
- Treba organizovati manifestaciju. Haj'
zvacemo je nekako... Eto, "Orfejevi
dani" na primjer. Pa ce to
biti veceri, ili dani, kako hoces,
poezije, pa muzika, pa slikari, pa
drama... Svi sadrzaji. Neka to traje tri
dana, ili pet, ili mjesec. Imate ljude, a
naci cemo i pare. Ima i ovdje. Koliko
vidim, a ovi politicari se hvale da
privreda stoji dobro, ima para i ovdje. A
ja cu vam dovesti svakog pisca u
Jugoslaviji. Ne znam samo mogu li Krlezu.
I slikare cu, ne sve, ali one najbolje
hocu. I neke muzicare. Ukljucicu i svoje
prijatelje, i oni ce pomoci. Treba samo
jednom organizovati dobro, a onda se sve
otvara.
Zastao je da srkne gutljaj kafe i pripali
novu cigaretu, ona mu dogorjela u
pepeljari. Gledam ga netremice i sutim.
Nikad nije tako temperamentno i glasno
govorio. Pogotovo ne toliko dugo u jednom
dahu. I jos nastavi:
- Bolan, vi Stocani, mi Stocani
ne znamo koliko je ovo lijep i vrijedan
grad. Mozda ja malo bolje vidim od vas.
Vi ste tu stalno, navikli se na svu
ljepotu pa mislite da je sve to normalno.
Prohodajte malo po ovim drugim mjestima.
To su kasabe, kasabetine i nemaju nista
ili bolje da kazem Stolac ima
neusporedivo vise vrednota i kulturnih i
historijskih i prirodnih od bilo kog
drugog grada. Sve civilizacije su
ostavile u njemu iza sebe znacajan trag.
Opet zastade da gucne kafu, a ja
naslobodno, stid me pomalo sto sutim kao
kakav blecak:
- Ovi partizani.
- Nisu samo partizani. I Austrija je mada
je dosta i donijela, eto na primjer
probila cestu posred nekropole. Unistili
trecinu stecaka, a partizani od njih
pravili ivicnjake. Ali ostalo je mnogo.
Opet se uspametovah.
- Stari grad. Radimlja, Hamam,
Daorson...
Ne pade mi na um vise. Mak se osmjehnu:
- Imate pecinu s paleolitskim
crtezom, koliko, petnaest ili dvanaest
hiljada godina star, pa neolitsko naselje
na kome ste napravili fabriku, pa
Daorson, kao Mikena, pa ostaci Rimskog
carstva, pa stecci, pa turski period.
Hajde da Austriju preskocimo. I onaj
socrealisticki kip u carsiji... I
najvaznije od svega je sto je to sve
impresivno, u lijepom ambijentu i
pristupacno.
- Jest, stvarno - iskreno se slozih, a on
nastavi:
- Pogledaj samo kakav je ambijent na
cupriji. Dzamija ne moze
ljepsa, preko puta Hamam
sa kupolama, minijaturan, ali cudesno
lijep, a povise dzamije Inat-
cuprija. Tamo na onoj strani ona
lijepa Sarica kuca, pa
jos stare bosnjacke kuce. A tece Bregava,
pa bistra, pa zubori. Ili ona dzamija
Podgradska. I ona kraj rijeke i
kraj mosta, dva krasna mostica i cijeli
onaj kompleks kuca. Ondje je nekad bio i
jedan lijepi han. Pogledaj malo bolje, i
vidjet ces predivnu malu podgradsku
carsiju. Tu je i Turkovica
cosak. Slikari se satrase da ga
naslikaju. Kompletna carsija. Baska ona
gore, prava velika carsija sa Carevom
dzamijom, bi li ono iz 1519.
godine...
- Ne znam. Znam da je stara i glavna -
pokazah opet svoje neznanje, a on se samo
nasmijsi, pa nastavi:
- Tamo su sruseni svi oni lijepi cefenci,
bila mala Bas-carsija,
pa nadzidzali one ruzne zgradurine, a
opet ostalo. Ostao han, stara
tepa, Sarica kuca... A eno ti
odmah blizu Behmenluk, Starinske
kuce, ne mozes ih se nagledati.
Pa pogledaj malo Adu.
Ziva ljepota i vrijednost, arhitektonska
i historijska. Pa pogledaj Begovinu.
Ides li kad tamo?
- Idem - slagah. Nisam bas cesto ulazio
unutra, ali jesam prolazio pored pa i ne
slagah puno. Kasnije, kad se Fahrudin
ozenio, isao sam cesto i dobro je
pregledao i upamtio.
- Onda znas koja je ono raskos. Ona
starina, pa ono cvijece, procvjetali
sipci i zubor vode u djerizima sto idu
preko svake avlije i odmaraju dusu.
Unutra: secije, hamandzici, jambeze,
prekrasne rezbarije. Je li tako?
- Jest - rekoh mehanicki.
- Spomenuh li mlinice? -
Znao je da nije, pa nastavi prije nego mu
odgovorih:
- Vidio si kako su lijepe one na Pogledju.
A ona Podgradom, sto su
je, kako ti rece, srusili partizani, bila
je iz vremena Herceg Stjepana i
bila najljepsa i na najljepsem mjestu...
- Jest adze, sjecam se ja dobro te
mlinice. Ja sam kao dijete lovio u njenim
oknima ugora. Jednom sam i glavu razbio,
zaboravio da su okna niska i lupio o
strop.
Srknu opet gutljaj, pripali jos jednu,
pogleda me svojim blagim, mudrim ocima
dugo i ozbiljno. Sutim, razumijevajuci
one njegove rijeci s pocetka "navikli
se na svu tu ljepotu pa je i ne
vidimo."
- Sve to, Meha, treba otkrivati. A nacin
je, cini mi se, manifestacija. Orfejevi
dani. Predstave neka budu vani,
na Radimlji, na Starom
gradu, na Daorsonu,
treba samo napraviti malo puta, u Begovini,
u carsiji... To su
sjajne scene. Scenografija i ne treba.
Samo treba raditi pametno i zvati ljude
koji ce kasnije valjati. To mislim na
goste. Zvacemo vrhunske privrednike,
javne licnosti, politicare. Ja ih mogu
mnogo osigurati. Za glumce, pjesnike,
pjevace, svirace ne treba ni govoriti.
Oni ce biti to sto treba. Priredba. Ali i
oni mogu uciniti za Stolac
dosta. Ako im se svidi, eto, ih opet. Pa
dovedu jos nekog i tako to ide dalje.
Samo njima se, to ti je posebna fela,
najvise svidjaju kafane, dobro jelo i
pice i dernek. Vecini. A imamo i to.
Imamo ljetne basce, od kupalja, pa
hotelska, pa Lovac, pa Centrala, Dom
kulture iako ga, vala, nisu morali bas
ondje partizani napraviti, ali neka.
Dugo je sutio i pusio zagledan u staru
tvrdjavu iznad Podgrada. Sutio
sam i ja.
- I da znate - iznenada ce opet - nece to
biti samo kultura i umjetnost. Iz toga ce
nastati turizam i jos stosta. Pa kad
dovedemo ove domace velike, onda otvaramo
dalje. Dovescemo i strance. Moramo
Stolac pokazati cijelom svijetu. Imamo
sta. Samo ce trebati puno rada i ljubavi,
znas. Duboko udahnu jos jedan
dim sarajevske morave, pogleda me duboko
u oci kao da odgoneta moju spremnost i
zavrsi:
- Jos cemo o tom razmisliti pa na
posao. Jesi li i ti za? Sator i Fahrudin
jesu. I Nemanja i Bozo su izgleda
spremni. Razumjeli su.
- Onda sam i ja - moradoh pristati, a vec
mi zao dugih, bezbriznih ljeta, jer mi bi
jasno da cemo nas trojica sve to morati
nositi na svojim ledjima.
Ne bi sudjeno da budu Orfejevi
dani i Mak u njima. Umro je
sljedeceg ljeta. Tada mi je bilo jasno
sta ga je onako silno vuklo da u
posljednjoj godini dolazi u svoj grad
toliko cesto.
Ako sada sa svojih "staza
uspona od gnijezda do zvijezda"
gleda rusevine zdanja o kojima je zanosno
govorio, onda sigurno gorko, gorko place. |
|
