Nura Bazdulj Hubijar
PITANJE |
Jedino
je prva noc nakon operacije bila
kriticna. Ne prema vitalnim funkcijama,
nego necem cudnom, neobjasnjivom, nekom
neznanom zbivanju unutar njega. Sve
zbrkano, konfuzno, nejasnih obrisa i
kontura. Tom je doprinijelo vise faktora.
Pad tenzije sto je najzad gotovo, sumorno
kisno martovsko vece, osjeca da je sam u
kosmosu, sve one cijevi kojima je bio
prikopcan na razlicite aparate,
jednolicni otkucaji srca koji su dopirali
s monitora.
Uza sve to, prozor sobe sto je gledao
prema gradskom groblju na padini ponad
bolnice. Tamo je lezao i vjecnim snom
spavao njegov prije dvije godine istom
rodjeni sin. U jednom casu u glavi se
uskovitlalo, kao do je unutra puhnuo
snazan vjetar i sve rasturio. U
magnovenju je vidio nepomicno modro
tjelasce koje je devet mjeseci cekao i
zamisljao kao buduceg covjeka, sebe nad
malenom rakom u koju ga je pokopao sam,
zagrljen tisinom. Vidio je otecene oci i
prazan pogled voljene zene, pa njen
iznova zaobljeni trbuh, u ocima vraceni
sjaj, sebe kako se hvata za prsa i
pada... Snijeg, mnogo, mnogo snijega.
Hoce li i ovaj buduci lezati gore na
padini? Pa glas, dubok, promukao, tih:
Voli onu koju je izabralo tvoje, ne moje
srce.
Boze blagi, prosaputao je prozet uzasom,
nista ne shvacajuci. Da se bar moze
uhvatiti sakama za glavu, stegnuti je.
Ali ne moze ni toliko. Ruke su fiksirane
cjevcicama koje su ga vezivale s bocama.
Kosmar se nastavljao, utroba drhtala,
tijelo oblivao znoj, usta se susila.
Skociti, pocupati sve sto ga drzi
vezanim, otvoriti prozor i skociti... U
momentu se to cinilo jedinim izlazom.
Tada je usla mlada lijecnica. Dala mu je
jak sedativ ali zaspati nije mogao. Do
jutra je sjedila pored kreveta drzeci ga
za ruku.
Novo jutro, prozracno i vedro kao da je
donijelo novo rodjenje, i metaforicki i
doslovce. Obzirom da je operacija u
potpunosti uspjela bio je spreman za novi
nastup na zivotnoj sceni.
Povratak kuci, dvoma koji su mu bili sve
na svijetu - njoj sto je nosila i njemu
nerodjenom. Odmaranje, citanje, vecernje
setnje udvoje. Setao je i kada je otisla
u porodiliste, tu preporuku lijecnika je
ozbiljno shvatio i prihvatio.
Nastavio je i kada se vratila sa sicusnom
djevojcicom rumenih obraza i krmeljavih
ociju. Osjecao se kao vladar svijeta, i
bio je. Citav njegov svijet bile su njih
dvije.
Setao je tako mjesece, godinu, svaku
vecer po sat vremena. Uzivao je u svakom
trenutku kao da mu je jos samo on
poklonjen.
Nanizale se cetiri stotine cetrdeset i
tri veceri jednosatnih setnji. Cetiri
stotine cetrdeset cetvrta se u pocetku ni
po cemu nije razlikovala od pretodnih.
Sve do treutka dok na klupi nije vidio
djevojku. Sjedila je sama, prekrizenih
nogu, oborene glove s cigaretom u lijevoj
ruci. Nesto neobjasnjivo a neodoljivo
vuklo ga je klupi, djevojci. |
 |
Nije bila lijepa, tesko da bi je neko na
prvi pogled i registrirao. Imala je
dimnosive oci, istu takvu kosu, visoko
celo, blijedu put, pjegice po nepravilnom
nosu (mora da ga je nekad slomila). Kad
je upitao moze li sjesti odsutno ga je
pogledala i klimnula glavom pomicuci se
prema kraju klupe.
Jedva da je vladao sobom. Srce udaralo
kao da mu je pretijesno, kao da ce
iskociti a u nogama se javila
neobjasnjiva obamrlost. Tesko se
koncentrirao, tesko nalazio rijeci. Sta
uopce kazari? Zasto se javio do tad
nepoznat osjecaj - ako je nestane vise
nece moci zivjeti.
Nekoliko kratkih recenica, zatim duzih,
njen nijemi pristanak da jedan dio puta
predju zajedno. Nakon stotinjak metara
nesto u njemu se otkocilo i rijeci su
potekle.
- Ja vas trebam, ja vas volim. Ako me
ostavite moj zivot vise nece imati
smisla. Ozenjen sam, imam malenu kcerku.
Sve do casa kad sam vas ugledao mislio
sam, bio sam siguran da su one sav moj
zivot... Sad, sad mi se cine daleko u
magli, kao dragi, ko zna kad vidjeni
znanci. Ostanite sa mnom, uzvratite mi
bar njeznoscu ako ljubavlju ne mozete.
- Stanite, covjece. Jeste li uopce
normalni? O cemu pricate?
- Ne znam jesam li normalan, ne mogu
objasniti otkud se, kako i zasto rodio
ovako snazan osjecaj prema vama, kao da
postoji neka nevidljiva ali neraskidiva
nit koja me vezuje za vas. Kao sto
pupcanik vezuje majku i plod.
- Pustite me do podjem... Ja, ja vas se
bojim. Tako lako izgovarate krupne
rijeci. Ne, doista vas ne razumijem... Pa
vi placete? Jeste li dobro?... Oh, Boze
moj.
- Da, krupne rijeci. Ni obicne ne
izgovaram olako. Nikada nisam imao ni
bezazlenu avanturu, zivio sam za
porodicu, a evo, ovoga bih casa sve
ostavio iza ledja i krenuo s vama.
- Zbogom, gospodine.
- Ne idite, tako vam Boga! Ne ostavljajte
me sad kad sam vas konacno nasao. Mora da
sam vas cijelog zivota trazio. Pogledala
ga je ozbiljnim, dugim pogledom.
- Slusajte, povrijedili ste me vec samim
tim da kao ozenjen covjek uzimate sebi za
slobodu da mi udvarate. Cak i da ste bez
obaveza, da ste najnormalniji, najljepsi
i najpozeljniji muskarac, mene ne mozete
osvojiti. Ne vi, niko to, na zalost ne
moze. Voljela sam, gorjela i sagorjela.
Prazna sam kao olupina. Onaj kome sam se
dala cijelim svojim bicem vise nije medju
zivima.
- Oh...
- Je li to sve sto mi jos imate reci? Ako
jeste, molim vas dopustite do podjem.
- Nemam nista reci. Utjehe tu nema. Ni
vama ni meni. I ja cu, valjda, od veceras
biti kao vi. Olupina. Nikad i nikog vise
necu moci zavoljeti.
- Vratite se zeni i djetetu. Vidjet cete
da je sve bilo samo pitanje trenutka.
- Znam da nije. No to vama nije vazno.
Dozvolite mi bar da vam se predstavim.
Pruzio je ruku i izgovorio svoje ime.
Stisak je bio cvrst i dug. Ruke kao da su
se vezale, kao da se nisu mogle
razdvojiti. Gledala ga je. Sjetu u njenim
ocima zamijenio je cudan bljesak, u
blijede obraze navirala rumen. Osjecao je
kako i ruka u njegovoj ruci postaje sve
toplija. Stajali su tako nijemo se
gledajuci. Ljudi su ih u luku
zaobilazili. Nikoga nisu ni registrirali.
- Da, ovo je zbilja cudan susret - kazala
je sasvim novim glasom.
Mjeseci su prolazili kao u snu. Oboma.
Htio je da odmah nekamo podju, bilo kamo,
zeni ce otvoreno reci istinu. Jednom je
dodirnuo smrt i tek tada spoznao koliko
je slatko zivjeti. Ima pravo na vlastitu
srecu.
- Strpi se jos malo - kazala mu je jedne
veceri kada se nadao da se i ona konacno
odlucila. - Molim te.
- Do kada?
- Do trinaestog marta.
- Zasto?
- Tada ce se napuniti dvije godine od
njegove pogibije. Do tada zelim da mu
ostanem vjerna.
- Poginuo je?
- Da. U saobracajnoj nesreci.
Odjednom su joj grunule suze.
- Uzeli su mu srce... Srce koje je za
mene kucalo. Bio je tada u bolnici neko
ko je cekao na transplantaciju. Njegovi
roditelji su dali pristanak. Sta ti je?
Nasmrt si blijed?
- Bit ce dobro, bit ce dobro - govorio je
polako, isprekidano s rukom na srcu dok
se ona zajedno sa svijetom gubila u tami.
- Boze moj, zar je moguce? Volim li je
zapravo ja ili samo njegovo srce? I voli
li ona mene ili ju je ono privuklo? -
bilo je tesko pitanje koje ga je zapeklo
prije nego je izgubio svijest. |
|
